DUGI RAT

Govori se o padu profesionalnosti u medijima, o tome da novinarstvom dominiraju zabavne teme, da su se naslovnice novina i prve minute televizijskih dnevnika srozale na događanja iz crne kronike ili bizarna zbivanja, da su na taj način mediji kontrolirani na sofisticiraniji način nego što su bili prije pa oni više ne potiču svoje konzumente niti na razmišljanje niti na neku akciju, nego pogoduju društvenoj apatiji. Nekad je novinar imao dostojanstvo, a danas mu ga jede novac oglašivača. Nekad su kontrolori medija bili političari, a u demokraciji su to - oglašivači. Riječju, današnji mediji ne potiču formiranje javnosti, javnosti koja bi trebala biti presudna za inzistiranje na demokratskim standardima. Onda se obično konstatira da je stjecanje profita postalo jedini cilj vlasnika medija... Povodom Svjetskog dana slobode medija hrvatski će novinar danas u pet do podne prestati raditi u akciji Pet minuta gromoglasne tišine kako bi pokazao spremnost za borbu na dostojanstven rad u skladu s pravilima profesije. Želi se upozoriti i na učestalo kršenje prava novinara pod okriljem krize, kojom se nastoji opravdati nepoštovanje zakona, kolektivnih ugovora, ugovora o radu i suradnji, pa i ponižavanje profesije. Hrvatski mediji, prema Freedom Houseu, spadaju u "djelomično slobodne" ...

POVODOM DANA SLOBODE MEDIJA

Mediji u raljama profita

Piše: Zdenko Duka
Izvor: Novi List

U tiskovnom novinarstvu svi su hrvatski dnevnici, osim Vjesnika, većinski u privatnim rukama a gotovo i sve druge novine, osim crkvenih ili onih koje financiraju etničke manjine ili lokalne vlasti. Dakle, novine privatnih vlasnika apsolutno dominiraju.

Ako je profit jedini cilj, imaju li privatni vlasnici kakvih jasnih pa i zakonskih obveza, kad pokreću novine?

– Privatni mediji praktički nemaju nikakvih ograničenja u sadržaju, ali bi ih ipak trebali imati, kaže nam Ante Gavranović, novinar i medijski analitičar. Po njegovom mišljenju, sadašnji je Zakon o medijima zastario i nedorečen ali bi dopunjeni ili novi morao pojasniti stvarnu ulogu medija i dokle komercijalni medij može ići.

– Uz slobodu, ipak ide i odgovornost. Odgovornost za sadržaj, izbor sadržaja, odgovornost prema javnosti, tvrdi Gavranović.

– Dakle, smijemo li danas s medijima koji su jedna od najvećih snaga društva zaluđivati naciju? Prve su stranice rezervirane za Simonu ili Nives Celzijus, ali prijetnja je da će nesmiljena trka za profitom uništiti sam proizvod – novine.

Prepustiti vlasnicima medija da iz njih rade što hoće izuzetno je opasno, kaže on.

Po njegovom mišljenju, mediji su pobjegli u infotaiment, bježe od dnevne politike, od informativnog programa. Naravno, kad gledamo Dnevnik HTV-a i RTL Televizije, Gavranović smatra da su razlike jasne jer RTL-ov Dnevnik počinje sa značajnim vijestima tek poslije desetak minuta. A kad je riječ o tiskanim medijima, komercijalizacija još je više izražena, na primjer, 24 sata od politike radi sprdačinu, kaže Gavranović.

Mrtvi medijski zakoni

Zakon o medijima iz 2004. godine, krovni medijski zakon, ne radi, bilo kakvu razliku između privatnih i javnih ili državnih medija. Tako i država ima obveze da potiče raznovrsnost medija, glavna je obveza javno informiranje. Zabrana cenzure čak je ustavno pravo, jamči se sloboda medija i novinara. Ali, Zakon o medijima se ne provodi s pogubnim posljedicama na medijskom tržištu, oko toga se danas slažu gotovo svi analitičari medija.

Kad nakladnik pokreće novine prijavljuje programsku osnovu medija, ta je programska osnova i sastavni dio statuta medija po kojem bi izuzetno značajnu riječ trebali imati i novinari, kad je riječ o promjenama glavnih i ključnih urednika i programskih orijentacija.

