Postoji ljubav

MorePrije otprilike dvije godine mailom mi je naručen tekst o muško-ženskim odnosima, s iscrpnim uputama o tome kako bih ga trebao napisati. Budući da je moje shvaćanje tih odnosa odavno nadišlo mi-vi razinu, odlučio sam zaobići upute i pisati po svome (o tome kako je za izgrađivanje kvalitetnih odnosa s drugom osobom najprije potrebno izgraditi kvalitetan odnos sa samim sobom, odnosno o tome kako tek onaj koji je u miru sa sobom može biti u miru i s nekim drugim, zapravo s čitavim svijetom). Tekst mi je, naravno, odbijen. Trebale su mi dvije godine da prebolim taj težak udarac, ostavim se samosažaljenja i alkohola i ponovo ga priredim za objavljivanje, ovaj put u podosta skraćenoj verziji. Ipak, bit je ostala neokrnjena. Što još reći? Volite se punih pluća. Sretno Valentinovo!  ...

 

 

Postoji ljubav

Piše: Vanja Vlahović

Budući da sam zaista odlučio pisati o ljubavi, ponovo sam pročitao onaj mail i sve silne naputke kojih se neću držati, kako bih shvatio što je to u njemu što me ostavljalo hladnim, što je to uopće u duhu civilizacije koju stvaramo što nas uči da budemo gubitnici u našim vlastitim vezama i životima. Promatrajući svijet oko sebe i ljude u njemu, sve te ljude s njihovim nedorečenostima, sve te muževe što varaju žene, sve te žene što napuštaju muževe, sve te muževe i žene što žive u svojim oklopima i povrijeđenostima dokraja nespremni da se s njima obračunaju; promatrajući, nadalje, njihovu djecu koja odrastaju u kućama bez ljubavi kako bi jednog dana postala vjerne replike svojih roditelja ili, u najboljem slučaju, potrošila dobre godine svojih života kako bi iz duša otpustila sav mrak, svu tjeskobu u njima nataloženu; promatrajući, napokon, taj divan svijet naše izgubljenosti, misao me vodi samo do jednoga: radi se o rani, dubokoj kolektivnoj traumi koju trpimo, uzgajamo i hranimo, a da je zapravo nismo ni svjesni. Moje me iskustvo uči da je čitav svemir u svojoj jedinstvenosti prožet igrom dvaju polova između kojih pleše život ili struji energija i da odnos žene i muškarca nije ništa drugo nego prirodan nastavak te velike igre; stoga bi voljeti, voljeti ženu ili čovjeka, voljeti dijete ili stranca, drugo biće, voljeti uopće trebalo biti beskrajno lako, trebalo bi izvirati iz nas tako spontano kao da nikakva druga mogućnost ni ne postoji. Zašto onda ipak nije tako? U naše odnose ulazimo i stvaramo ih sami, zašto su nam onda potrebni krivci? Samo ljubav zna za potpunost; osjećaj koji ona ostavlja tako je dobar da se ni s jednim drugim ne da usporediti, toliko je savršen da bih ga umnožio i razaslao na milijune i milijarde adresa. Zbog toga za mene tekst o muško-ženskim odnosima može biti napisan jedino u slavu ljubavi: sve drugo je gubljenje vremena i smisla. Trebao bih, dakle, početi. Ili sam već počeo? Bit će da jesam.

 

Suton

 

 

