Mala zemlja za veliko podmazivanje

Korupcija je glavna zapreka ulasku Hrvatske u EU. Nacija je zavedena nacionalizmom, biračko tijelo potkupljeno novcem, trijumfira demagogija, sve to uzroci su debakla. Hrvatska jednostavno mora razoriti klijentelistički sustav, od besmislenog broja i kroja općina, gradova i županija, do skidanja s proračuna svih parazita koji korupciju čine sistemskim elementom. Samo to, eto, poslije dvadeset godina, nije baš jednostavno. Problem korupcije se nikad neće u potpunosti riješiti, ali bi ga se u roku nekoliko godina moglo svesti na razinu na kojoj neće ugrožavati same temelje prosperiteta ove zemlje i njenih građana. Kad bi postojala prava politička volja, prostor za korupciju moglo bi se u vrlo kratkom roku smanjiti na malu razinu, ali to bi moglo dovesti u pitanje funkcioniranje naše elite i većine stranaka. I tu je problem ...


Mala zemlja za veliko podmazivanje


Piše: Boris Rašeta, Marko Veselić / H-Alter
Izvor: H-Alter


Jedan je ugledni hrvatski novinar negdje 1989. lakonski odbio poziv dr. Franje Tuđmana da se učlani u njegovu tek nastajuću Hrvatsku demokratsku zajednicu.

- Što da radim s vama, upitao ga je novinar, i dodao: Pa vi nemate ni jednoga spomena vrijednog intelektualca.

- Imamo Vrdoljaka, rekao je Tuđman.

- Vrdoljaka...!? uzvratio je novinar. Pa taj je kod Savke i Tripala.

- Nije, nego u HDZ-u, nije se dao Tuđman.

Pokazalo se da su obojica, Tuđman i novinar, imali pravo. Vrdoljak je, naime, tada bio i kod Tuđmana i kod Tripala. No, kada je HDZ osvojio državu i njene resurse, imotski sineast s gnušanjem je odbacio „koaliciju narodnog nesporazuma."

Razumni, dakle unosni sporazumi mogli su se tada - otprilike kao i danas - sklopiti samo s HDZ-om, koji je u herojsko doba stvaranje države još vukao stigmu radikalne, reakcionarno-mračnjačke stranke koja nosi snažan biljeg ustašofilije, želi dijeliti Bosnu, a Hrvatsku hoće vidjeti kao etnički homogenu državu, pa su joj očajnički trebali uglednici, da joj daju građansku legitimaciju.

Uz mudro korištenje državnih resursa, malo-pomalo stranci su doista počeli pristupati ugledni i manje ugledni glumci, pjevači, književnici, tu i tamo i poneki sindikalac.

Najglasovitiji među njima bio je Bernardo Jurlina, čovjek koji je prešao politički puni krug od lijevog sindikata do desnog HDZ-a, vođen brutalno jasnim interesom, lišenim bilo kakve ideologije Prema njemu je cijeli, neobično širok i pokret prebjega dobio naziv jurlinisti, a ono što Talijani zovu sette bandiere, ljudi od sedam zastava, narasli su do snage armije.

Sve to, pokazalo se, i „nije bio neki Kunst". Uz Jurlinu su u pravcu HDZ-a koracima od sedam milja stupali svi koji su htjeli stan, povišicu, novac, orden, poziciju, diplomatski status. Što god nije išlo normalno - a normalno je tada bilo malo što - kupovalo se!

U Hrvatskoj je „čovjetina" bila - i ostala - vrlo konjunkturna roba, kako se kasnije pokazalo, ne pretjerano visoke cijene.

Režim je radi izbornog uspjeha serijski kupovao ili štancao cijele braniteljske udruge - one su nicale kao gljive poslije kiše i sve odreda, ako su bile lojalne, završavale na državnom proračunu - oporbenjake (kad god im je trebala neka skupštinska većina da bi eliminirali ono što Tuđman nikako nije volio, "oporbenu situaciju"), sve što je trebalo. Nije sve bilo „po 12 kuna" ali je skoro sve bilo na prodaju. Čak i izbori.