No, statute medija, koliko je poznato, imaju doslovno samo dvije redakcije u Hrvatskoj Glas Istre i Lider, vlasnici uporno ne poštuju medijski zakon. Novine se za nekoliko mjeseci ili godinu dana potpuno izmijene, ali novinari unutar redakcija na to, nažalost, nemaju nikakvog utjecaja, nego to mogu jedino promatrati, kao i čitatelji, iz dana u dan.

– Općenito postoje dva pristupa, kaže nam Igor Kanižaj, medijski stručnjak sa studija novinarstva na FPZ-u u Zagrebu – tržišni model i model javne sfere.

Privatni vlasnici medija su za prvi model jer podrazumijeva maksimum samoregulacije i minimum regulacije. Konkretno, u Hrvatskoj se medijski zakoni većim dijelom ne provode.

To je glavni razlog trenutačne situacije o kojoj istraživanja govore da pada povjerenje građana, da se stvaraju proizvodi niže kvalitete. Naravno da će vlasnici reći da njih nitko ne prisiljava, osim nekoliko zakonskih odredbi, na to da njihov proizvod bude društveno odgovoran.

Informacija je za njih prvenstveno roba i oni tu robu prodaju, kaže Kanižaj.

Prikriveno oglašavanje

– Komercijalni mediji bi se počeli drukčije ponašati kad bi se jednom donijela neka sudska presuda kojoj bi se počeo provoditi zakon o medijima. Zakon se krši jer nema statuta medija, nitko ih nije donio. Prikrivenog oglašavanja ima svakog dana u dva do tri primjera u glavnim hrvatskim novinama, to se vrlo lako može prepoznati a kazna je inače rigorozna – milijun kuna, tumači Kanižaj.

– Država žmiri na jedno oko i pušta da sve što se događa na medijskoj sceni ide pod firmom tržišta. Nemamo ni dan danas tijelo koje zna stvarnu nakladu i stvarnu remitendu novina u Hrvatskoj.

U svemu tome, naravno, interese imaju oglašivači koji su direktno povezani s privatnim vlasnicima medija i nikom nije u interesu da se pokaže niska naklada, govori Kanižaj.

Kaže da je nejasna ulogu HTV-a koji se tržišno može nositi s komercijalnim medijima što je presedan u regiji, ali zato HTV ne ispunjava posve javnu ulogu koju mu je zakonodavac namijenio.

Samo je jedan zakon koji se primjenjuje na tisak a postoji više od 15 različitih pravila za elektroničke medije. Znači, izrazita je regulacija u elektroničkim medijima i izrazita samoregulacija u tisku, kaže Kanižaj i upozorava na jaku koncentraciju vlasništva u tisku.

Prema podacima HGK-a Styria ima 56 posto tržišta općeinformativnih listova a EPH (poslije gašenja Metroa) 28,5 posto.

– Društvene obveze informiranja trebale bi biti jednake i za medije u privatnim rukama i one javne ili pak državne medije – kaže Denis Kuljiš, kolumnist Globusa.

– Ne bi trebalo biti nikakve razlike osim te što javni mediji moraju poštovati one formate kojim su zakonski ograničeni. Privatni vlasnik tiskanih novina može mijenjati format i sadržaj medija, zato ne mora nikome odgovarati, kaže Kuljiš.

Javni mediji kao privatni

– Mislim da problem nije u tome što se privatni mediji ne ponašaju kao dovoljno društveno odgovorni nego u tome što se javni mediji ponašaju kao privatni. To se sada, recimo, događa s javnom televizijom koja zagovara pojedine opcije unutar vlade.

Znamo, recimo, gdje završava utjecaj predsjednika Republike a može se pratiti rasprostiranje frakcija unutar vladajuće stranke i interesa pojedinih ljudi u vlasti – kaže Kuljiš.

Za Kuljiša je najvažnije da su mediji financijski neovisni jer kad to prestanu biti, na ovaj ili onaj način, postaju ovisni od vlasti.

Utrka samo za novcem doista može uništiti proizvod a onda više nema ni tko ni zašto trčati.

Paradoksalno, ali brojna vrijedna medijska iskustva u Europi pokazuju da su visoka kvaliteta, vjerodostojnost i dosljednost novina snažni jamac i za pritok profita.