Tribina: Studenski bunt realnosti i utopije

studentiStudenski bunt nije jedan specifikum Hrvatske, jer studenski nemiri obuhvaćaju studente iz Portugala, Italije, Španjolske, Francuske, Grčke... Neosporno je također da studentski prosvjedi u Hrvatskoj ne predstavljaju jedan "autohtoni idejni kontestatorski pokret", a ideja o komercijalizaciji sveučilišta kao "moto-prosvijeda", je stara "šesdesetosmaška floskula": Ono što je novitet u hrvatskom studenskom buntu kazao je geopolitolog i publicist Jure Vujić na tribini "Studenski bunt realnosti i utopije" održanoj u KIC-u Zagrebu, i što svakako treba pozdraviti, jest da je "skepticizam" i određena "rezignacija" hrvatskih studenata u tranzicijskom razdoblju znala se pretvoriti u afirmativni kontestatorski organizirani pokret. Ne treba zaboraviti da su studenti u Hrvatskoj kao i u drugim zapadno-europskim zemljama pripadaju a-političnoj "skeptičnoj generaciji"... Kako međunarodnome poretku "kozmopolitskoga internacionalizma kapitala" suprotstaviti više od "remake-djela" studenskog protesta '68? ...


TRIBINA

Studenski bunt realnosti i utopije


Da li se može li se utopijski "biti" i "misliti" iz nedostatka utopijskih perspektiva svih naših tranzicijskih, postmodernih društava "zabave i opće apatije"?

Zašto svaki oblik suprotstavljanja vladajućem neoliberalnome sustavu imperijalne globalizacije nema realnu utopijsku perspektivu?



jure vujićU Kulturno-informativnom centru u Zagrebu je održana 8. prosinca 2009. godine tribina "Studenski bunt realnosti i utopije", na kojoj je nastupio predavač Jure Vujić, geopolitolog i publicist.

 

STUDENTSKI BUNT

U uvodnom dijelu svog izlaganja, Vujić se zapatio što povezuje Che Guevaru, kao studenska ikona 68, Jose Antonio Primo de Rivera, utemeljitelja španjolske falange za vrijeme španjolskog građanskog rata i francuskog pukovnika Louis Rossel-a, vojni zapovjednik pobunjenika pariške „Komune“ 1871. godine?

Odgovor je u zajedničkoj utopiji "boljeg i pravednijeg društva i svijeta".

studentiJedan je bio inkarnacija "lijeve utopije" permanentne revolucije i sanjao je o trikontinentalnoj revoluciji. Drugi je bio španjolski patriot, pjesnik i tvorac nacional-sindikalističke ideologije španjoljske falanje, koja je otvorila vrata i anarhistima iberične anarhističke federacije, pa je zbog toga pogubljen. Treći je bio visoki časnik francuske vojske, koji je odlučio stati na stranu narodne pobune Pariške komune.

Sva su tri lika utjelovljenje  lijeve i desne utopije, a ono što im je zajedničko je vjera u „revolucionarnu alternativu“ Proudhonističke "lijeve" samoupravljačke ili pak "desne" "solidarističke i organicističke" provenecije.

Vujić ističe kako je utopija „revolucionarne alternative“ još uvijek živahna među mlađim i studenskim generacijama. Pa  bilo bi i čudno da današnji studenski bunt nije sljedbenik bilo koje lijeve ili desne utopije.

Nadalje Vujić ističke kako se ne boji „uvoznim anarhističkim studenskim trendovima“, jer su odraz nezadovoljstva spram neoliberalnom kapitalističkom mašinerijom koja sve pretvara u robu.

Danas, podijele na „lijeve“ i „desne „ utopije nestaju, a studenske se organizirane „utopije“ uklapaju u vrlo realne forume i pokrete poput alter-mondijalista ili euroazijanističkih pokreta u kojima pronalazimo šaroliku idejnu lepezu od krajnje lijevice do krajnje desnice, od monarhista do anarhista, heterogena idejna strujanja koja zajedničko djeluju protiv neoliberalnog kapitalističkog gloablizma i zahtjevaju povratak na svjetsku multipolarnost. 





STUDENSKI BUNT KAO POTREBNA DRUŠTVENA DISTOPIJA

Vujić ističe kako je utopija  potrebna za preispitivanje i napredak svakog društva.

Kako kaže Ernst Bloch u „oproštaj od utopije“: utopija je veličanstvena, moralna formulacija koja je besmisao tu gde se nalazi; ona ne može biti ispunjena. Ali taj besmisao je ujedno najdublji smisao ako na nju gledamo kao na anticipaciju“.

U tom kontekstu, Vujić se osvrnuo na niza primjera utopijskih stremljenja kroz povijest: od Thomasa More-a, Platona, Aristotela, Francisa Bacon.a, Voltaire-a, pa sve do utopijskih socijalista poput Charles Fourier-a.

Utopija je sastavni dio životne zbilje, i s snjom se treba ozbiljno pozabaviti kako ne bi bila uzaludna žrtva a medijski već zaboravljenoga slika "junaka" Zdeneka Adameca s praškoga javnog trga, nesvodiva Palachova dvojnika, koji se početkom ožujka 2003. zapalio iz protesta protiv svijeta bez utopije.

Vujić se postavlja pitanje dali se može li se utopijski "biti" i "misliti" iz nedostatka utopijskih perspektiva svih naših tranzicijskih, postmodernih društava "zabave i opće apatije"?

Zašto svaki oblik suprotstavljanja vladajućem neoliberalnome sustavu imperijalne globalizacije nema realnu utopijsku perspektivu?