Cijela je Hrvatska skrojena prema potrebama izbornog inženjeringa vladajuće stranke, koja se postavila kao da na izbornoj bazi želi stvarati "tisućugodišnji Reich." Izborne jedinice skrojene su tako da uz pomoć dijaspore, kupljenih vijećnika i glasova, te mrtve vojske - na čijem je čelu stajao, kao u Kadareovom romanu, sentimentalni stari general - zauvijek zadrže na vlasti istu stranku.

Umjesto snažnog otpora toj - mora se otvoreno reći, krajnje luđačkoj - zamisli javnih poslova, opozicija se lagano pomirila, a onda i srodila sa bolešću.

Danas su mrtvi na biralištima uobičajena pojava, a vojska od 550 000 branitelja - čije bi brojno stanje fasciniralo i generala Žukova - nije ništa drugo do živi dokaz da je najveći generator korupcije bila država i stranka na vlasti koja tako brojnu armiju (glasača) ne želi okretati protiv sebe, već je, koliko mogućnosti dopuštaju, „podmazivati".


korupcija


U krajnjoj liniji, i danas je svojevrsno čudo ako neki sportaš u izborima ne agitira za HDZ. A zna se zašto su oni tamo. Izborni spot Ive Josipovića prvi je u kojem prvi glasovi u nacionalnom orkestru ne sviraju za HDZ, ali motiv koji vodi naše majstore pjevače je sličan - Josipović im je (zakonito) sredio tantijeme, pa mu se sada odužuju.

Korupcija širokog zahvata: ukratko, njeno je rodno mjesto manjak legitimnosti HDZ-a početkom devedesetih, u razvijenom obliku vidimo je koncem iste dekade kao malformaciju unutar koje je čak i HDZ-u sklona Crkva opisala kao "grijeh struktura". A točnije bi bilo: strukture grijeha, što je pojam teološki bliže Vatikanu a supstancijalno bliže istini.

Ne dakle nekakav "grijeh struktura", što bi upućivalo na loš karakter pojedinaca, nego "strukture grijeha" - o tome se ovdje radi!

Najlakše bi, naravno, bilo krivnju svaliti na Tuđmana - ali on je otišao prije deset godina, a korupcija je, u međuvremenu, doživjela neviđen procvat. Što se to onda zbiva s ovim društvom?

Nacija zavedena nacionalizmom, biračko tijelo potkupljeno novcem, trijumf demagogije, sve to uzroci su posvemašnjeg debakla.

Kada je, u vrijeme jeftinog novca u prvoj polovici ove dekade Ivo Sanader s Jurom Radićem i Marinom Matulović počeo "preoravati Hrvatsku", a novac u Hrvatsku potekao u slivu širokom poput Amazone, Hrvatska je doživjela tužni klimaks - erupciju korupcije, nakon koje bez velikog "podmazivanja" (čitaj: "deset posto") više nije zamisliv ni jedan veći posao.

Čak je i BBC primijetio da je ova zemlja "prokleta kriminalom i korupcijom". "Korijen korupcije je u javnim nabavama" precizno je problem opisao šef države, Stipe Mesić.

Tko je krivac za to žalosno stanje? Recimo, odmah, da odgovor nije standardan.


Najveći krivac smo mi, građani. Svi oni koji se ponašaju kao navijačko pleme - birajući „naše", bili oni desni ili lijevi (a u Hrvatskoj nekakva desnica vlada 16 od 19 godina i nije korektno do kraja izjednačavati krivnju) - a zanemarujući njihovo poštenje, sukreatori smo korupcijske tragedije.

Ljubo Jurčić smatra da se korupcija može riješiti ako se izabere pravo vodstvo. Tu je korijen problema. „Osnovni je uvjet da prva tri čovjeka u državi nisu korumpirana. Nužan je uvjet da prva tri čovjeka u državi nisu imali prste u pekmezu", kaže profesor Jurčić.

