Izložba: 'REGATA 2' Joška Čizmića u Galeriji AZ

Nova, već 15., samostalna izložba "Regata 2" dugoratskog slikara i kipara Joška Čizmića otvoriti će se u utorak, 22. svibnja u 20 sati u Galeriji "AZ" u organizaciji Centra za Kulturu Omiš, u prostorima nekadašnjeg Glagoljaškog sjemeništa na Priku. O Čizmićevoj umjetnosti nakon glazbenog intermezza govoriti će galerist Igor Brešan, Zorica Bulić i Petar Buljević, a izložba će biti otvorena do 6. lipnja. U nastavku članka pročitajte što su na "kartolini" ove i lanjske Čizmićeve izložbe "Regata" napisali Igor Brešan i popularni omiški profešur i likovnjak Zdravko Cota ...

IZLOŽBA:  "REGATA"  JOŠKA ČIZMIĆA

Piše: Zdravko Cota, prof

Osobito mi je zadovoljstvo pisati o slikarstvu dugoratskog slikara i kipara Joška Čizmića, prateći ga od predratnih vremena kroz nenametljive, suzdržane i nepretenciozne vitraje malog formata sakralnih sadržaja, do današnjih recentnih radova od kojih nekolicinu slobodno možemo svrstati u sferu apstraktnog slikarstva.

Permanentno učenje "u hodu" na Likovnim kolonijama i percipiranje slikarskih i kiparskih djela raznih autora, prihvaćanje savjeta, ali i vlastita upornost s inteligentnom konkluzijom, rezultirat će posve zrelim i čvrsto definiranim predlošcima prezentiranim na današnjoj izložbi.

Da se razumijemo, Čizmićev životni put umjetnika nije "popločan" utabanim stazama akademskih slikara i kipara, on ne preferira permanentno svladavanje anatomije i tehnologije slikarskih, grafičkih i kiparskih tehnika, Čizmić plovi poznatim vodama u kojima se osijeća ugodno i sigurno.

Takav pristup i rezultirat će, kako već napisah u predgovoru njegove izložbe na Slimenu, "zavičajnim idiomom: brodova, jedrilica, mora.." i najnovijeg - regata..

Upravo tim motivom Regata, nazvana je tematski ova postava. Vrlo zahvalan i inspirativan sadržaj koji je Jošku Čizmiću omogućio izraziti raskošan koloristički talent. Bez laskanja i floskula, njegovo slikarstvo tu je dostiglo vrlo visoke domete vrijedne poštovanja... čak i u monokromnim prizorima znalački uravnotežuje nijanse svijetlo-plave do modre, uz točkice bijele s diskretnim figurama mornara, a sve u dijagonalno dinamičkoj konipoziciji... U uzbibanim valovitim linijama mora, na kojima se propinju gajete s latinskim jidrom, Čizmić postavlja odraze suprotne zakonitostima refleksije, jer on nije tek banalni preslikavač logičnih situacija. Ti odrazi nisu čak ni onakvi kako ih tretira većina slikara, oni su niz ritmičkih nepravilnih kvadratića u savršeno postavljenoj kolorističkoj harmoniji.

Izložba Regata Joška Čizmića

U nekoliko predložaka, Čizmić ide do potpune apstrakcije tako da se, formalni naziv "regata" može preformulirati u nešto poput galaktičkog efekta... Znalački uravnotežuje kompozicijske elemente vrlo efektnim i suptilnim nijansama boja u komplementarnom skladu.

Očito je, da je Joško Čizmić pronašao dobitnu kombinaciju i prepoznatljivost koja nikog ne ostavlja ravnodušnim. Raduje me ta konstatacija i ovom prilikom želim našem slikaru još puno uspješnih "regata" ili ma kako se tematski nazvale u budućim izložbama."
 

Cota i Čizmić


CRTICA O UMJETNIKU

Joško Čizmić rođen je 1. ožujka 1956. godine u Splitu. Živi u Dugom Ratu. Član je Poljičke likovne udruge "Krug" iz Dugog Rata. Ovo mu je petnaesta samostalna izložba. Do sada je izlagao i na osamdesetak skupnih izložbi, a sudjeluje i na likovnim kolonijama. Posebna inspiracija mi je lokalni zavičaj ili preciznije sve ono što je vezano uz more: brodovi, galebovi ribe, valovi.. Trajni postav Križnog puta postavio je u crkvama "Sv. Ivana Krstitelja" u Bristivici (1997. godine), "Sv. Tome" u Prapatnici (1998. godine), "Srca Isusova" u Zadvarju (1999. godine), te kapeli samostana sestara "Služavki malog Isusa" u Omišu (1999.godine).
 

Joško Čizmić



IZ KATALOGA IZLOŽBE

Što će papir bez pokrića?

Piše: Igor Brešan

Nekoliko rodnih kategorija diferenciram kod ljudi koje vole likovno, ali ga i aktivno upražnjavaju. Smisao i važnost te raščlambe držim zbog atribuiranja autora pa time i vrednovanja umjetničkog djela, odnosno načina na koji pristupaju kreativnom činu. Već iz uvodnoga sondiranja razvidno je kako ovom zgodom ne želim braniti tezu iza koje sam se u praksi nerijetko sklanjao: Papir (a misli se na diplomu) je nužan, ali ne i dovoljan… i jasno, bivao lako demantiran, argumentima, ponajprije od prijatelja mi, kolorističkog čarobnjaka Đure Pulitike i ekspresionističkog permutatora Ede Murtića.
 


