DUGI RAT

U jednoj od nedavnih medijskih "poslanica" koje si već godinama s brda na brdo, urbi et orbi, razmjenjuju naš predsjednik i premijer, prčeviti brđanin s Pantovčka je spomenuo i velikog hrvatskog pjesnika Borisa Marunu i njegovu pjesmu "Udbaši" u poruci svom intimusu, plamenom jazavcu.
Legendarnog hrvatskog pjesnika Borisa Marunu, koji je živio i stvarao mahom u emigraciji (u Hrvatsku se vratio tek nakon pada komunizma, 1990.), nećemo ovdje stavljati u istu rečenicom s gore navedenima hrvatinama. Marunu su ionako za ‘nedostatak hrvatstva’ oduvijek korili mnogobrojni kulturni djelatnici koji su u komunizmu dobivali titule, priznanja, nagrade i stanove, a nakon 1990. sve su to htjeli i od Oca domovine, privijajući se uz njegove skute. Kad je Maruna, koji se iz emigracije vratio 1990. na Tuđmanov poziv, imenovan šefom Matice isljenika i nakon što je nakon sukoba s Ocem domovine dao ostavku i približio se SDP-u, te postao član Savjeta SDP-a, njegovo ponašanje shvatili su kao izdaju. Maruna je ponovno usred Zagreba postao ono što je bio i prije diljem svijeta - hrvatski disident.
Pjesma "Udbaši" objavljena je u njegovoj zbirci "Bilo je lakše voljeti te iz daljine – povratničke elegije", Zagreb, 1996. Izvrsna je. Pročitajte je u nastavku članka ...

UDBAŠI

Udbašima je uvijek bilo dobro u našoj zemlji
Za njih se ne može reći da nisu znali što rade
Oni su ideološki uvijek bili
Na ispravnoj liniji
Njima je sve polazilo za rukom
Oni su najčešće dolazili iz miješanih krajeva
Po mogućnosti. Nisko čelo i
Deseterački mentalitet
Zdrav duh u zdravu tijelu

Ja ne sumnjam, u Hrvatskoj je uvijek netko dobro živio
Naravno, nikad mi
To je takva zemlja, rekao bih
Udbaška
Zemlja vedrih ljudi
A mi smo drugi pomalo utučeni
I djelujemo izgubljeno

Mi gotovo ne znamo za radost, za smijeh
Naša probava je neredovita, žuč i gorčina na licu
A udbaše možeš uvijek vidjeti kako jedu velike komade
Krmetine u Vili Rebar ili na terasi hotela
Esplanade i potom
Odbijaju dimove, srču kavu i dobacuju duhovitosti
Sa stola na stol: pokazuju urođeni
Šarm

I udbaški sinovi su zarana očitovali
Izrazitu talentiranost
I odlazili u Pariz, u Švicarsku i na Oxford
I samo krajem ljeta navraćali kućama
S plinskim upaljačima
Navikli na bolje restorane
I francuske suknje

S druge strane,
Sa mnom ni jedna viđenija žena iz zagrebačkog Ritza
Ako imalo držaše do sebe
Nije htjela leći
Pa čak ni Mađarica
Premda je meni bilo svega 17 godina
A ona se nalazila već tridesetu
Na istom radnom mjestu

Nikakvo čudo, dakle, što su udbaši uživali
Veći društveni ugled, bolji status, finije manire
Smijeh zdravih zubi što odzvanja uz krmetinu i tursku kavu
Uspoređeni s njima, mi drugi
Jedva da smo bili nešto
Naša kreditna moć je bila beznačajna

I danas, kad razmišljam o našoj zemlji, meni je jasno
Da organizacija nužno pripada udbašima
Njihova odijela uvijek pristaju
Na njihovu godišnjem odmoru nikad ne kiši
Oni širokom kretnjom izgrađenih, samopouzdanih ljudi
Rješavaju probleme koji su nas
Mučili do krvi
Oni nekako znadu da su u pravu
I ne možeš im ništa.

Oni su veseli kurvini sinovi.

BORIS MARUNA (1940 - 2007)