DUGI RAT

Dogodilo se na današnji dan... Nedjelja, četvrti svibanj 1980. Datum koji je u povijesti nogometa na ovim prostorima. U 15.05 h je umro Josip Broz Tito, a sat i pol kasnije prekinute su sve nogometne utakmice svih saveznih, republičkih i regionalnih liga bivše države. Uplakani suci odsvirali su kraj, a publika se razilazila u muku i grcaju. Tek neki čvršći muški glas poveo bi pjesmu "Druže Tito mi ti se kunemo..." i započelo bi plakanje u svih šesnest... Svako selo s nogometnim klubom i svaki grad i svaki nogometaš, pa čak i onaj koji je svojedobno igrao u pionirima ili još nižim uzrastima ili mu je pak guranje lopte omiljeni TV hobi, ima svoju mitsku priču o četvrtome svibnju ...

NEDJELJA, ČETVRTI SVIBANJ 1980.

Dan kada je umro drug Tito

Piše: Konj Trzalica

Istina, bili su oštećeni oni koji su te nedjelje putovali na gostovanje, jer se na njihovom igralištu nije zbio ritual, ali uvijek postoji još neki klub, lokalni rival, neki NK poput Omiša, autsajder iz predgrađa ili lokalna amaterska ekipa koja se svake nedjelje igra gurača lopte, tako da je za pretpostaviti kako nije bilo mjesta koje nije doživjelo taj legendarni prekid utakmice ...

Ipak, derbi svih derbija i utakmica koja u kolektivnom sjećanju uz najviše slika i značenja obilježava Titovu smrt je ona koja se igrala na splitskome Poljudu između Hajduka i Crvene zvezde. Veliki akustični stadion, jedna od najljepših građevina socijalističke ere i svakako najimpresivniji sportski objekat sagrađen na ovim nemirnim prostorima gdje istok i zapad nisu samo Istok i Zapad nego riječi s puno više značenja..., e taj je legendarni stadion bio mjesto najvećeg plakanja u svih četrdeset pet godina postojanja bivše države.

Poljudska školjka tako je, barem na jedan dan, postala naš Zid plača i naš Jeruzalem u kojem su ujedinjena bila sva živa srca koja su tada kucala na ovim prostorima, pa i jedno mladog, tada jedva devetogodišnjeg dječarca koji je tek tih dana uspio zalječiti ranu, prvu friž koja je urezala jedna Ana rekavši onu bolnu izjavu koja ga, eto, kao da prati sve do današnjih dana. Ah te prevrtljive žene...

No dobro, vratimo se mi na Poljud... Televizijske kamere snimale su igrače kako padaju na koljena i u iskrenom vjerskom zanosu plaču nad prvim i jedinim besmrtnikom jugoslavenske ateističke ere. Kao filipinski kršćani koji se u dane Uskrsa pribijaju na križ za iskupljenje grijeha i evokaciju Kristovih muka, kao Židovi kad žale sve što je žala vrijedno u povijesti izabranog naroda, kao mistici na Božjem putu koji se kažnjavaju bičevima na vrhu kojih su nazubljene metalne oštrice, kao ljudi koje nakon godina razuma i reda uhvati iznenadna histerija, tako su na Poljudu igrači i navijači održali veliku jugoslavensku misu.

Sutra su novine pisale o atmosferi tuge i ponosa, ali ta je kvalifikacija, naravno, bila potpuno promašena. Nitko tog dana nije bio naročito ponosan. Svi su bili uplašeni, srca su se smrznula, i prvi i jedini put dogodilo se da na stadionima nogomet izgubi svaku važnost. Dobro, onda huligana baš i nije bilo u ovolikoj mjeri na stadionima...

Da je na Poljudu, Koševu ili Maksimiru tog dana službeni spiker rekao kako se u ime korote zbog Titove smrti nogomet više nikada neće igrati, i publika i igrači smatrali bi da je to najmanje što smo dužni učiniti za čovjeka koji nas je stvorio. Nitko se ne bi bunio i nitko ne bi mislio da to nema smisla. Samo tada bili smo spremni svoje živote naglavce postaviti da se zaštitimo od posljedica katastrofe koja nas je zadesila.

Već sutra i svih narednih dana općenacionalne žalosti mislit ćemo drugačije. Plakat ćemo za Maršalom, bit ćemo izgubljeni i očajni, ali ćemo znati i osjećati da se život nastavlja. A samim tim i da će se opet igrati nogomet. Međutim, virus koji je rođen toga dana će se desetak godina razvijati i na kraju razoriti nogomet i ne samo nogomet.

Nakon što smo četvrtoga svibnja 1980. u kasnim popodnevnim satima povjerovali da i na stadionima postoji nešto važnije od nogometne igre, nakon što smo, dakle, posumnjali u nogomet i oskvrnuli njegove hramove, bili smo pripremljeni za vrijeme kada igrači više neće igrati nego će ratovati, a publika neće navijati za svoje, nego će činiti sve da uništi tuđe.

Početkom devedesetih, u onoj posljednjoj sezoni Prve savezne lige, više nikoga nije zanimalo što se zapravo događa na nogometnom terenu. Prestali su se brojati korneri, nitko nije uživao u magičnim driblinzima, a u mrežu nisu ulijetale lopte, nego topovski projektili, navođene rakete i bombe ispaljene s nekog mjesta koje je kilometrima daleko od stadiona. Ali je blizu. Prvotimci su bili na fronti, juniori čekali da preko noći narastu da se pridruže prvotimcima...

Umjesto nogometa na terenu je trajao kontinuirani prekid igre kojega je malo tko bio svjestan. Oni koji su bili svjesni - prestali su dolaziti na stadione. Bila je to ona uvijek premala skupina iskrenih vjernika jedne sekularne religije, ljudi koje na igralištu ne zanima ništa osim nogometa, pa kada nestane njega, tada prestaju ići na utakmice.

Neki će reći da prekid igre još traje, ali eto, ne volimo se baš kontati među takve pesimiste. Samo eto, u neke dane poput ovog se prisjetimo nekih davnih vremena... tih nedjelja kada su se utakmice igrale samo zbog igre, zbog poteza, golova, nogometa, vremena kad je Baka ili Bajdo bio generacijski car, nešto kao Ronaldinho na kvadrat, kad je nogometni svit bio sretniji, kad se jilo i pilo, kad se bančilo, izlazilo, plesalo, sinjavalo čehinje, kad se za stanove nisu morao dobrovoljno porobljavat jebenoj banci do kraja života, kad nisi morao kupit u prsi to što te šef godinama jebe u mozak, a da mu ne moš baš ništa jer ga ne smiješ poslat u 3.P.M. ili nedajbože dat otkaz jerbo te u podstanarskom stančiću čekaju dvoja gladna usta i ponekad žena ako je već uspila zaključit blagajnu i pomest i uglancat pod superdućana nekog lokalnog tajkunčića sa dobrim inspekcijsko/poreznim zaleđem... a sudac uporno iz napada u napad ne diže zastavicu!