Pogled na život i ljubav iz mrtvoga kuta samoljublja

ljubavBudući da se bliži Valentinovo, praznik zaljubljenih koji se već stoljećima obilježava 14. veljače, smatram zgodnim napisati nekoliko riječi o ljubavi kao motivu koji bi mogao konkurirati nadmoćnom motivu borbe za vlastitu egzistenciju u dobu u kojem glavnu riječ vode titani velike ovosvjetske ekonomske politike. Ovih nekoliko redaka želim posvetiti jednom fenomenu koji obilježuje ljudski život od samih početaka čovječanstva. Fenomen koji je, takoreći, svoj azil pronašao u riječima neobrojeno mnogo literarnih izvora: ljubav! ...

UOČI VALENTINOVA

Pogled na život i ljubav iz mrtvoga kuta samoljublja

Piše: Dafne Vidanec / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

 Postoje različita shvaćanja i tumačenja (fenomena) ljubavi: filozofijska, literarna, teologijska psihologijska, sociobiologijska itd., koja polaze od njima svojstvena spoznajna temelja. Devedesetih je godina prošloga stoljeća na anglosaksonskom govornom području lansirana zanimljiva teorija prema kojoj je moguće definirati međuljudske odnose u odnosu na intenzitet tzv. emocionalne inteligencije kao baze uspješnih međuljudskih odnosa u životu općenito, ali i u poslovnome svijetu.

S tim se problemom pozabavio Daniel Goleman, čovjek koji je doktorirao na tezi o emocionalnoj inteligenciji i koji je svoja istraživanja objelodanio u sjajnoj knjizi »Emocionalna inteligencija«. Autor spomenute knjige smatra da su loši međuljudski odnosi u privatnom i javnom životu posljedica nedostatno razvijena moralnog osjećaja koji svoj izvor pronalazi u emocijama, odnosno, u (ne)zastupljenosti osjećaja ljubavi za druge.

ljubav Budući da se bliži praznik zaljubljenih koji se već stoljećima obilježava 14. veljačeValentinovo – smatram zgodnom prigodom napisati nekoliko riječi o ljubavi kao motivu koji bi mogao konkurirati prevalentnom motivu borbe za vlastitu egzistenciju u dobu u kojem glavnu riječ vode titani velike ovosvjetske ekonomske politike, koja ide u smjeru rješavanja globalnih i lokalnih ekonomskih problema.

Kako smo naviknuti gledati na svijet poput konja, samo ravno, ono što se događa u prostoru između 90 i 180 stupnjeva – koliko ljudsko oko dohvaća – taj fenomen nazivam pogledom na život iz mrtvoga kuta; valja nam zaći u događanja unutar toga mrtvoga kuta jer se tamo događaju one esencijalne stvari; stvari koje su ključne za razumijevanje života.

Na primjer, oni koji sanjaju o ljubavi svojega života, možda će je baš naći u prostoru mrtvoga kuta u kojem se nalazi netko koga dosad nisu zapazili. Zaljubljeni čovjek aristotelijanski mišljenu svrhu življenja vidi u ljubavi, odnosno, u subjektu svojih osjećaja – ljubavni partner ili partnerica. Ono što povezuje dvoje zaljubljenih možemo označiti starogrčkim izrazom eros. Dakle, govorimo o aspektu ljubavi koji obuhvaća zaljubljenost u smislu emanacije osjećaja manifestiranih u različitim fiziološkim procesima u organizmu koji izazivaju ono što običavamo nazvati leptirićima u trbuhu, osjećaj nervoze, zbunjenost pri pogledu na dotičnu osobu itd.

Mislim da su stari Grci i Rimljani par excellence primjer za vizualno dočaravanje faktora erosa u ljudskom životu. Njihovi mitovi obiluju pričama o ljubavnim parovima kao što su Venera i Mars: primjer strastvene ljubavi; Dafne i Apolon: primjer bijega od ljubavi; Zeus i Danaja: primjer obmanjujuće ljubavi; Tezej i Arijadna: primjer zloporabljene, utilitarističke ljubavi itd.