            Trenutkom našeg rođenja, kad nas velika bijela ptica dugog kljuna spusti kroz oblake, sa sobom na svijet donosimo sve informacije koje su nam potrebne kako bismo se kroz njega probijali. Čitav je svemir pohranjen u nama, i kad bismo samo znali dovoljno pažljivo slušati, razumjeli bismo svoju bit, koja nije samo naša, i nitko od nas više nikad ne bi bio izgubljen. Ali od trenutka našeg rođenja, mi zaboravljamo: zaboravljamo da smo jednom plivali u svjetlosti, nalik bebama u majčinoj utrobi, zaboravljamo da smo od te iste svjetlosti zapravo i sazdani, neuništivi kao i ona sama, i zato jer zaboravljamo, kidamo veze, udaljavamo se od sebe i svoje biti, koja nije samo naša: postajemo sami. Za mene ne postoji bolja riječ za kulturu u kojoj živimo od riječi zaborav, ovo je zaista vrijeme zaborava, i mi smo ga takvim učinili. Možda je tako lakše. Vjerojatno jest. Mora biti, mora biti lakše povjerovati zavodljivom glasu koji nas uvjerava da ćemo dosegnuti raj samo ako postanemo vjerni sljedbenici određene ideologije, potrošačke ili bilo koje druge, ili brižnom glasu koji nam stavlja oružje u ruke i imenuje neprijatelja zbog kojeg nam to oružje treba, ili strogom glasu roditelja koji nas tjera da nastavimo teći rijekom grijeha i zabluda predaka; mora biti lakše povjerovati svim tim glasovima i prihvatiti ih kao naš vlastiti, jer njih je mnogo, a mi smo sami i onaj slabašni glasić u nama se u svoj toj buci lako izgubi. Kad bismo ga ipak pažljivo poslušali, rekao bi nam da smo na ovaj svijet poslani kako bismo, poput svih bića, ispunili svoju svrhu; rekao bi nam, taj slabašni glasić u nama, da nitko drugi nije niti može biti kao mi jer je upravo naša sveta neponovljivost ono najdragocjenije u nama; kad bismo zaista pažljivo poslušali taj glasić, on više ne bi bio tako slabašan i pala bi mrena s našega vida; znali bismo da postoji nešto što se opire svakom pokušaju tuđe volje da ovlada našom i da ostvarenje toga nečega, kroz ljubav i povjerenje, ujedno znači i ostvarenje nas samih, u svim vidovima našeg postojanja. To nešto, taj jedinstveni dar, mogao bi se izreći mnogim riječima, ali ga najbolje opisuju dvije: biti sretan.

 

More

 


            Brak je zajednica dvoje ljudi u kojoj oni rješavaju probleme koje nikada ne bi imali da nisu zajedno. Kad sam prvi put čuo tu dosjetku, učinila mi se duhovitom, i u dobroj mjeri istinitom. Promislim li o svome životu, o tome što bi on bio da ga kojim slučajem (mada u slučajnosti nimalo ne vjerujem) živim sam, dolazim do toga da većinu problema s kojima se danas suočavam uistinu ne bih imao: vjerojatno ne bih znao za kredit kojim otplaćujemo našu kućicu i koji nam odnosi gotovo čitavu jednu plaću; ne bi me, koliko poznajem sebe, ni bilo briga gdje stanujem i koliko ću novca taj mjesec donijeti kući jer bi još malo poezije, još samo malo poezije bilo sve što bih tada od života tražio; također ne bih mario koliko će taj život trajati i hoću li, recimo, završiti kao Miguel Hernandez ili Antonio Machado, kao Šimić ili Kamov, hoću li skončati bez krova nad glavom ili ću izgorjeti u vatri vlastitih stihova, bez mogućnosti da se od njih odmorim, ili će me, kao mog Grgura ili filmskog Mayola, zauvijek k sebi povući more, skoro bez ikakvog traga da sam postojao na ovome svijetu; možda bih, s druge strane, na koncu svog života poput Siddarthe sjeo uz rijeku i razumio sve, možda me nešto od toga jednom i očekuje, ali put kojim sada kročim moj je izbor i jedini je put kojim mogu ići: mjesto koje zauzimam, isto tako, jedino je mjesto na kojem sada mogu biti. Istina je, doduše, da se suočavam s mnogim stvarima koje su mi naizgled nepotrebne, ali nije li u tome odmjeravanju snaga, izazivanju valova većih od nas samih, sadržana bit života? Nismo li tu kako bismo savladali lekcije koje su nam namijenjene, kako bismo razlučili istinu od laži i nije li spoznaja o tome jedno od rijetkih blaga koje zaista posjedujemo i koje ćemo s ovoga svijeta ponijeti? Jednom sam, kažem, zavolio: ljubav sam dao i ljubav mi se vratila. Vraća mi se i danas, sa svakim dahom i korakom, i baš je ona ta koja traži od mene da stojim uspravan u svojoj snazi, da budem ono što jesam i ostvarim svoje snove, ma koliko suludi i nemogući oni bili, unatoč kreditima, hipotekama, bankama, umoru, mrzovolji, bolesti, zlobi, tko zna kakvim sve preprekama, i da iz borbe s njima iznesem koje zrno svježine više nego sam u nju unio. Da nije tako, ne bih ovo pisao.