Kako međunarodnome poretku "kozmopolitskoga internacionalizma kapitala" suprotstaviti više od "remake-djela" studenskog protesta '68?

Oživljavanje mišljenja o nužnosti novih društvenih utopija danas je ponajprije moguće objasniti nemogućnošću stvaranja realne alternative dominantnom globalnom kapitalizmu.

Vujić ističe : „gdje nema izgleda za «realnu utopiju», da se poslužim izrazom Ernsta Blocha, raste potražnja za svekolikim utopijskim diskursom.“

Studenski zahtjevi za besplatno školovanje ne predstavljaju utopiju već funkcioniraju na simbolični način kao „distopija“ koja poput anti-utopije, navješčuje najgori društveni scenarij u budućnosti, a to jest, ne uvod u „regresivni anarhizam“ ili pak „neokomunizam“ već poptuna komercijalizacija i i neoliberalna uniformizacija društava na globalnoj razini.




OD APOLITIČNOG SKEPTICIZMA DO STUDENSKOG AKTIVIZMA

Studenski bunt nije jedan specifikum Hrvatske, jer studenski nemiri obuhvaćaju studente iz Portugala, Italije, Španjolske, Francuske, Grčke…

Neosporno je također da studentski prosvjedi u Hrvatskoj ne predstavljaju jedan „autohtoni idejni kontestatorski pokret“, a ideja o komercijalizaciji sveučilišta kao „moto-prosvijeda“, je stara „šesdesetosmaška floskula“: Ono što je novitet u hrvatskom studenskom buntu kaže Vujić, i što svakako treba pozdraviti, jest da je „skepticizam“ i određena „rezignacija“ hrvatskih studenata u tranzicijskom razdoblju znala se pretvoriti u afirmativni kontestatorski organizirani pokret.

Ne treba zaboraviti da su studenti u Hrvatskoj kao i u drugim zapadno-europskim zemljama pripadaju a-političnoj „skeptičnoj generaciji“.

Skepticizam se kao pojam najbolje prepoznaje u bijegu u privatnost, apatijom, općom šutnjom, težnjom materijalnoj i socijalnoj sigurnosti, usmjerenosti na konkretno, gledanje na svijet bez iluzija, stroga razdvajanja onoga što pripada u javni život od onoga što pripada području privatnog života (uz isključivu usmjerenost samo na privatno) i gubitak interesa za politiku. Skepticizam prerasta u bunt kada se godinama akumuliraju frustracije izigrane generacije.


Međutim Vujić ističe kako  su se hrvatski studenti usprotivili zbog komercijalizacije sveučilišta ali nažalost su se ograničili na sektorijalna sutudenska problema (besplatno sveučilište), ali nisu znali detektirati kao glavni problem opća neoliberalna kapitalistička globalna politika , koja je do svega ovog dovela.



Kapital-odnos i oligarhijska „privatizacija“ gospodarstava jest uzrok svog zla na svijetu.

Kod nas se, Vujić ističe, radi o još jednom momentu: kapital-odnos je ovdje nametnut nasilnom restauracijom, to jest izvršena je klasična prvobitna akumulacija kapitala, ili drugačije rečeno – pljačka.

To se sada, u terminologiji liberalne demokracije, naziva tranzicijom.


KOMERCIJALIZACIJA SVEUČILIŠTA KAO SIMPTOMA NEOLIBERALNE METASTAZE

Jedan od bitnih razlika u odnosu sa 68-oj, jest da ondašnj je bunt imao karizmatične lidere, a današnji  bunt poprima „internetski i virtualni samoorganizacijski oblik“ koji zagovara neposrednu demokraciju bez studentskih lidera.

Vujić naglašava kako su komercijalizacija sveučilišta kao i kriza tzv. „društva znanja“ tek simptomi jedne opče metastaze neoliberalnog globalnog sustava u kojem kapital, diktati transnacionalnih korporacija i svjetske financijske oligarhije, ne samo što komercijaliziraju sve pore društva već i de-suvereniziraju i de-nacionaliziraju države u ime interesa krupnog kapitala.

Vujić ističe kako bi volio što više „politizirati“ studenski bunt, jer danas sve poprima političku dimenziju, od cijene kave u studenskog domu sve do klimatskih promjena Pozivati studente na usko sektorske zahtijeve i na političku neutralnost je čista demamogija.



Vujić se protivljuje svakom pokušaju „rekuperriranja“  ili pak „pokroviteljstva“ studenskog bunta od strane sveučilišnih profesora ili bilo koje političke stranke.

On naglašava  kako osuđivanja studentskih nemira dolazi paradoksalno od onih krugova koji su za vrijeme Jugoslavije zagovarali „Šuvarovu centralističku opciju“ a danas se predstavljaju kao „novi sveučilišni neoliberalni kler“ i pristaše „bolognoskog procesa“.

Na kraju Vujić je napomenuo kako su studenti tim prosvedima skinuli sa sebe etiketu šutljive generacije, te kako bi bilo dobro da nastave s drugim daleko važnijim temama.

Recimo da se pozabave sa stranom  financijskom konfiskacijom hrvatskih banaka, s korporacijskim financijskim malverzacijama, medijskim manipulacijama, dostojanstvom osobe i nacionalne samobitnosti, s istinom o domovinskom ratu, s imperijalističkim pohodima u svijetu, s kršenjem ljudskih i radničkih prava, i uništavnaje etničkih i nacionalnih indentiteta..

 

Povezani članci

Who's Online

We have 168 guests and no members online