Zanimljivosti..

Ljubav - vjera u nevjerojatno

ljubavKoliko je raslinja u prirodi, toliko ima i boja kojima se priroda krasi, a koliko je ljudi na svijetu, toliko ima načina ophođenja i pružanja ljubavi - ljepote koja daje šarm i ukras čovječanstvu bez koje se ne bi moglo nazvati ljudskom vrstom niti održati svoj opstanak. Ljubav kao i vjera počiva na osjećaju da se vjeruje u nevjerojatno. Razlika je u tome što se vjeruje samo u jednog Boga, a zaljubljuje uvijek u drugu osobu, s uvjerenjem da je to ono pravo i prvi put ...


O LJUBAVI

Vjera u nevjerojatno

Piše: Dinko Pensa / Vjesnik
Izvor: vjesnik

Ljubav kao i vjera počiva na osjećaju da se vjeruje u nevjerojatno. Razlika je u tome što se vjeruje samo u jednog Boga, a zaljubljuje uvijek u drugu osobu, s uvjerenjem da je to ono pravo i prvi put.

ljubavČovjek je svoju duhovnu veličinu koja se zove ljubav stavio pod zaštitu sv. Valentina. Naime, dan ovog mučenika kojeg je pogubio rimski car Klaudije II. počeo se slaviti u Rimu početkom 4. stoljeća, a od 14. stoljeća sv. Valentin postaje zaštitnikom mladih, zaljubljenih i prijateljstva, ali nema nikakvog uporišta u legendi o ovom svecu, pogotovo ne s Rudolfom Valentinom koji je s filmom "Četiri jahača Apokalipse" postao najpopularniji predstavnik tipa latinskog ljubavnika pa je njegova rana smrt izazvala masovne iskaze očaja njegovih obožavateljica.

Čovjek nije posvetio više vremena, više napisao, proživljavao lijepog i lošeg, robovao, urlikao od radosti i bola doli ljubavi, o kojoj se najviše saznaje od književnika, poglavito pjesnika romantičara.

Ovo nije radi toga što oni znaju više ili bolje voljeti, nego zato što znaju lijepo iskazivati osjećaje koji poniru duboko u svijest tuge i radosti čitatelja.

Teokrit je napisao pjesmu u kojoj Erosa ugrize pčela, a on pita Afroditu kako je tako malo stvorenje moglo napraviti veliku ranu. "Ti si također malen, a zadaješ teške i duboke rane", odgovorila je boginja.

Dante se pita: "Ako je dobra, zašto je zlu sklona, ako je zla zašto slatka mi je."

Kreont u Antigoni kaže svom sinu: "Kako poslušati kada čovjek ljubavlju određuje nevidljivi put svoje sudbine, lišen vida sluha i razuma, upućen na svevladajuću maštu u kojoj se smjenjuju uvijek iste slike varljivog uvjerenja u ono što se možda nikada dogoditi neće."

Varka je i ono o prvoj ljubavi i jedinoj ženi. Čovjek se zaljubljuje, ali ne i bezbroj puta, jer svaka stvar, pa i najljepše jelo prečesto uzimano postaje ne baš dobrog ukusa.

Brojka tri je temeljni broj koji spaja Boga i čovjeka pa je možda to granica prave zaljubljenosti. Ljubav kao i vjera počiva na osjećaju da se vjeruje u nevjerojatno. Razlika je u tome da se vjeruje samo u jednog Boga, a zaljubljuje uvijek u drugu osobu, s uvjerenjem da je to ono pravo i prvi put.

Plutarh je rekao da duša zaljubljenog čovjeka boravi u tuđem tijelu, tako čovjek sam sebi postaje tamničar.

Ovidije je bio veliki zavodnik, ali i varalica, a Byron se nije nimalo zbunio kada mu je dama de Stal rekla da on nema pravo na ljubav, jer je bez srca, a onda bez osjećaja i nježnosti koja jedino može izazvati pravu ljubavnu strast.