Sjajna ideja - riba ipak smrdi od glave", komentira njegov stav Zorislav Antun Petrović, prvi čovjek Transparency Internationala Hrvatska (TIH), i dodaje: „Korupcija u Hrvatskoj prvenstveno je posljedica nedorečenih, nepotpunih, jednom riječju nezadovoljavajućih propisa, nedovoljno sofisticirane političke kulture i pasivnih građana koji krivo misle da ne mogu utjecati na suzbijanje korupcije.

U području javnih nabava problem korupcije je najizraženiji", kaže on, i „najlakše ga je prepoznati pa se često zato misli da odatle dolazi korupcija".

No, ona dolazi i sa brojnih drugih razina - gdje god je se ne zaustavi. Hapšenja čelnih ljudi Podravke, HAC-a i drugih aktera teških afera u Hrvatskoj, dobar su početak te priče.

Prozivanja bivšeg premijera Sanadera po medijima, zbog navodnog uzimanja mita od Miroslava Kutle, također nisu loša - ako je predmet u zastari, čovjeka se može moralno i politički žigosati tako da do kraja života nosi stigmu. Nije li kriv, neka tuži klevetnike.

No, hapšenja moraju ići i dalje, jer je dosad vladala samo ritualna borba protiv korupcije, koja je u biti amnestirala krivce. To se sve donedavna kristalno jasno vidjelo i na istragama i hapšenjima: neki su likovi bivali na udaru medija - Pašalić, Žužul, Polančec - samo dok ne bi odstupili s pozicije. Potom su postajali imuni, zaštićeni od kaznenog progona, nevini za pravosuđe.

Poslovni dnevnik citira Ivana Zvonimira Čička, koji je, upitan o sukobu Sanadera i Mesića, rekao da će se jednoga dana, kada se odčepi ta „zahodska jama", „zasmrdjeti cijela Hrvatska". „Tko će pobijediti u sukobu Mesića i Sanadera? Onaj tko prvi pristane biti pokajnik! Javnost nema pojma kakav je utjecaj imalo Miloševićevo hapšenje u Srbiji, kao i hapšenja kojekakvih silnika po Africi. Važno je da i kriminalci i javnost znaju da nitko nije zaštićen", citira list Čička.

No, ni sve to skupa neće biti dovoljno. Hrvatska očito mora razoriti klijentelistički sustav, od besmislenog broja i kroja općina, gradova i županija, do skidanja s proračuna svih parazita koji korupciju čine sistemskim elementom.

Tu ideju dopunjuje i Z. A. Petrović. Hapšenja će, misli on, „svakako imati pozitivne posljedice jer će neki krivci biti kažnjeni i odvratit će se dio ljudi koji su se možda htjeli poslužiti zajedničkim resursima za vlastiti probitak.

Međutim, za dugoročno rješavanje problema treba poraditi na popravljanju zakonskog okvira i podizanju političke kulture. Ako se želi riješiti problem malarije ne ubija se komarac po komarac, već se isušuju močvare..."

Na pitanje u kojem roku se problem korupcije može riješiti na koliko-toliko prihvatljiv način, odgovara: "Problem korupcije se nikad neće u potpunosti riješiti, ali bi ga se u roku nekoliko godina moglo svesti na razinu na kojoj neće ugrožavati same temelje prosperiteta ove zemlje i njenih građana.

Kad bi postojala prava politička volja, prostor za korupciju moglo bi se u vrlo kratkom roku smanjiti na malu razinu, ali to bi moglo dovesti u pitanje funkcioniranje većine stranaka."

I tu je problem. Odgovor većine vidjet ćemo 10. siječnja, na izborima za predsjednika države. Izabere li nacija kakvog korumpiranog gada, neće se moći žaliti na lošu sreću.

Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske, kako je govorio stari Tuđman: ta njegova ideja nikada nije imala smisla kao sada.
 

Povezani članci

Who's Online

We have 118 guests and no members online