'Mosoraš' Miro Velić: U partizane me odveo - svećenik

Miro VelićZa moj odlazak u partizane najzaslužniji je jedan svećenik. E, dobro ste čuli. Da nije bilo tog popa, tko zna što bi se sa mnom dogodilo - počinje svoju priču 89-godišnji Omišanin Miro Velić, jedan od rijetkih preživjelih boraca Prvog mosorskog partizanskog odreda koji upravo danas slavi sedamdesetu obljetnicu osnutka. Velić je, kao dvadesetogodišnji mladić, u svibnju 1943. godine dobio poziv da se javi ustašama u Sinj. No, umjesto u Sinju, završio je u Tugarama, odlučan da se priključi partizanskome pokretu. U tom poljičkom mjestu, zajedno s vršnjakom Maksom Popovcem, prihvatio ga je katolički svećenik kojemu se, na žalost, Velić danas ne može sjetiti imena, te im pomogao da se prebace do omiške komande partizana ...

70 OBLJETNICA OSNUTKA PRVOG MOSORSKOG PARTIZANSKOG ODREDA

MIRO VELIĆ:

U partizane me odveo - svećenik

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija

prvi partizanski mosorski odred- Odmah sam dodijeljen takozvanoj letećoj četi Mosorskog odreda, a ubrzo sam postao i desetar. Nakon kapitulacije Italije komandant Odreda, Jakša Baučić, namjeravao me postaviti za ekonoma, no ja sam inzistirao, doslovno ga molio, da ostanem u operativnoj jedinici što je on i prihvatio.

I tada je, iako mi ni jedne sekunde nije bilo žao, počela moja ratna golgota - kaže Velić koji nije, kao većina pripadnika Prvog mosorskog partizanskog odreda, sudjelovao u epskim bitkama na Sutjesci i Neretvi.

- Prema izričitom Titovom naređenju, moj bataljun je ostavljen na Mosoru kako bi na taj način bile olakšana borba našim drugovima na drugim frontovima. Postavljen sam za zamjenika komandanta letećeg voda te sam skupa sa svojim drugovima, od kojih su mnogi poginuli, izveo niz diverzantskih akcija duboko u neprijateljskom teritoriju - prisjeća se Velić koji je kraj rata dočekao s činom pukovnika.

A taj kraj za Velića i njegove suborce posebno je slavan.

- Nakon rasformiranja Mosorskog odreda priključen sam Drugoj četi Drugog bataljuna Devete brigade koja je prva ušla u Postojnu, Sežanu te konačno u Trst. Dani su to koje je nemoguće zaboraviti, puno ljudi nam je poginulo, no ponos ipak nadvladava tugu - veli naš sugovornik koji umirovljeničke dane broji u splitskome Domu na Zenti.

Miro Velić

Ranjen, hvala Bogu, nikad nije bio. Ono kad mu je kod Gospića geler izbio zub i rasjekao usnu ne konta se.

- Ranjenici su samo oni koji ostanu bez noge, ruke ili oka. Svi ostali bi trebali šutjeti - tvrdi Velić.

A šutio je i on kod Knina. Kada su ga, u nesvjestici, zatrpala mrtva tijela njegovih prijatelja.

- Ničega se ne sjećam. Znam samo da mi je poslije Seka Karabatić, e da mi je barem znati je li još živa, poslije pričala kako su me skoro živoga zakopali te da je ona u zadnji čas primijetila da nisam mrtav.

A i tifus me umalo bio pokosio. Liječio me doktor Miro Kraljević u Vrdovu, a mater i sestra su meni i ostalim bolesnicima preko mljekarica švercale lijekove - Velićev glas sada je već mnogo tiši. Uspomene naviru. No, suza nema. Nije Velić od onih što plaču.

pećina - mosorski odred

- Zahvaljujući generalu Fabijanu Trgi posjedujem golemu građu iz Narodnooslobodilačke borbe, posebno vezano za Prvi mosorski partizanski odred. I knjigu sam o tom Odredu napisao. Jer, znate, taj je Odred ipak bio poseban. Svaki treći njegov vojnik je poginuo, ali oni koji su preživjeli nisu posustajali - ističe Velić ne posustajući ni danas.

Danas mu je cilj da njegov Omiš osigura spomen sobu u koju će smjestiti blago koje godinama ljubomorno čuva.

- Sve je to naša povijest, a od antifašističke slavnije nema. Pa, neće valjda sva ova građa završiti u smeću - pita se Miro Velić uvjeren kako je ipak došlo vrijeme da se i priča o Prvom mosorskom partizanskom odredu vrati tamo gdje joj je i mjesto.


Osigurajte spomen sobu za bogatu prikupljenu građu o našoj povijesti

Za Mira Velića dvojbe nema, datum osnutka Prvog mosorskog partizanskog odreda nije 14. ožujka 1942. nego 21. veljače te godine kada je u Zeljovićima, u Jesenicama, poginuo narodni heroj Đermano Senjanović.