 

 

            Tu i tamo dogode nam se dani u kojima ništa nije onako kako bismo mi htjeli da bude, kad smo sami sebi naporni i teški pa režimo na sve oko sebe, i kad nam bježe riječi koje ne mislimo izgovoriti, koje bi u svakom slučaju bilo pametnije prešutjeti. Takve dane i riječi vjerojatno je upoznao svaki imalo trajniji odnos između dvoje ljudi. Ali za takve se dane i riječi nije dobro hvatati; puno ih je bolje pustiti da odu kao što kiša ode, i da za sobom ne ostave dublji trag. Nitko od nas nije uistinu ta osoba kakva je tog trenutka, to nervozno, ljuto ili povrijeđeno biće; nitko od nas ni u jednom trenutku svog života ne može za sebe reći da je posve dovršen jer je slika, ona čista slika koju svi nosimo u sebi, previše savršena da bi bila konačna. U svakome se od nas, naposljetku, zastrto kojekakvim zavjesama, krije smireno biće koje ima odgovor na sve naše nedoumice i traženja, i upravo je to biće, taj mudri starac ili razigrano dijete što ga život još nije dodirnuo bolima, osoba kakva mi zaista jesmo. Stoga bi blagost i razumijevanje trebali biti ugrađeni u svaki oblik komunikacije, pogotovo u komunikaciju s ljudima s kojima smo izabrali podijeliti život. Bit odnosa među ljudima sadržana je upravo negdje unutar tih okvira, blagosti i razumijevanja, zajedničkog odrastanja na putu kojem je nemoguće sagledati početak i kraj. Prostor kojim se krećemo otvoren je svemir, neispisana knjiga u koju sami unosimo misli i rečenice; zato nam život poprima baš onakav oblik kakav smo mu mi odredili. „Kako si?“ pitam je. „Volim te“ odgovara mi. Čujem je iako je kilometrima udaljena od mene, iako sam ja, recimo, na ribarskom brodu negdje daleko od obale, a ona u našoj kući; razgovor nam dolazi prirodno i ništa mu se ne može ispriječiti. Činim to i kad se iskrcam s broda, prije nego sjednem za volan kako bih prevalio kilometre koji nas dijele: u jednom jedinom djeliću vremena nacrtam u mislima veliku svijetlu ruku, položim sebe i auto na tu ruku, i pustim je da nas vrati kući, ne cestom, nego istim onim lukom na kojem nam se snovi susreću. Ruka to uvijek učini. Ili to učinim ja. Kako god bilo, svaki put kad se vraćam sa svojih terena, dok savladavam kilometre do nje, jedan te isti stih izranja iz tišine; posve je jasan, upravo poput njenog glasa, i sve je njime ispunjeno.

 

More

 

 

            Postoji ljubav i postoji ljubav. Tim banalnim stihom počinje jedna od posljednjih pjesama koju sam napisao. Iako sam je iščupao iz sebe i odvojio se od nje, iako je za mene posve završena, još ću se malo poigrati osnovnom idejom oko koje je nastala. Postoji ljubav i postoji ljubav: prva je ona naša ljudska, svakodnevna ljubav koju dajemo jedni drugima i koja nam, ako volimo onako kako voljeti treba, otvara vrata one druge, puno veće, univerzalne ljubavi, koja je temelj svega postojanja. Kad smo u osnovnoj školi učili zbrajati razlomke, činili smo to na način da im najprije odredimo zajednički nazivnik, koji bi za neki određen broj konačnih brojeva uvijek bio konačan broj, ali bi za sve konačne brojeve zajedno to mogla biti jedino položena osmica, beskonačno. Isto tako, kad bismo tražili zajednički nazivnik svemu što jest, to bi mogla biti jedino ljubav, temeljna kozmička sila prisutna u korijenu svake stvari, jedan jedini atom bez prestanka, jedno te isto zrno svjetlosti oko kojeg je izgrađen čitav naš pojavni svijet. Ali prava ljepota tog sićušnog zrna krije se u činjenici da je ono namijenjeno svima i svi ga, bez iznimki, možemo imati; nisu nam, da bismo ga spoznali, potrebni ni skupi laboratoriji ni milijunski projekti koje financiraju vlade, jer ga već nosimo u sebi; sve što nam treba je obično ljudsko srce, srce koje voli, i sjećanje će se obnoviti. Postoji ljubav i postoji ljubav. Vidjeli smo je nevještim prstima i sada kruži između milijardu trepavica. To sam htio reći da nismo zamišljeni kao odvojene jedinke: u svojoj biti, mi smo jedno. Ili nešto slično. Nekad ni sam sebe ne razumijem. Postoji ljubav.

