Autor ovih redaka, štovani štioci, ne može se pohvaliti kao većina vas da je rođeni Dućanin, iako ga za Duće drže možda i jači gropi nego mnoge od vas. A tko zna napokon ne vežu li ga i neki znaci koje obično pripisujemo podrijetlu, jer se njegova jednog prezimenjaka može naći i u Poljičkom statutu iz dalekoga šesnaestog stoljeća. Hoću reći, vas je priroda podarila Dućama ili Duće s Vama, a ja sam se u Duće, bolje reći Staro selo Duće, tamo negdje početkom sedamdesetih, jednostavno zaljubio. A kad se u nešto zaljubite, onda u to ulažete ponajprije srce. A ako negdje ostavite srce, onda mu se vraćate kad god to uzmognete, kad god vam to dopusti - vrijeme.

I otad se gore uspinjem, nekad češće, nekad rjeđe, i tako već stotine, a valjda i koju tisuću puta. 

Jesen 95. Sjedimo, dakle, pred kućom gore u Selu supruga i ja kad banuše njih dvojica. Kažem banuše jer smo nekako navikli da nam ljudi dohode odozdo, od mora, no njih se dvojica spustiše odozgo, od brda, k'o s drugoga svijeta. Onaj viši i, valjda, razgovorljiviji odmah će:

- Ja sam Rećina, a ovo je Čepe, načelnik naše Općine.

Uzeše i oni čašu vina i krenu priča. Riječ oni, riječ mi, a o čemu nego o Selu.

- Asfaltirat ćemo cestu! - veli Čepe.

Žena i ja se pogledavamo, Rećina smijulji, a Čepe nastavlja: 

- Zamislite da Selo oživi, da se turisti popnu, da dođe voda, telefon...

Zamišljamo mi, toliko mašte još imamo, ali držimo se čvrsto zemlje.

- Ali prva je cesta! - opet će Čepe. Do petoga ćemo je mjeseca imati!
- Otkud?
- Naći će se, a i nešto kamena ćemo iz kave prodati, treba dolje za jednu kuću... A i taj kamen ćemo kopati tako da ostavljamo rupu koja će biti začetak buduće vodospreme.
- Lijepo čuti, reda radi ću ja.

Osjeća Čepe da nas nije baš uvjerio pa izvlači posljednju kartu:

- Ne bude li ceste dokad rekoh, ja ću mojoj klapi dva janjca platiti. Takva je oklada!

Prošao potom mjesec - dva, zazimilo, u Duće se rijetko išlo. A onda osvanu lijepa nedjelja, gotovo proljeće, vozimo mi uz naš makadam kad ono na prvoj okuci ponad groblja ne možeš dalje: prepriječio se bager i kopa li, kopa. Tada sam prvi put počeo vjerovati u jednoga općinskog načelnika, premda se još uvijek nisam mogao oteti bojazni da onima dvama janjcima neće lako uteći.

Ostalo znate i sami: Branko Vojnović je održao svako slovo koje je onomadne kod nas izrekao, a Staro je selo petoga svibnja devedeset šeste slavilo asfalt.

Dogodine su bili izbori. Birači dugoratske općine, bar sam tako u svojoj glasačkoj naivi mislio, imali su lakši posao od svih drugih: imali su zapravo kandidata koji je, za razliku od drugih dužnosnika "malog formata", nešto napravio. Ma ne nešto nego cestu, ehej!

Branko je  izbore 97. izgubio. Bilo je to, čini se, još doba kad su ljudi glasačkim kutijama prilazili s mnogo više političkog naboja nego razuma.

Danas je Čepe ponovno tamo gdje je stao prije četiri godine. I to je u stvari za Staro selo Duće najveći dobitak. I, vjerujem, novi početak.