Predstava

Krajem ljeta 1992. demobilizirao sam se, emocionalno totalno prazan. Tada su se počele dešavati gluposti oko nas, a ja sam otišao u Split s namjerom da pokušam vratiti izgubljeno. Pokušavao sam učiti ako se to moglo nazvati učenjem, čak sam prijavio i izašao na ispit ali me profesor izbacio s ispita zbog navodnog prepisivanja. Za to vrijeme sam izlazio vani i pio, igrao se i pričao gluposti ljudima koji su htjeli slušati, moram priznati nije ih baš bilo previše jer sam, kad gledam iz ove perspektive, previše od njih tražio. U tim svojim lutanjima napravio sam masu gluposti ali to nije tema ove moje priče koju vam želim ispričati već jedan događaj koji mi se dogodio, iako nisam siguran je li se dogodio ili sam sve to sanjao, jedne noći kad sam se vračao s jedne od tadašnjih turneja. Bilo je to ovako..

Piše: Tonči Jerčić Barbin

Bilo je to ovako, koliko uspijem reproducirati, otišao sam u grad dosta rano i sasvim slučajno susreo jednog prijatelja kojeg nisam vidio odavno. Zapili smo i družili se cijelo popodne. Na kraju on je morao otići, a ja sam se uputio kući u blago pijanom stanju i u izvrsnom raspoloženju.

Počeo sam se voziti nekim ulicama kojima se nikada prije nisam vozio. U jednom trenutku dok sam prolazio pored neke građevine vidio sam masu ljudi i to me je toliko zainteresiralo. Ostao sam da vidim o čemu se radi, kad tamo vidim plakat koji oglašava kazališnu predstavu.

Stanem i parkiram auto, kupim kartu, uđem i vidim da je to neko staro skladište. Pitam nekog tipa s djevojkom koje je ovo kazalište i koja predstava igra. On mi odgovori – da je to kazalište u izbjeglištvu, da je njihova matična kuća pretvorena u koncentracioni logor, a da je predstava koju igraju komad nekoga nepoznatog autora iz 15. stoljeća i da su tekst pronašli dok su izvlačili ranjenike iz kuće koju je pogodila granata. Zahvalio sam se tipu, sjeo sam na svoje mjesto i čekao da predstava počne.

Pokušat ću vam je što doslovnije prepričati, a ako budem pretjerivao nemojte nikom reći, molim vas.

Diže se zastor, ukaže se scena na kojoj se nalazi prazan prostor osim što se u kutu nazire stari krevet s baldahinom, a u pozadini je zastor pomalo čudan, jer izgleda kao da je iz neke druge predstave, prikazuje slike pakla u kubističkoj izradi.

Na scenu izlazi najavljivač obučen nonšalantno kao da su ga skupili sa plaže,
i govori:

Večeras je pred vama vječita ljubavna tema napisana u srednjem vijeku odnosno igra tadašnjih trubadura. Molim vas da imate razumijevanja za nas što zbog financijski razloga nismo mogli nabaviti kostime iz toga razdoblja, te što nismo bili u mogućnosti urediti scenu koja bi udovoljavala prohtjevima tako zahtjevne publike kao što ste vi, i još vas moram zamoliti da učestvujete u predstavi tako da u svojoj glavi zamislite, vi to možete siguran sam u to, glumce u kostimima iz toga doba ili iz nekoga drugog doba, uostalom sve je to igra bitno je dobro se zabaviti.

Prije svakoga čina ispričati ćemo vam kako bi scena trebala izgledati, a na vama je da to držite u glavi, držat će vas budnim.

Na to se netko iz publike pobuni i reče: Pa za koga nas to vi držite za totalne budale, ja sam platio kartu za predstavu, a ne da bi ovdje mora razbijati glavu s tim pizdarijama.

Najavljivać će na to: Mi nikoga ne prisiljavamo da stoji ovdje. Svi smo svjesni u kojim problemima se nalazi naša država, a s njom i svi mi. Da nastavim ja na moju veliku žalost neću moći ..