- Nitko nema pravo mijenjati povijesne činjenice! - rezolutan je Velić koji je nakon Drugog svjetskog rata obnašao važne dužnosti u pograničnim jedinicama, pa bi tako, kaže, posebnu knjigu mogao napisati i o doživljajima s jugoslavensko-bugarske ili jugoslavensko-rumunjske granice.

 


70. Obljetnica osnivanja Mosorskog partizanskog odreda

Izvor: Almissa.com

21. veljače, 1942 - 21. veljače, 2012

 

NA OVOM MJESTU 22. II 1942. VODILA SE JE PRVA BORBA SA NEPRIJATELJEM GDJE SU NAŠI PRVOBORCI IMALI ZA CILJ ORGANIZOVATI 1. MOSORSKI ODRED

U TOJ BORBI POGINULI SU

LOZIĆ ANTE IZ JESENICA

SENJANOVIĆ PAŠKO IZ SPLITA

 

PLOČU PODIŽE SAVEZ BORACA NOR-a JESENICE 27. VII 1950.

 

Spomen-ploča, 120x80 cm, postavljena je na ulazu u pećinu iznad zaseoka Zeljevići u podnožju Mosora. Izrađena je iz bijelog brušenog kamena s tekstom urezanim tiskanim slovima.

 

 

... Dan 21. veljače 1942. godine utisnuo se u povijest ustaničkog mjesta Jesenica, kao dan prve oružane akcije na ovom području protiv okupatora i domaćih izdajnika.

 

Još u listopadu 1941. godine održan je širi sastanak članova Komunističke partije, skojevaca, kandidata i simpatizera u kući Ivana Ercegovića, na mjestu zvanom Kapelica. Sastanku je prisustvovao Ferdo Gazin kao izaslanik Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju. Tada se raspravljalo o dizanju ustanka. Od tada pa do početka 1942. godine članovi Partije i skojevci neprekidno su radili na pripremama, održavali su sastanke i prikupljali oružje. Jedinstvenost je narod pokazao time što su u to vrijeme svi Jeseničani, koji su bili obveznici vojske tzv. "NDH", na razne načine izbjegli mobilizaciju. Oni su se zato morali povući u ilegalnost, što nije moglo ostati nezapaženo. Jedna desetina nalazila se u poljskoj kućici na Restovcu, a druga u zaseoku Zeljevićima. Koncem siječnja, u raciji, žandari su uspjeli uhvatiti četiri druga, ali su oni uskoro, oslobođeni smjelom akcijom članova Partije i skojevaca. Odlukom Kotarskog komiteta KPH Omiš prikupljani su borci u Zeljevićima. Smjelom akcijom na garnizon i tvornicu u Dugom Ratu trebalo je označiti formiranje Mosorskog partizanskog odreda.

Neuspjeh u tom pokušaju nije nimalo zaustavio ustanički val na omiškom području.

Grupa od 19 boraca sklonjena u Turskoj pećini iznad Zeljevića u Jesenicama 21. veljače 1942. održala je sastanak. Obavješteni od svojih doušnika da se održava sastanak "komunističkih elemenata", žandari i ustaše upućuju oko deset sati ujutro seoskog glavara da se predaju. Pošto nisu prihvatili zahtjev za predaju, našli su se pod ubitačnom vatrom. Skojevci i komunisti, vodeni članovima Pokrajinskog komiteta KPH Maksom Baćom, Dragom Gizdićem i Ferdom Gazinom, uzvratili su iz svog oružja ali im nepovoljan položaj pećine nije omogućio proboj iz okruženja. Pucnji i rafali, pa i minobacačka i artiljerijska vatra iz talijanskog garnizona u Dugom Ratu, odjekivali su s obje strane, sve do pada prvog mraka. Tek tada ustanicima je uspjelo da se izvuku iz pećine i prebace preko planinske kose prema Tugarima. Poslije su oni bili jezgro Mosorskog partizanskog odreda. Ispred pećine, kao na vječnoj straži, ostali su Đermano Senjanović, narodni heroj i Ante Lozić-Ciko, član KPJ i jedan od organizatora ustanka, prvi pali borci omiško-jeseničkog kraja.

 

Ovi gubici, ma koliko su bili teški i ozbiljni, nisu pokolebali moral ostalih boraca da nastave put i borbu kako bi stigli onamo gdje im je to Partija naredila. Borba u pećini bila je sastavni dio i nastavak višemjesečnih priprema Partije za oružani ustanak tog područja.

 

Ubrzo nakon borbe u Turskoj pećini, iznad Žrnovnice u Mihanovićevim stajama, formiran je Mosorski partizanski odred, vrlo snažan za tadašnje prilike - brojao je na dan formiranja 95 boraca razvrstanih u tri voda.1...

 1 - Slobodna Dalmacija“, broj 11465,  od 20. II 1982. godine

Povezani članci

Who's Online

We have 295 guests and one member online

  • admin