Mességué pokazuje što je prava nježnost: "Leptir dugo miluje cvjetni vjenčić prije nego pelud sklizne u pestić.". Nježnost je veliki osvajač, muškarac to osjeća slabije od žene, zato se rijetko dogodi da se žena zaljubi prije nego osjeti da je voljena.

kupidonPuno žena hoće da muškarac pokaže muškost svojim zanosom kao što to radi mužjak rajske ptice koji svojoj odabranici pripremi pravi rajski vrt prije nego je dodirne svojim zlatnim perjem. Na zemlji podigne skrovište, pravu božansku ložnicu, cvijećem okiti pokrov i zidove, a latice prospe po podu. Tad dovede odabranicu pred kojom u svojim blistavim bojama napne gušu, glavu malo nagne kako bi mu bolje treperila perjanica, a onda samo za nju počne izvoditi ljubavni ples.

Kada se govori o ljubavi, misli se u prvom redu na muškarca i ženu, ova dva zaljubljena "neprijatelja" tvorca radosti i tuge, između kojih se produbljuju odnosi do duhovnog i tjelesnog spajanja, u blaženstvo vrhunca ljubavne idile u kojoj nestaju jedan u drugom.

Žena se zaljubi teže od muškarca, zato su njene patnje teže i nakon propale ljubavi puno bolnije. Radi toga u njenoj svijesti je usađena spoznaja da je slaba i nemoćna kada je zaljubljena.

"Nije ništa odgovorio, ali sam čula kako se pokreće, kako ustaje i ako se oblači. Tada sam osjetila neki oštar bol kao da me netko teško ranio i kao da mi sada u toj živoj rani okreće oštri fini mač. Patila sam osjećajući da se on oblači, patila na pomisao da će za koji trenutak otići zauvijek i da ga više neću vidjeti, patila od vlastite patnje", stoji u Moravijinu djelu "Rimljanka".

Zahvaljujući ljubavi nastale su crvene ruže. Legenda kaže da su nekada postojale samo bijele, a onda je Kupidon udvarajući se Veneri na gozbi bogova oblijetao oko nje i krilom prevrnuo amforu s crnim vinom koje se prolilo po ružama pa postadoše crvene.

Drugi tvrde da se oblijećući ubo na trn, pa je njegova krv obojila ružu koju je poklonio Veneri. Kupidon je kriv i za one koji nakon preživljene ljubavi u kojoj se gubi razum zaključuju da je ljubav polagana smrt.

Možda su zato stari Grci dizali spomenike ljubavi, a Hesiod govorio da je ljubav najstarije božanstvo na svijetu.

"Kad ljubimo, ljubav je prevelika da bi cijela mogla biti sadržana u nama. Ona širi svoje zrake prema voljenoj osobi, nailazi na tijelo koje je zaustavlja i sili da se odbije prema svojoj polaznoj točki, a to odbijanje vlastite nježnosti zovemo osjećajima one druge osobe te nas ono očarava više nego njegov izvor jer ne prepoznajemo da dolazi od nas" (Marcel Proust, "U sjeni procvalih djevojaka").

Evanđelist Ivan nazvao je Boga ljubavlju, jer se ljubav kao ni Bog dotaknuti ne može, to je osjećaj vjere koja prati čovjeka da nikada ne bi ostao sam, nešto što je u duši došlo i stvoreno s čovjekom.

Zato prava ljubav može opstati samo potpunim osvajanjem duše, a za to nije dovoljno samo oblijetanje oko voljene osobe. Bez spolnosti ljubav muškarca i žene nepotpuna je i hladna. To je veza u kojoj se bogatstvo duha spaja s tjelesnim užitkom koje tajanstvenom stazicom dolazi do srca u kojem boravi duša.

Aksinija u "Tihom donu" nakon što u surovom braku nije osjetila ljubav susreće Grišu u čijem zagrljaju doživljava drugi svijet pa Grišinom ocu koji se ne raduje toj vezi kaže: "Hoću se naljubiti za cijeli svoj gorki život, a poslije me možete i ubiti. Griša je moj. Moj je."

Šolohov je s lijepim riječima obznanio tu ljubav: "Ne kao crvena divlja lala, već kao bunika ukraj puta cvjetala pozna ženska ljubav."

ljubav

Povezani članci

Who's Online

We have 237 guests and one member online

  • admin