U tom trenutku ustane onaj tip koji se bunio i iziđe iz dvorane, a njegovim primjerom otiđe još par ljudi i za par trenutaka se začuje neka galama koja nakon nekoga vremena utihne. Za sve to vrijeme najavljivać nije prestajao govoriti:

Neću moći ostati ovdje jer me čekaju neki neodgodivi poslovi i da ne duljim više s govorancijama ja ću prekinuti, a vi se možete pripremiti za predstavu.

On odlazi užurbanim korakom iza scene, ali se nakon par trenutaka vrati sav u žurbi i reče: Oh! Oprostite što sam vam ponovo došao govoriti, ali moram pročitati jednu javnu zahvalu, to mi je dužnost a i velika čast.

Vadi komad papira iz zadnjega džepa i pomalo slovkajući čita: Zahvaljujemo se gospođi Korčić što je velikodušno ustupila ovoj skromnoj glumačkoj družini krevet u stilu Luja XIV. i da, velikodušna gospođa je na našu veliku radost večeras s nama, još jednom od svega srca Vam hvala draga gospođo.

Jedna gospođa, vjerojatno dotična gospođa Korčić, u prvom redu, četrdesetih godina odjevena u crno dosta ukusno mora se priznati, veselo ciknu i reče: Ma nije to ništa, niste trebali..

Najavljivač napokon ode, hvala dragom bogu, da se više nikada ne vrati.

Nakon par trenutaka na scenu dođe drugi tip dosta ukusno odjeven i počne govoriti: Dragi gledatelji i gledateljice, tada baci oćaravajući pogled da sam se i ja skoro zaljubio, a pozdravljam i naše drage, predrage i obožavane kritičare zbog kojih svi mi postojimo i blaženo se nasmiješi, molim vas za malo pažnje. Zamislite jednu srednjovjekovnu uličicu, usku, mračnu, osvijetljenom smo jednom bakljom koja samo što se nije ugasila.
Zamislite još gomilu smeća, normalno srednjovjekovnog, mačke koje ganjaju pacove, moguće prenosioce bolesti. Tom uličicom oko 1930, kasno za to doba, normalno nema dnevnika što je vjerojatno i bolje.

Začuju se uzvici negodovanja iz publike već pomalo nestrpljive što me nije nimalo čudilo, ali tip na bini kao da nije to ni primijetio činilo mi se da bi se taj uzbudio samo da je prozvižđala minobacačka granata od 60 milimetara..

Tip nastavi sa svojom pričom: Dok sav normalan srednjovjekovni svijet spava ili se sprema na spavanje, grupica nenormalnih, možemo ih tako nazvati jer nisu otišli spavati kao sav ostali svijet, srednjovjekovnih mladića, izvinite samo trojica jer nismo imali više para za statiste, sa sobom nose lutnje i gitare, samo smo imali jednu gitaru, možda su neki od njih i u pripitom stanju, dobro znam i ja da u ovom cijelom čekanju čovjek mora nešto i da popije, ali tako piše u scenariju. Mislim da sam vam dovoljno objasnio tako da prvi čin može započeti.

On se pomalo udalji, s noge na nogu, izgleda da čovjek voli hodati, kada nam je izišao iz vidokruga u istom trenutku s druge strane pozornice ulaze trojica, jedan od njih nosi sa sobom gitaru i prebire po žicama neku kompoziciju koja mene totalno podsjeća na Dylanovu pjesmu "I”ll be your baby, tonight", jebiga vjerojatno ne zna nijednu srednjovjekovnu pjesmu kao ni ja, druga dvojica se između sebe prepiru blago pijanim glasovima, čini mi se, iz prve se u publici čuje samo žamor, ali što dolaze bliže sve se razgovjetnije čuje što pričaju:

Prvi: jesi li razumio što sam te zamolio, da ti ponovim, ti ćeš se sakriti ispod prozora i pjevati dok ću ja samo otvarati usta kao da ja pjevam, ma nemoj se mrgoditi znaš valjda da sam ja antitalent za pjevanje, a ti imaš tako lijep glas.

Drugi: ipak to nije u redu prema djevojci, i a ni pošteno.

Prvi: u ljubavi i ratu sve je pošteno.

Drugi: dobro, ali neka ovo bude zadnji put, i nemoj ni slučajno da ispadne kao prošli put.

Prvi: koji prošli put.

