Njegov križ svejedno gori

Danas obilježavamo 47. godišnjicu tragične smrti Josipa Pupačića - poginuo je 23.05.1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku, u kojoj su poginule i njegova supruga i kći. Nekoliko mjeseci prije tragične smrti napisao je pjesmu "Moj križ svejedno gori", za koju se može tvrditi da je svojevrsna lirska slutnja njegove tragične smrti. Josip Pupačić rođen je 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj Omiša. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je urednik časopisa "Krugovi" i "Književnik". Poezija mu je na tragu Kaštelana i Šimića, a iskonska veza sa zavičajem jedan od temeljnih pokretača. Njegova prva pjesnička zbirka "Kiše pjevaju nad jablanima" u znaku je spontanog doživljaja rodnog kraja i nostalgičnog povratka u djetinjstvo, a u svakome se stihu osjeća divljenje prema prirodi, začudnost prema njezinim ljepotama te potpuna stopljenost s njom. Međutim, već se i u tim prvim pjesmama osjećaju egzistencijalne tjeskobe i tamne slutnje koje razaraju ljepotu krajolika, a koje su prevladale u sljedećim zbirkama "Mladić" i "Cvijet izvan sebe". Iako i u tim pjesmama ima čistog lirizma i spontanih doživljaja (poput antologijske pjesme "More", po mnogima jedne od najljepših pjesama sveukupne hrvatske književnosti), ipak su većinom prožete notama prolaznosti života, sumnji, bolnih osjećaja i smrti. U daljnjem stvaranju u pjesničkim zbirkama "Ustoličenje" i "Moj križ svejedno gori" (koja je objavljena posthumno) njegova je poezija intelektualna, ali zatvorena, grčevita, isprekidana i napeta.

Izvor: Narodna knjižnica Omiš

"Evo me, svijete moj, na raskršću
i tvome i mome.
Oprostimo se. - Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi..."
 

statua Josipa Pupačića u Slimenu

Ne može se rastati od mene

Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se
ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni
u granicama. Svijet je izvan svih
granica, izvan svih okvira; unutar
jednog prostora, unutar jedne tišine -
u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati
od sebe, ni od grada, ni od čovjeka.
Zato nemojte pokušati da iselite
ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti
od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju,
jer je ne možete rastaviti od nje;
ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod,
koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte
pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati
ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi
kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli
izvesti iz mene.) Ali, čovjek je
neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se
rastati od sebe.

statua Josipa Pupačića u Slimenu

kuća Josipa Pupačića u Slimenu

 

Povezani članci

Who's Online

We have 354 guests and no members online