 

 

            Dok je bila mlađa, onda kad sam je tek upoznao, sanjala je o tome kako će postati pilot. Iako je i tada znala da su šanse da joj se to ostvari jako male, često mi je govorila o tome; zato sam od prvih sto maraka što sam ih zaradio kupio maketu aviona, sastavio je i poklonio joj. Od snova o letenju je, srećom, život ni do danas nije uspio izliječiti; možda smo jedino svoje letenje prebacili na neke druge nivoe, druge dimenzije. Letenje je to slično onome na Chagallovim slikama, gdje se ljubavnici drže za ruke i jedno od njih leti, dok drugo stoji na zemlji, ili oboje zagrljeni lete iznad šarenih kuća i krovova. Kad bi kojim slučajem ispustili jedno drugo, kad bi se to makar i na trenutak dogodilo, ne bi odvojeni nastavili letjeti, već bi ih istog trena savladala sila teže; pad bi bio jako bolan i sjećanje na njega dugo bi živjelo. Ali dok je njena ruka u njegovoj, oboje znaju letjeti. Ona ruka koja drži drugu ruku, ruka puna blagosti, ruka koja joj drži glavu dok povraća, ili ruka koja mi donosi šalicu čaja dok se tresem ispod pokrivača, ta ruka s osmijehom, svaki put je to ista ruka: prostor gubi čvrste obrise i letenje je neizbježno.

        Ona je ruka koja otvara vrata dvorišta, vrata kuće, vrata povratka.

Ona je čvrsta točka koja je drevnom mudracu nedostajala da pomakne svijet.

Ona je nježna os svemira oko koje kruže bića i planeti.

Ona je dobra majka umjetnosti, sol i duša, bolji život sviju stvari.

Ona je šapat svijeta u drveću, jeka moga glasa među zvijezdama.

Ona je moja sveta voda, moja kolijevka, moje postojanje.

Ona je moja luka, moje sklonište i ponovno, moj vjetar u jedrima.

Ona je riječ koju pišem, kojom sve počinje i kojoj se sve vraća.

Ona je moja poezija.

Ona je svjetlost.

Ona je moj mir.

 

 

More


            Jednom će doći dan koji ćemo imati samo za sebe: ja neću nikuda morati poći, odradit ću sve svoje izlaske s koćarima, izlov tunja bit će dovršen, ekspedicije s Talijanima ostat će za neko drugo vrijeme, neće mi biti do lova liganja, parangali za mole čekat će složeni iduću mjesečinu, udice za fratre i panule za lubine također će biti spremne, ali ja neću isploviti; ona će ispisati sve pripreme i planove, ispraviti sve testove i zadaće, dovršiti školske listove, zaboraviti na sve probleme svojih učenika i skinuti svakidašnji teret sa svojih ramena; doći će jednom taj dan, doći će jer uvijek dođe, svakako će doći i neće nam biti prvi: zastat ćemo u vremenu da osluhnemo kako svijet treperi u vibracijama tona koji smo sami u njega odaslali; na trenutak će sve biti baš onako kako treba biti, a onda će se opet zakotrljati. Ovu priču nije lako dovršiti. Ja joj kraj ne vidim. Ipak, dovršit ću je večeras, u predahu između dva hodanja po moru: ona je već zaspala, a ja se borim s posljednjim rečenicama ovog teksta; ne trebam se previše napregnuti da bih je zamislio kako spava, zgrčena ispod posteljine, nalik djevojčici, i tek joj kosa iz nje izviruje; i nekako se opet, naizgled niotkuda, iz noćne tišine spušta onaj jedan stih u koji bi se, kad bi to zaista bilo moguće, dao sažeti čitav naš odnos. Nije taj stih nepoznat i nije meni povjeren da ga zapišem: prošlo je mnogo više od stoljeća otkako ga je na papir stavila ruka drugog pjesnika, a sada ga svake godine, svakog ljeta pjevaju klape u Omišu, na istom onom trgu na kojem i nas dvoje živimo. U svojoj besprijekornoj jednostavnosti, taj stih ne može zvučati jasnije nego jest: oj ti dušo moje duše, čuvao te dobri Bog.

 

Povezani članci

Who's Online

We have 611 guests and no members online