Drugi: već si zaboravio, nema veze, od tebe me više ništa ne iznenađuje. I molim te nemoj kao onaj prošli put početi govoriti one glupe stihove koje nemaju veze s mozgom, što me tako čudno gledaš, ne zajebajem te.

Prvi: e moj dragi prijatelju, ono su stihovi najbolje drame koja je napisana i igrala posljednjih godina.

Drugi: kako to možeš govoriti kad su nakon prvoga čina glumce i autora, onoga što se pravio Englez, uvaljali u katran i perje te ih prognali iz naše države i ti za tu predstavu kažeš da je najbolja, ti stvarno nisi normalan.

Prvi: Shakespeare je car, a predstava Romeo i Julia svjetska baština, i ako budeš još govorio protiv te predstave, udariti ću te.

Drugi: ali predstava je stvarno smeće.

U tom trenutku prvi skoči na drugoga i uhvati ga za vrat vičući – udavit ću te, kako te nije sramota to govoriti. Tada onaj koji je prebirao po žicama od gitare kao da se prenuo iz blage letargije, pogleda ih kako se valjaju po pozornici i skiće kao dva nerasta, odloži gitaru na pod, uzme jednog jednom rukom za vrat, a drugoga drugom rukom, podigne ih od poda, vjerojatno tip trenira dizanje utega i po mojoj procjeni budući svjetski prvak ako bude htio, te ih dobro protrese, i reče: Jeste li vas dvojica normalni, što se bez veze svađate oko neke predstave, koja se nekome sviđa, a nekome ne .Mi nismo ovdje da o tome raspravljamo, ima tko je plaćen da o tome raspravlja, sposobniji i pametniji od nas, jesam li u pravu.

Oba stideći se klimnu glavom, a iz publike se začuju uzvici odobravanja, moja pretpostavka od plaćenih kritičara.

Još doda: mi se ovdje pokušavamo zabaviti, a vas dvojica se non - stop prepirete, ako ne prestanete ja se više neću s vama igrati.

Oba u jedan glas skoro plačnim glasom rekoše: obećavamo da ćemo prestati i da ćemo od sada biti dobri, samo nas ne ostavljaj.

Meni je izgledalo da će normalno nastaviti, što se i desilo par trenutaka poslije kada su se našli ispod neke rupe kvadratnog oblika izrezanoj u kulisi, onoj na kojoj je prikaz pakla, totalno atipičnoj za mračni srednji vijek ili su mene cjelo vrijeme o tome mračnom dobu lagali.

Kada su glumci došli ispod tog nazovimo ga prozora prvi stane ispod dok se drugi sakrije ispod nekog nabora od kulise, onaj sa gitarom zasvira pjesmu koja se njima učinila prigodnom, a moram priznati i meni, vjerojatno nekim čistuncima koji traže dlaku u jajetu ne bi, tko im je kriv.

Da nastavim, on zasvira pjesmu Dubrovačkih Trubadura, ja mislim, koja ide otprilike ovako “otvori draga prozor i slušaj naše note..., a drugi tu istu pjesmu zapjeva, prekrasnim glasom da sam skroz protrnuo koliko je lijepo pjevao, cijelo to vrijeme sakriven ispod nabora od kulise, dok je prvi otvarao usta i pravio se da pjeva i mislim da je pokušao da pjeva, izbacili bi ga vani, ozbiljno vam kažem.

Kroz tu njihovu, nazovimo je tako ponistru začuje se zvuk kao da je nešto palo na pod i u isto vrijeme začuje se sanjivi glas koji ispotiha reče: Tko me to budi ovako kasno u ovo gluho doba noći.

Malo zatim pojavi se na ponistri jedna ženska pojava koja je iako neuredne kose i bez šminke, što je i normalno digla se je iz postelje, meni izgledala prekrasno ili se to meni iz daljine tako činilo, koja kada je vidjela tko joj pometa zasluženi, ajmo pretpostaviti tako jer nas ništa ne košta, noćni odmor, nasmiješi se totalno zavodnički i nasloni se podest, malo smiješno postavljen, da posluša tu predivnu serenadu.

