DUGI RAT

U Poljicima nikad nije falilo pjesnika. Na današnji dan, ljeta Gospodnjeg 1928., u Slimenu se rodio veliki Poljički pjesnik Josip Pupačić. Nakon klasične gimnazije u Splitu mladi Bepo odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika. Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni smisao i često "bivao" između fizičkog i metafizičkog svijeta. Bio je pjesnik jakog senzibiliteta s bogatim unutarnjim životom pa je spontano pronalazio pravu riječ. U njegovim pjesmama ćuti se iskonska vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Pupačića pritom ne privlači toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo ...

POLJIČKI PJESNICI

Na današnji dan rodio se Josip Pupačić

Rođen: 19. rujna 1928. u Slimenu
Poginuo: 23. svibnja 1971. na Krku

Izvor: Razni izvori

No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.

Otišao je poput mnogih, naglo i prerano. 23. svibnja 1971. godine sa suprugom Benkom i kćeri Rašeljkom poginuo je u zrakoplovnoj nesreći na otoku Krku.

Za života je objavio sljedeće zbirke pjesama: "Kiše pjevaju nad jablanima", "Mladići", "Cvijet izvan sebe", "Oporuka", i "Ustolićenje". Posthumno su mu izašle zbirke: "Moj križ svejedno gori" i "Uspravan hod".

Ne može se rastati od mene

Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se
ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni
u granicama. Svijet je izvan svih
granica, izvan svih okvira; unutar
jednog prostora, unutar jedne tišine -
u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati
od sebe, ni od grada, ni od čovjeka.
Zato nemojte pokušati da iselite
ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti
od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju,
jer je ne možete rastaviti od nje;
ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod,
koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte
pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati
ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi
kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli
izvesti iz mene.) Ali, čovjek je
neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se
rastati od sebe.