DUGI RAT

Povodom 90. godišnjice rođenja velikog poljičkog pjesnika Nikole Miličevića (Zvečanje, 1922. - Zagreb, 1999.) Društvo hrvatskih književnika upriličilo je hommage da bi podsjetili na njegov pjesnički, prevodilački i znanstveni rad. O njegovoj poeziji, prevodilaštvu i znanstvenom radu govorili su predsjednik DHK Božidar Petrač i prof.dr.sc. Vinko Brešić s Katedre za hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Brešić se posebno osvrnu na veličinu i značenje stvaralačkog opusa, te na prevodilaštvo s devet(!) jezika. Govorio je o Miličeviću kao modernom tradicionalistu i prevodiocu iznimnog značenja za Hrvatsku, te o pjesniku stvaraocu koji je sam volio reći da mu je važnije od osobne slave da "svojim radom nešto pridonese našoj nacionalnoj, hrvatskoj riznici ljepote i znanja". Milićevićeve stihove nadahnuto su govorili Joško Ševo i Milan Štrljić na brdu Gračina u Zvečanju...

POLJICA PJESNIKA

U spomen na Nikolu Miličevića

Piše: O.R. / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija

Želja

Želio sam te danima, želio godinama
i želja je bivala sve veća, a nada sve manja
i umirao sam pomalo od želje i beznađa
i umro sam sasvim i više me nema,
a želja je moja uvijek živa ostala
i bez mene živi, u zraku izgubljena.
 

Madrigal

Premda smo se sreli u nezgodno vrijeme, 
u nezgodno vrijeme, na izmaku ljeta, 
ipak, cijela jesen bila je još pred nama, 
i tu cijelu jesen malo smo se voljeli. 
Zajedno smo na put ispraćali selice, 
vlagu prve magle dočekali zajedno. 
Obišli smo parkove i sve klupe u njima, 
a na jednoj maloj, zabačenoj livadi 
disali smo miris zakašnjele kosidbe. 
I svake smo večeri mogli primijetiti 
kako su krošnje sve više prozirne
kako nas mjesec sve lakše uhodi. 
Jer list je za listom polagano padao: 
jedan po jedan s otežalih grana, 
jedan po jedan i s naše ljubavi. 
A kada je napokon sve ogoljelo, 
zima je došla i snijeg je zameo, 
snijeg je zameo parkove i klupe, 
parkove i klupe i ubogu livadu. 
I sve je postalo beskrajno bijelo, 
beskrajno bijelo i beskrajno hladno.
 

Val

Iznad nas prolijeću brzokrile lastavice, 
lete pravo i ne skreću krilima. 
Bistro je ptičje oko, sigurno osjećaju 
dolazak oluje negdje iz daljine. 
Mi plovimo na valu i val nas nekud nosi, 
a ruke su nemoćne nad tamnim bezdanima. 
Nad nama je otvoreno nemilosno nebo, i
spod njega prolijeću i bježe lastavice. 
A nama nema bijega. Val nas nosi... nosi...

Modra elegija

Postojala si, živo i modro, trenutak. I nestala si. 
I ništa od sebe nisi ostavila. Ni dah u zraku. 
Ni miris u lišću. Ni oblik svoj u vjetru. 
Ništa. Tvoj trzaj je bio brz i odlučan. 
A ja evo mučim sva čula, da oživim 
onaj uzavreli čas. Onaj oštri bljesak 
tvoje prisutnosti. Gledam more i nebo 
i tražim boju tvojih zjenica. Slušam lahor 
(s juga dolazi) i lovim u njemu 
val tvoga glasa. Pipam vrške svojih prstiju, 
nije li možda, bar malo, na njima ostalo 
leda od tvoje vatre, pepela tvoje ljubavi? 
Tražim dušu tvoju u duši tišine, 
krv tvoju u svojoj krvi, prisutnost tvoju 
u svojoj odsutnosti. Ali ništa. I nigdje. 
I sjećanje je bilo nemoćno pred tvojim 
modrim letom. Ni ono nije moglo 
zadržati ništa od tvoje plahe pojave, 
od tvog toplog plavetnila. 
I more šumi modro. A tebe nema. 
I dan šumori modrinom daljine i neba. 
I vedro je. I toplo. A mene nema. I 
ne znam gdje si, ni gdje sam. Nitko te 
više ne pozna. I nema te nigdje. 
Ni na nebu. Ni u moru. Ni u ovoj 
modroj elegiji, koja te uzalud traži.
 

Tražim

Tražim pjesmu u riječi i dan u čovjeku, 
tišinu laganu i modru. 
Reci mi, gdje pitome i jasne vode teku? 
Gdje je ptica što pjeva na svom odru?

Tražim hlada, a sunce me peče
i ginem od svjetlosti i iskara.
Zna li netko gdje su krila koja donose veče,
ljubav što u ledu izgara?

Tražim drvored u kojem nitko ne šeta, 
grad u kom se ne govori ni molim ni hvala. 
Tražim malo ludosti na kraju svijeta, 
jer mi je pamet dodijala.

Da zaspimo u dolini

Pada meko lišće i bjeličasta magla 
treperi u drvoredu. 
Blagi san kroz grane prolazi 
i samilosnim prstima dodiruje
zaostale sjene. 
Kuda smo to pošli
kroz ovo nijemo umiranje?
Kuda smo pošli i gdje ćemo stići, 
kad sjena teških nebesa leži na nama, 
a puti su dugi i tvrdi 
i nigdje im kraja? 
Da izađemo na veliki brijeg tišine 
i da umremo za ljubav, 
za to jedino dobro?
Da zaspimo u dolini među 
spokojnim gorama, 
da zaboravu predamo
opustošeno srce?
Ali kuda ćemo kada nam čas buđenja 
rastvori oči?