Kada je otpjevana ta lijepa pjesma u još boljoj izvedbi, prvi koji je izgleda imao glavnu ulogu i koji se trebao udvarati toj prelijepoj djevojci, čini mi se da sam se ja zaljubio, izvinite malo sam se udaljio od teme. Taj prvi započne recitirati stihove koji su mene totalno podsjetile na stihove iz “Romea i Julie” iako mislim da nisu, ali ne mogu biti totalno siguran jer sam bio očaran djevojkom tako da nisam puno razumio niti čuo što se događa neko vrijeme već sam buljio kao tele u šarena vrata u tu krasnu djevojku.

Iz moje omamljenosti probudi me neka buka, prenem se i začujem teške korake koje bi prepoznao i u snu, bili su to koraci ljudi u vojničkim čizmama i to trojica mislim. To se je i pokazalo točno, jesam pametan to je čudo jedno.

Prije nego vam ispričam što se tada desilo moram vam reći što se desilo prije nego su me prenuli iz zaljubljenih snova, malo prije su par dječaka i djevojčica, vjerojatno iz susjedne osnovne škole dijelile neke papiriće na kojima je pisalo, to sam malo poslije pročitao, neke osnovne činjenice od kojih se neke mogu i argumentirano pobiti.

Navešću samo djelić tih njihovih činjenica, kao prvo je napisano: dragi naši gledatelji da ne bi bilo nikakve zabune navešćemo vam par osnovnih činjenica koje se tiču života u mračnom srednjem vijeku, a to su, u srednjem vijeku nema struje – vidi bogati, nema električni gitara – koji će im kurac, nema ulične rasvjete, nema kanalizacije – kako tko, i još takvih gluposti da vam više ne nabrajam jer bi se osjećao totalno glupo.

Da nastavim gdje sam stao, čuje se bat vojnički čizama i jedan uzbuđeni muški glas koji nešto žustro govori i izgleda nešto pokušava objasnit ali se ne čuje dobro jer glumci na sceni nastavljaju predstavu kao da se to njih nimalo ne tiče, vjerojatno su u pravu, što će povijest i potvrditi, bar se nadam jer u nadi je spas.

Pokušavam zanemariti to pometanje i vračam se predstavi i tamo vidim da lijepa djevojka drži ružu u ruci, mislim da je ruža i baca je udvaraču. Izgledala mi je malo nervozna te je pogodila udvarača u oko, da li je to namjerno uradila, pitam se, njemu se otme kletva koja koliko ja znam ne spada u to doba, ali se brzo suzdrži i razvuče lice u osmjeh i pjevajučim glasom reče: Hvala ti lijepa Lucijano, od cvijeta cvijet koji će zacijeliti ranu na mome bolesnom srcu, iz dubine duše se zahvaljujem ljepoto ...

U tom trenutku na scenu stupe ogrubjele pojave dvojice vojnih policajaca u pratnji još dvojice ljudi u civilnim odjelima. Jedan od njih bijaše direktor dotičnog kazališta dok je drugi bio iz ureda za obranu, to sam iz događanja poslije zaključio. Na licu direktora se odražavala nelagoda, a uz to i nevjerica, dok je drugom izraz lica bio odlučan i pomalo prkosan.

Glumci za to vrijeme prestadoše igrati svoje uloge i pomalo u nevjerici se zagledaju u pridošlice, nije ni publika bila ravnodušna iako su neki mislili da je to sve dio predstave i ja među njima. Bilo je i onih koji su to shvatili zaozbiljno, te su se začuli uzvici negodovanja.

I glumci na sceni su reagirali iako dosta različito, bar se to meni činilo, dok se onaj sa lijepim glasom pokušavao još više zavući u nabor kulise, prvi je istupio i odrješito upitao: Gospodine Direktore, što ovaj grubi prekid komada znači.

Gospodin Direktor se zbunjenog i dosta drhtavog glasa obrati publici, po njegovom mišljenju najbitnijem faktoru u ovom za njega, tužnom trenutku, s ovim riječima: Drage dame i gospodo i moji ljubljeni kritičari došlo je do neočekivanog događaja po prvi put u novijoj povijesti ovoga Kazališta. Izvođenje ove predstave došlo je pod znak pitanja, naime ova Gospoda su iz Ministarstva obrane i ovdje su sa nalogom za privođenje jednoga od članova našeg skromnog ansambla i to na moju veliku žalost našega velikog prijatelja sa prekrasnim glasom.