Složit ćemo se, vjerujem, oko toga: postoje slikari profesionalci i slikari amateri. Oni koji se tim poslom bave i od njega žive, odnosno oni koji uza nj nisu toliko egzistencijalno vezani, ali im svakako ispunjava život. Prvima nije do šale, drugi (i)pak sve shvaćaju ležernije i rasterećujuće. Svaka od grupa uključuje "problematičnu" podvrstu, onu koja ih demantira u vjerodostojnosti te sukladno tome i devalvira, klasificirajući ih zapravo u suprotni tabor, ondje gdje im, s obzirom na reference, objektivno i nije mjesto. Ostajemo zatečeni i razočarani zbog statusa koji uživaju i privilegija koje im ne pripadaju. Česti izgovori, iz ispovijedanja u ateljeu; ovo je za prodaju, a ovo radim za dušu često ne mogu verificirati nikakvi atesti ustanova od značenja i važnosti, onih koje su ima i dale placet.

I u drugoj grupi, onoj koja se amaterski bavi slikanjem također postoji nekoliko kategorija. Najvrjednijom držim onu koja živi čestiti amaterizam odnosno neprofesionalno baljenje artizmom koje nerijetko u konačnici može biti vrlo profesionalno pa joj zapravo ni ne pripada. Naredna kategorija među amaterima radi to iz ljubavi, bez velikih ambicija, uglavnom zbog razbibrige i nema naročitih pretenzija zakoračiti u istraživačke opite, a druženja sa srodnicima kao motiv okupljanja i pripadnosti u sjenu baca estetiku i ambicije. Grupu koja je prati i poprilično razumije svakako čine kopisti, slikari amateri nadasve vješti, koji se ipak ne usude iznaći nešto originalno, već precrtavanjima nastoje osigurati pohvalu ruci, vještini imitiranja. Na kraju, vrijedi apostrofirati slikare diletante kojima je čvrsti argument iskrenost i nastojanje da se svijet sagleda naivnim, gotovo dječjim očima. Adut je to koji ne treba podcjenjivati, ali ni slaviti sentimente s tim u svezi. Dakle opet dva tabora i tako bi se moglo nijansirati do u nedogled. Nesporazumi očito nastaju onda kad vam je zalogaj veći no što vam treba, ili kad vas bliski podilazeći krivo svrstaju.


Sinusoide pretakanja

Vraćam se početku, dakle na papire i škole koje ipak treba gledati kao na jedan od možebitnih parametara za kvalifikaciju, ponajprije onda kad niste sigurni je li sve skupa slučaj ili plod dosljednosti i prakse. A sve ovo izrekao sam u namjeri da u ponuđenom blok-dijagramu sami smjestite likovno djelo Joška Čizmića i samim tim ga okvalificirate kao slikara. Ja dakako nisam imao dilema dočim sam se ovog posla sa zadovoljstvom prihvatio. Čizmić zna slagati boje i nije od jučer. Vuče svjetlost još iz vitrajističkih preokupacija, a slika svedena na znak rezultat je bogatog iskustva i ustrajnosti. Kapital koji se stječe radom. Volim autodidakte koji su svjesni svoje pozicije i permanentne gladi za iskustvom sa strane, koji uvažavaju s ozbiljnošću tuđe, ponajprije ideju, pa fakturu. No, do toga je trebalo doći u mikrokozmosu i sredini koja ostrašćena voljom nema vremena za fine pomake i opetovanja.

Onda kad joj na okupljanjima naiđe netko pedagoški blagonaklon, ležernost i razbibriga otjeraju u vjetar ozbiljn(ij)e razgovore.

Izložba Regata Joška Čizmića

Nije Čizmić prvi ni zadnji. Jedra ili Regata nepresušno je vrelo i vječita tema slikara ovog podneblja ili još bolje lokaliteta. Ako je Kaštelančić nudio agresiju i gestu, odnosno ekspresivno shvaćao deskripciju nije srećom zaveo Čizmića. A mogao je, jer bilo je trenutaka „bliskih susreta“, ponajprije kod trabakula. Čizmićeva ruka puna je ipak neke muške mekoće, ona nastoji poštivati slijed, ne pristaje na iznenađenja koliko na logičnosti pretakanja materije, odnosno tumačenja kroz preplet sinusoida. Slikar je izbjegao crno kao međaše kakve bi, upravo kod ovakvog pristupa, bilo logično za očekivati. Čini to bojama koje ne nose sliku, ali doprinose redu, rasporedu i kompoziciji. Sve je tu nekako blago, bez obzira na valove i raspeta jedra, to je vrijeme kao stvoreno za ljetna ladanja, ono ne prijeti, umilno je i čak koketno spram onoga tko ulazi u sliku.

Sve ovo imao sam potrebe ispisati zbog dugogodišnjeg prijateljstva, ali ne i obveze koja iz njega logično proizlazi, koliko iz nastojanja da se Čizmić ambicioznije i ugodnije smjesti u nekoj od gorespomenutih kategorija kojoj nedvojbeno pripada, bez obzira na lokalne stege, gledanja i skromnost kao refleks pristojnosti i rada za opće dobro.

Povezani članci

Who's Online

We have 132 guests and no members online