U filozofijskom antičkom grčkom, Aristotelom nadahnutom, govoru postoje tri vrste ljubavi: ljubav kao obostrana naklonost, utilitaristička ljubav i ljubav kao tjelesna žudnja, užitak, odnosno eros. Ovdje ću potonji pojam koristiti kao oznaku tjelesne ljubavi koja uključuje i duhovnu komponentu. Dakle, nije posrijedi isključivo fizička, materijalna ljubav koja proizlazi iz obožavanja drugog poradi užitaka koje odnos između dvoje oslobađa, već je posrijedi mitom nadahnuta, a filozofijski razumijevana ljubav u kojoj glavnu ulogu igra fascinacija lijepim osjećajem. Ta vrsta fascinacije rezultat je mišljenja onoga što naš um misli kao lijepo i istom poželjno.

ljubav

Mislim da je ljubav između dvoje ljudi dobar primjer koji ilustrira sintezu dvaju spomenutih elemenata. Eros kao ljubav/čežnja za konkretnim subjektom čežnje, dakle za ljubljenim bićem svoj izvor ima u ljudskome umu koji misli ljepotu toga bića, primjerice, misli nečije lijepo lice ili sjaj u nečijim očima ili njegov/njezin lik u cjelini. Misao takve vrste nadalje se manifestira kao čežnja za objektom naših misli, ali i osjećaja koje misli pobuđuju: osjećaj nostalgije, ono što bi se popularnim rječnikom nazvalo »jedva čekam da te vidim«. To je fascinacija bićem koje je istodobno subjekt naših osjećaja i misli. To razumijevam kao eros: sferu ljubavi koja je sinteza i duhovnog, kontemplativnog, i materijalnog, praktičnog.

U današnje vrijeme ljudi običavaju misliti da je eros puka fizička strast. No takvo je shvaćanje rezultat mentaliteta novovjekog modernog čovjeka koji je eros uistinu reducirao na tjelesnu strast. U maniri antičkoga grčkog mišljenja međutim eros je uz mithos i logos bio jedan od ključnih elemenata od kojih je konstruirana cjelina ljudskoga bića. Pojednostavljeno: čežnja (éros) kao glavni motiv u priči (mithos) koja svoju ekspresiju pronalazi u racionalno akrtikuliranom modusu – u govoru (logos) – a sve troje konstituira ono što mi ljudi dohvaćamo u pojmu ljubavi u intimnim odnosima.

ljubavDakle, govorim o ljubavi kao sferi koja definira intiman odnos između dvoje zaljubljenih. Sferi kojoj je vrijeme istom i sretan i nesretan interval u kretanju (Aristotel) stanja koje pojmimo kao stanje zaljubljenosti. Tako je vrijeme istodobno i prijatelj i neprijatelj ljubavi. Prijatelj – jer svaka ljubav počinje u određenom, slučajnom vremenu – a neprijatelj jer isto tako završava u određenom vremenu, koje više nije slučajno, već predodređeno. Naposljetku, a o tome svjedoče mnoga pismena, sve su velike fatalne ljubavi (Romeo i Julija, Karenjina i Vronski, Werther i Lota i sl.) tragične, stoga je tragičnost važno obilježje takve vrste ljubavi. Tragična je ljubav obilježena jednim specifičnim fenomenom koji je proklamiralo kršćanstvo: pasija.

Na primjer, kršćanstvo, kako doznajemo temeljem novozavjetnih spisa, uči da je ljubav strpljiva, da sve prašta i podnosi (Hvalospjev ljubavi u 1Kor 1-13). Novovjekovni filozof Nicolai Hartmann takav bi princip opisao vrijednošću trpljenja. Trpljenje je zahvaljujući kršćanskom pogledu, objašnjava taj mislilac, postalo vrlinom, što se ne može tvrditi za koncept antički, aristotelijanski razumijevane vrline, prema kojem se trpljenje shvaća kao odsutnost sreće, kao moralna i fizička bol.