Ponovo se začuje negodovanje publike i traženje objašnjenja zašto se nije moglo čekati da završi predstava i to posebno sada kada su se skoro uživili.

Na te riječi gospodin Direktor nastavi: Molio bih za malo vašeg strpljenja, sve će vam objasniti gospodin Julić.

Za to vrijeme dvojica vojnih policajaca izvlače pjevača iz kulise i stavljaju mu lisice, on se otima i viče: ja sam Pacifista, vodimo ljubav, a ne rat, te slične gluposti.

Na te povike iz publike reagiraju dvojako, neki ga podržavaju dok bi ga neki streljali, a mene je čisto bolio kurac što on viče. Kada su nestali iz vida najedanput je prestao vikati. Postoje dva odgovora što se mene tiče ili je sve to predstava ili su ga vojni policajci klepnuli i to dobro jer to je “sveta” dužnost svakoga pravog vojnog policajca koji imalo drži do sebe.

Tada gospodin iz Ministarstva obrane započne, autorativnim glasom koji ne trpi pogovore, svoj govor: Poštovani građani i građanke ovaj nemio događaj nije izazvan ničijom krivicom doli antirodoljubnim osjećajima dotičnog gospodina. Taj dotični gospodin koji je upravo priveden pred lice pravde, pokušao je nelegalnim sredstvima izbjeći dužnost svakog građanina da se stavi na službu Domovini.

U tom trenutku netko poviče iz publike: ali nije ponudio dosta love.

Netko drugi malo poslije reče skoro ispod glasa: jadni mali nije imao dobru vezu.

Tip iz Ministarstva kao da to nije ni primijetio već je samo nastavio: Taj mladić već pune dvije godine ignorira pozive koje mu šalje ured te se skriva od svih naših pokušaja da stupimo u kontakt. Ali desilo se da smo danas, prije otprilike pola sata, dobili dojavu da igra u ovoj predstavi osoba koju već duže vremena tražimo i kao što vidite našli smo ga i sada on ide direktno u Vojarnu gdje će čekati zasjedanje Vojnog suda.

Koristim ovu priliku da kažem kako ovaj slučaj može poslužiti kao opomena svakome koji ne vrši svoju dužnost i obavezu prema Domovini. Ja bih sa ovim završio, hvala na pažnji. Odsječno to reče, okrene se direktoru klimne glavom i ode.

Publika i ja među njima, ustala je na noge. Neki su se spremali da napuste dvoranu, među njima je bilo ljudi dosta iznerviranih koji su počeli vikati, da su prevareni, izigrani i da nikada u životu nisu bili tako omalovaženi i da hoće lovu nazad, bilo je među njima i onih koji su prijetili sudom.

Za to vrijeme na sceni Direktor se doima totalno izgubljen i rastresen i u tom trenutku prilazi mu osoba pomalo zapuštena izgleda i nesigurna koraka, ili je pijan ili napušen bar tako izgleda. Koja nešto Direktoru žustro objašnjava, nitko to ne čuje jer je gungula u gledalištu, samo se primjećuje izraz nevjerice na Direktorovu licu i nakon par trenutaka nesigurno klimanje glavom i širenje ruku, kao da kaže nemoremo gore proći od ovoga. Zapušteni se odmakne i uputi se u dio scene gdje se nalaze potišteni glumci i od tamo se začuje uzbuđeni žagor.

Za to vrijeme gospodin Direktor dođe na sredinu pozornice digne ruke i reče: Molio bih još samo malo da se strpite jer postoji mogućnost da nastavimo predstavu.

Jedan dio publike odmah sjedne da čeka nastavak, dok je drugi već pomalo tiše negodujući ostao na nogama.

Direktor nastavi: Da bi večerašnju predstavu koliko toliko kvalitetno priveli do kraja trebao jedan dobrovoljac, mladić koji bi svojim prisustvom na sceni u mnogome olakšao izvedbu. Taj mladić bi ispunio prazninu nastalu izostankom dotičnog glumca nakon nemilog slučaja, ne bi trebao da ima skoro ništa teksta, osim mislim jedne ili u krajnom slučaju dvije rečenice koje bi napisali na plakate, koje bi se donijelo za njega na vidno mjesto i bio bi upozoren kada treba da govori, mislim da ne bi trebalo biti previše teško. Dakle, da li postoji koji dobronamjerni gledatelj sa željom da nam pomogne u ovom teškom i neugodnom trenutku za sve nas.

