Odlazak meštra kamere Andrije Pivčevića

Andrija Pivčević, istaknuli filmski snimatelj i kinoamater, preminuo je u 75. godini života. Andrija Pivčević rođen je 1945. u Gatima, no cijeli život i profesionalnu karijeru vezan je uz Split. Odrastao je u Dioklecijanovoj palači (Getu) svega 30-ak metara od tadašnjih prostorija Kino Kluba Split u kojem će početi djelovati kao tinejdžer 1962. Unutar Splita snima autorske amaterske filmove i već do sredine 60-ih stječe prestižni status “Majstora amaterskog filma” koji je u Jugoslaviji imalo svega 20-ak ljudi. Ipak, i u okviru KKS Pivčević je najvažniji kao snimatelj. Snima sve bitne filmove kluba, uključujući klasične naslove Ivana Martinca poput “Monologa 0 Splitu” te rane filmove Lordana Zafranovića. Može se slobodno reći da je tzv. splitska škola eksperimentalnog dokumentarca počivala na dvije nosive noge. Prvu od njih je činio Martinac kao autor, ali i kao “ideolog” specifičnog pogleda na tzv. čisti film i na montažu “u kvadrat”. Drugi je bio Pivčević, koji je znao vizualizirati te filmske ideje, te koji je kao dobri snimateljski duh ispratio i svoju i nadolazeće generacije klubaša, piše Jurica Pavičić o istaknutom Gaćaninu koji je lipnju 2019. dobio nagradu "Slobodna Dalmacija" za životno djelo na području kulture. Preminuo je vrlo dalmatinski: tijekom berbe maslina.

Piše: Jurica Pavičić
Izvor: Jutarnji List


Od sredine 60-ih Andrija Pivčević je već snimateljski profesionalac te počinje snimati i za redatelje izvan kruga tzv. splitske škole. Osobito surađuje s redateljem Nikolom Babićem, s kojim će snimiti kultni i zabranjivani crnovalovski dokumentarac "Bino oko galebovo” (1970). Snimit će i prva i jedina dva Babićeva dugometražna filma. Surađivat će i s Miroslavom Mikuljanom na njegovoj epopeji o povijesti Labinske republike “Crveni i crni” (1985.), ali i sa Slobodanom Praljkom kojem je snimio “Povratak Katarine Kožul” (1989). Kako su se u međuvremenu prvaci splitske škole domogli i dugometražnih filmova, snima i njih. Tijekom 80-ih će tako snimiti niz dugometražnih filmova Lordana Zafranovića (“Večernja zvona”, “Haloa - praznik kurvi”, “Zalazak stoljeća (Testament L.Z.)”...).   

Snimit će i jedini kino film Ivana Martinca “Kuća na pijesku”. U tom filmu osobito će ostati snimateljski upamćene duge, kompleksne vožnje kamerom i višeminutni kadrovi u automobilu koje je Pivčević rješavao s majstorskom preciznošću. Redatelja s kojim je najviše vezan - Martinca - ispratit će do kraja: snimit će njegov posljednji film “Grad u sivom” (1992.).

Ali, devedesetih godina hrvatski film zapada u krizu, a profesionalna filmska produkcija u Splitu sasvim nestaje. Pivčević je bio vezan za Split, i još specifičnije upravo za Get u kojem je i dalje živio. Daleko od centra proizvodnje, u tom periodu radi uglavnom za TV i povremeno snima dokumentarce.

Ipak, ostao je prisutan na lokalnoj filmskoj sceni kao savjetnik i mentor. Pivčevićev sin - Mirko - danas je jedan od najuglednijih hrvatskih direktora fotografije.

U lipnju ove godine Pivčević je dobio nagradu “SlobodnaDalmacija” za životno djelo na području kulture. Preminuo je vrlo dalmatinski: tijekom berbe maslina.

Povezani članci

Who's Online

We have 607 guests and no members online