Koncept tzv. intimne ljubavi kao fenomena čija se bit sastoji u pasiji, u trpljenju, lansirao je sociolog s njemačkog govornog područja Niklas Luhmann. On u svojoj knjizi »Ljubav kao pasija: o kodiranju intimnosti« iznosi izvanredni uvid nastao kao rezultat temeljite analize i proučavanja koncepta ljubavi kroz književnost i literarna nadahnuća: ljubav je podređena vremenu.

Luhmann govori o vremenu ljubavi: to je dimenzija u kojoj cirkulira ljubavnički odnos između dvoje ljudi. Vrijeme ljubavi postoji dokle god postoji ljubav među intimnim partnerima. Kada ona iščezne, nestane i njeno vrijeme. Analogno tomu može se reći (a kako je Hegel govorio za filozofiju) da je ljubav njeno vrijeme osjećajima obuhvaćeno.

ljubav

To je dijalektika ljubavi: ljubav je, jednostavno, ljubav: teza, odnosno, počelo nekog djelovanja; antiteza koje svoje nominalno određenje pronalazi u izrazu mržnje (Hugo je kazao da je mržnja zima ljubavi); sinteza: ljubav sa svojim licem i naličjem – mržnjom. Bez ljubavi nema mržnje i obratno. To je paradoks: čovjekovu umu nešto neshvatljivo. Ljudski je život, promatran u perspektivi ljubavi, veliki paradoks: stanje u kojem ono što jest istodobno može biti ono što (još) nije.

Neiscrpan je izvor razumijevanja ljubavi također i kinematografija. Stoga ću u sljedećih nekoliko redaka ilustrirati kako koncept ljubavi kao pasije (a fenomen pasije obuhvaća vrijeme trpljenja i ustrajnost u trpljenju) izgleda u stvarnosti.

Nadahnuće za ovaj primjer pronašla sam u filmu koji je snimljen kad moja malenkost nije bila, da se poslužim sintagmom našeg recentno preminulog filozofa, »niti u ideji«, sredinom prošlog stoljeća. Film je naslovljen (prema hrvatskom prijevodu) »Ljubav poslijepodne«, a naslovne uloge tumače Gary Cooper i Audrey Hepburn.

ljubavPoanta ove priče ne sastoji se u tome da je svatko među nama, bar jednom u životu, iskusio taj cooperovsko-hepburnovski sindrom jedne ljubavi poslijepodne.

Poanta se sastoji u tome da taština, koja je, a kako je to kazao i starozavjetni Kohelet, sveprisutna taština, izričaj osobne krhkosti svakog ljudskog bića. Obrambeni mehanizam kojim čovjek skriva svoje pravo lice. Uzmimo, zaljubljeno lice i sjaj u očima koji je ključni detektor zaljubljena čovjeka.

Jedina stvar koju čovjek ne može hiniti, koju ne može kupiti novcem, ma koliko god bogat i imućan bio; jedina stvar koja nas čini najsnažnijima i najranjivijima; jedina stvar pred kojom se ne možemo ni skriti ni pobjeći koliko god bježali (Dafne je to u Ovidijevom mitu o Dafne i Apolonu pokušala pa je na kraju pretvorena u lovorovo stablo s kojega je Apolon skinuo grančicu i njome ovjenčao svoju glavu kako bi živio osjećaj da je ona uvijek s njim), dakle, jest ljubav, odnosno, zaljubljenost.

Nekad ono Luhmannovo vrijeme ljubavi traje samo jedan trenutak, nekad dan, a nekad je ono protežno, primjerice, od jednog ponedjeljka do drugog. Koliko god trajalo, čovjek iz tog vremena – iz vremena ljubavi – treba crpiti snagu za njeno jačanje, kultiviranje.

Bit ljubavi sastoji se u njenu neprekidnom kultiviranju. S obzirom na to da je suvremeni čovjek toliko lijen, a udobnost modernog, digitalnog doba još više osnažuje tu lijenost, ne treba čuditi činjenica da ćemo uskoro moći jednim pritiskom na gumb napiti se sa zdenca ljubavi ne bismo li utažili žeđ duši koja je nerijetko tašta i srcu koje je u vječnoj potrazi za svojim domom – za ljubavlju.

ljubav

Povezani članci

Who's Online

We have 253 guests and no members online