Iz gledališta se podigne jedan mladić, poslije njega još ih par momaka, ali mladić je bio najbrži i on je imao tu čast da bude privremeni glumac, penjući se na pozornicu reče: Hajde da i ja probam, nisam odavno.

Kada se je popeo na scenu Direktor ga upita: Da li si shvatio, dragi mladiću, što se od vas očekuje.

Mladić odvrati: Da, a i već sam imao iskustva s glumom, iako je to bilo dosta davno čak sam bio i na Glumačkoj akademiji, istina samo jednu godinu nakon koje su me izbacili.

Direktor ga pogleda sa osmjehom i upita: Zbog čega su vas izbacili sa Akademije.

Mladić srdačno odvrati: Jednoga sam profesora nokautira.

Direktor se trgne uzmakne korak unazad i reče: Dobro, to i nema nikakve veze sa ovime, još jednom velika vam hvala na vašoj nesebičnoj pomoći. Molio bih vas da se pridružite ostalim glumcima koji će vam objasniti što trebate da radite samo se opustite i sve će biti u redu, a ja idem ispisati plakate za vas. Onda se okrene publici pa joj reče: Molim vas sjednite za koji trenutak ćemo nastaviti.

Za to vrijeme mladić se pridruži glumcima koji su mu, valjda objasnili što on treba raditi. Kada je Direktor prestao govoriti, udaljio se iza kulise otkuda se za par trenutaka začula vika, uspjelo se razumjeti samo: Požuri s tim plakatima, kasnimo sa izvedbom.

Napokon se predstava nastavi od trenutka gdje je bila prekinuta, da se podsjetimo, predstava je bila prekinuta u trenutku kada se krasna djevojka u ulozi Lucijane nalazila na prozoru, prvi, koji je udvarač, stoji ispod njega dok su gitarista i novi mladić bili malo udaljeni od njih, primjećujete male preinake, to je lijepo. Gitarista je prebirao neku kompoziciju na gitari, mladić je pomalo zbunjeno stajao do njega. Prvi je recitirao stihove koje bi trebali biti kao neki vid udvaranja, za to vrijeme Lucijana je nemarnim pokretima namještala kosu i bacala pomalo zaljubljene poglede na svoga udvarača.

Nakon, po mome mišljenju, pet minuta te ljubavne igre i blagog glumačkog prepucavanja začuje se iz susjedne kuće, nazovimo je tako iako je to bila samo izrezana rupa u toj čudnoj kulisi samo na drugom kraju, buntovan i ljutit glas, zacijelo muški jer je bio dosta dubok, koji je rekao sljedeće: Što je ovo, koja je to galama, zar nemate nimalo razumijevanja za ljude koji rade i koji moraju da se odmaraju.

Trojka ispod Lucijanina prozora se zbunjeno pogleda, posebno mladić koji nije poznavao scenarij, dok se prvi od njih ne pribere i reče: Što hoćeš sa svojom vikom postići, u stvari mi nismo nešto strašno ni bili glasni već dosta pristojni i ugodni.

Glas koji se javio iz susjedne kuće pomirljivijim i dosta tišim tonom reče: Lako ti je tako živjeti kada su ti roditelji bogati pa ne moraš ništa raditi već cjelo vrijeme samo se zabavljaš. Dok ja moram ustajati prije zore vršiti pogubljenja i ako dođete u moje ruke onda ćete biti zahvalni na činjenici da sam odmoran i naspavan.

To je završio i nakon nekoga vremena začulo se hrkanje. Za to vrijeme mladićima je bilo malo neugodno posebno, valjda, što ih je krvnik upozoravao da budu tiši, gitarista tihim glasom reče: Od sada moramo biti tiši.

Prvi, tišim glasom, reče Lucijani: Draga, molim te da siđeš do nas ili ću se ja popeti do tebe da ne bi uzbunjivali susjedstvo.

Lucijana nesigurnim glasom odgovori: Dragi moj Antonije, kako da to napravim kada bi onda probudila svoje roditelje.

Za to vrijeme gitarista i mladić iz publike ruku pod ruku, vjerojatno ga je odvukao jer ovaj ne zna gdje će sa sobom, udalje se na drugi dio pozornice gdje su jedno vrijeme nijemo promatrali kako se Antonije i Lucijana prepucavaju dok nakon nekog vremena gitarista ne započne svoju priču koja ide otprilike ovako:

Uvijek iznova svake večeri se ponavlja ova ista scena između njih dvoje. Kako im više ne dosadi ovo glupiranje, kada oboje znaju da se na kraju svega toga Antonije popenje u njenu sobu i gore ostane do prvih pijetlova. Ja stvarno ne znam da li njeni roditelji išta sumnjaju ili se samo prave da ništa ne znaju. Najvjerojatnije je to i istina jer Lucijanin otac je kipar i dobio je narudžbu od Antonijevoga oca koju nije izvršio, ne znam zbog čega, ali u svakom slučaju drže ga u šaci.

Meni je dosta što svaku večer moram jednu te istu igru ponavljati, iako dosta dobro plaća, ja bi htio poraditi na svojoj karijeri, a drže me u ovom glupom ugovoru, stvarno mi je pun kufer. Stvarno kada sam spomenuo kufer, jesi li bio jučer na trgu kada sam po prvi put vidio taj kufer, bar ga je onaj čovjek tako nazvao.

U tom trenutku na scenu stupi čovjek u kombinezonu noseći plakat na kojem nešto piše i dođe blizu mladića iz publike i pokretom ruke mu pokaže da to što piše on pročita. Mladić se zacrveni, lijepo se to vidjelo, i snebivajući se pomalo slovkajući pročita: I ja sam bio tamo.

Poslije toga sav ponosan okrene se publici iz koje se začuju ovacije, vjerojatno njegovi prijatelji. Gitarista klimne glavom i nastavi: Nisam te primijetio što i nije čudno pošto je bilo dosta svijeta.

Za to vrijeme Antonio se počeo penjati po jednom užetu koje je, valjda slučajno visjelo niz kulisu i nije mi izgledao baš nešto uvježban za penjanje po užetu uostalom da ne duljim počeo se je penjati do Lucijane, valjda je uspio nagovoriti da ga pozove gore, nismo bili iznenađeni.

Kada se skoro popeo, odjednom katastrofa, čitava kulisa i potporne grede na koju se naslanjala kulisa padne i s njome padne glumac i glumica i još u padu kulisa zahvati gitaristu, a poklopi i krevet s baldahinom, jedino onaj mladić iz publike ne bude zahvaćen.

Začuje se zapomaganje i bolni krikovi jer kulisa je izgleda bila dosta teška, još ako pribrojimo i reflektore i neke scenske radnike koji su se nalazili poviše kulise koji su se isto stropoštali s kulisom onda možete pojmiti razmjere te tragedije.

Zavladao je totalni muk u publici jer nam još nije došlo do svijesti. Na sceni se vidjeo samo krkljanac, vidio se je zbunjeni i uplašeni momak iz publike, goli zid staroga skladišta s pomalo oljuštenom bojom, u ćoši, koja se mogla vidjeti pošto je pala kulisa, vidio se onaj neuredni tip uhvaćen kako sebi pokušava ubrizgati dozu u venu života.

Nakon par trenutaka začuje se histeričan krik žene u crnom koja je sjedila u prvom redu: Uništili su mi krevet, kurvini sinovi, tko će meni to platiti.

I ta tirada se svako malo nastavljala.

Tada, očekivano, začuje se strka i vika iza bine i izlete u trku masa ljudi u radnim odjelima, kombinezonima, u svečanim odjelima i inim odjelima.

Oni počnu raskrčivati krš na pozornici i odnositi ozlijeđene glumce dok bi one u šoku kao npr. onoga mladića dvojica ljudi izveli vani i usput ga tješili, neurednog tipa dvojica nezainteresirano odnesoše vani jer tip bijaše u komi, droga ga je vzela. Neki glumci koje su iznijeli bili su neki u modricama dok su neki imali slomljenu ruku ili nogu.

Došao je i Direktor koji je normalno bio u kurcu, bili bi ste i vi da ste na njegovu mjestu i valjda da bi ublažio katastrofu koja se desila pokušao je spasiti što se spasiti može. Reče publici: Dame i gospodo, cijenjeni kritičari i ostali...

Bude grubo prekinut vikom gospođe u prvom redu: Tko će meni nadoknadit što mi je uništen krevet.

Direktor se pomalo ljutit okrene prema njoj i reče: Draga moja gospođo vi ste krevet dali nama na upotrebu pa što sad hoćete, da nas zbog nesretnog slućaja ovdje zajebajete i igrate se s našim strpljenjem, molim vas ....

Gospođa poviče: dati ću vas na sud. I ljutito odjuri vani iz kazališta.

Direktor samo slegne ramenima i reče: Uvijek ima takvih koji te isforsiraju i mole te, a kada se nešto nepredviđeno desi onda su nerazumni i ne može im se objasniti.

Za to vrijeme iza njegovih leđa ljudi iz kazališta, glumci, administracija, uzvanici i pomoćno osoblje, s vidnom dozom panike uz glasnu viku, krčili popadali materijal i vadili ozlijeđene ljude.

Direktor nastavi: Zbog nemilog događaja predstavu nećemo moči odigrati do kraja, karte vam neće propasti samo ih sačuvajte za drugu priliku kada ćemo ovu predstavu, ja se toplo nadam, u cijelosti završiti. Moje mišljenje...

I tu bude ljutito prekinut glasom jednoga od radnika, kojega nije bilo briga za publiku ili je zaboravio na nju i reče: Daj, Franjo ne pizdi puno, ne moraš uvijek propagirati samoga sebe. Puno bi bolje bilo da odeš i naručiš bolnička kola može i dvoja, ljudi su ranjeni.

Na te riječi Direktor zaboravi na publiku te žurnim korakom skoro trkom ode sa scene da telefonira.

Nakon toga svi zaborave na publiku i nastave pričati i dovikivati se među sobom što je uobičajeno kada se neka nesreća desi, dok iznose jednoga po jednoga vani i dok odmiču razne predmete koji su pali na scenu.

Dok iznose gitaristu dvojica od njih pričaju između sebe, nešto u stilu: Jesi li ti vidio onoga mamlaza od Franje uvijek iskoristi gužvu da bi neki kurac moga brojat.

Drugi reče: E moj prijatelju, tako ti je to, mi i kada moramo radit i kad ne moramo, radimo, a on obratno sve.

U istom tom trenutku s druge strane dvojica iznose Lucijanu svu u modricama i u nesvijesti i jedan od njih gledajući djevojku tiho reče: Uh! što bi je s guštom opalio.

Drugi mu cinično reče: Budalo jedna, di si ti, a di je ona.

Napokon na scenu dođe Intendant kazališta, mala nabijena pojava u iznošenom odjelu s vijencem od kose i tada od njega nastade ogromna vika u stilu: Da iznose ljude brže, koji kurac se linite, i što ste se uskokodakali.

Tada se okrene publici i poviče: Što oni rade još ovdje, samo smetaju. Hajde gotovo je za večeras, laku noć. Stipe pali svijetla. Mate otvori sva vrata. I brže to malo. I otiđe s bine i dalje izdavajući zapovjedi.

Mi iz publike smo se pokunjeno pokupili iz kazališta između sebe pričajući o svemu ovome, s mnom nije nitko došao pa nisam s kime mogao podijeliti utiske. Žurno sam otišao doma dočekati jutro da bi vidio u novinama ili drugdje neku istinu o ovome što se dogodilo. Nisam mogao cijelu noć od uzbuđenja zaspati.

Sutra se desilo kao i svih dana poslije, ama baš nitko nije pričao, niti je išta o tome bilo gdje pisalo tako da sam bio totalno zbunjen.

Čak sam se autom vozao pokušavajući pronaći to mjesto održavanja predstave, ništa.

Koristim ovu priliku da ako netko nešto zna vezano za ovaj događaj da mi se hitno, da ne završim na psihijatriji, javi.

Unaprijed zahvaljujem!

Povezani članci

Who's Online

We have 161 guests and no members online