Diskont Hrvatska

Na meti su ponajduže domaći škverovi, za koje se uporno tvrdi da su nerentabilni, da je radna snaga u njima nepojmljivo skupa te da smo zbog svega toga u tom sektoru beznadno daleko od konkurencije u npr. jednoj Koreji. Nakon tragedije u Kaštelima krenula je hajka i na Hrvatske željeznice, dok se o javnom sramoćenju HEP-a zna skoro sve. Pomalo skrivećki pojavljuje se i četvrta tema, ona o šumama. Te da valja rasprodati zgrade Hrvatskih šuma, posebno njihova odmarališta jer da su u njima, zamislite samo, radnici jeftino ljetovali, pa da valja rasprodati i šumarske domove za puno profitabilniji turizam, a najave u tom smjeru spominjao je i resorni ministar. "Hrvatske vode − štedjet će netko drugi, njima će plaće uskoro porasti" piše pak tjednik "Lider", premda to ima malo veze s istinom o plaćama i poslovanju ove javne ustanove, ali koga briga − njihov demati nikad u cijelosti nije bio objavljen... Komentatori cijelu stvar prate riječima da smo, eto, na pragu druge privatizacije, da je to korak do ulaska u EU... Kad se cijela Istočna Europa još prije punopravnog ulaska u EU našla praktički u neokolonijalnoj poziciji, zašto bi Hrvatska bila izuzetak? Uz gore navedeno i ono malo preostalih banaka u domaćem privatnom i državnom vlasništvu, što ona još vrijedno ima? ...


LIJEPA NAŠA EU

Diskont Hrvatska


Kad se cijela Istočna Europa još prije punopravnog ulaska u EU našla praktički u neokolonijalnoj poziciji, zašto bi Hrvatska bila izuzetak? Uz ono malo preostalih banaka u domaćem privatnom i državnom vlasništvu, što ona još vrijedno ima?


Piše: Andrea Radak / Tjednik Novosti
Izvor: Tjednik Novosti


Američki pritisak na Sloveniju? Diktat Europske unije, odjednom tronute Sanaderovim protestnim povlačenjem? Pasent haljine i kravate? Malo morgen!

Prava istina o tome što stoji iza brzopoteznog dogovora premijerke Jadranke Kosor sa slovenskim kolegom Borutom Pahorom mogla bi biti šokantna.

Pritom se ne zna što je pravi sadržaj sporazuma nakon kojeg se očekuje slovenska deblokada – obično se samo kao krucijalna stvar navodi povlačenje svih hrvatskih pregovaračkih dokumenata u kojima se prejudicira granica sa Slovenijom – ali je brzina kojom su se dogovorili uistinu bila ekspresna.

Ono na čemu je Sanader slomio zube, ne uspijevajući se punu godinu pomaknuti s mjesta, nova predsjednica Vlade riješila je u dva mjeseca. U ista ona dva mjeseca tokom kojih je, kako ćemo vidjeti, očito u domunđavanju s Europskom unijom uvela tzv. krizni porez čime je, kao i naputkom o smanjenju plaća u javnim poduzećima, derogirala odredbe kolektivnih ugovora...

A moguća istina o pritisku na Hrvatsku (ne samo na Sloveniju, kako bi se to ovdje voljelo vidjeti) mogla bi glasiti: rasprodajte javne ustanove i tvrtke koje upravljaju vašom elektroprivredom, željeznicama, šumama i vodama − rekli su moguće, ili samo dali naslutiti, anglosaksonski tržišni fundamentalisti − a mi ćemo zauzvrat pritijesniti Sloveniju!

Posrijedi bi, dakle, mogla biti enormna cijena ulaska Hrvatske u Europsku uniju, kao što smo svojedobno platili cijenu za priznanje države. Jučer supermarket, danas diskont, ili obratno.

Ako dva naoko nepovezana medijska top događaja iz posljednjih mjeseci − prvi je hajka na radnike i državna poduzeća koju vode privatni mediji, a drugi napredak u pregovorima oko ulaska Hrvatske u EU − ne gledamo odvojeno nego u međuzavisnosti, vidjet ćemo da kronologija vrlo lako potvrđuje iznesenu pretpostavku.

 

Difamiranje javnih poduzeća u privatnim medijima

"Bilo je znakovito to što je premijerka, kada je uvodila nova porezna opterećenja u srpnju, vrlo jasno kazala da je uvođenje 'kriznog poreza' dogovoreno u suradnji s predsjednikom Europske komisije Joseom Manuelom Barrosom", piše američki ekonomist i geopolitičar William Engdahl u zadnjem "Globusu".

Jadranka Kosor i Jose Manuel Barroso

I nastavlja: "To puno govori. Agenda Bruxellesa je agenda globalizacije, inzistiranje na privatizaciji industrija, kao što su brodogradnja, slamanje radničkih sindikata koji brane radnička prava, smanjivanje plaća i prihoda kako bi države članice EU ili kandidati kao što je Hrvatska, bili 'privlačniji' stranim multinacionalnim kompanijama. Predsjednik Barroso i EU (...) neće se buniti ako nezamjenjiva i jedinstvena hrvatska ekonomska dobra završe u rukama stranih multinacionalnih kompanija."

Vidi vraga, premijerka je dakle najprije, s jasnim ciljem koji s krizom ima malo veze (osim što je ona iskorištena kao povod za nametanje inače krajnje nepopularnih mjera), krajem srpnja s Europskom unijom dogovorila uvođenje kriznog poreza!

Nakon toga u "Jutarnjem listu" − tim zidnim novinama Svjetske banke i domaćih "poduzetnika", zaduženih za stvaranje kapitalu "prijateljskog okruženja", dok s druge strane bez poslovanja s državom ne bi mogli ostvarivati ekstraprofite − kreće dirigirana kampanja u cilju difamiranja javnih poduzeća, senzibilizacije domaće javnosti na tzv. fleksibilizaciju radne snage, realno smanjenje dohotka i pad sindikalnog utjecaja.

Na meti su ponajduže domaći škverovi, za koje se uporno tvrdi da su nerentabilni, da je radna snaga u njima nepojmljivo skupa te da smo zbog svega toga u tom sektoru beznadno daleko od konkurencije u npr. jednoj Koreji.

Nakon tragedije kod Splita krenula je hajka i na Hrvatske željeznice, dok se o javnom sramoćenju HEP-a zna baš sve.

Pomalo skrivećki pojavljuje se i četvrta tema, ona o šumama. Te da valja rasprodati zgrade Hrvatskih šuma, posebno njihova odmarališta jer da su u njima, zamislite samo, radnici jeftino ljetovali, pa da valja rasprodati i šumarske domove za puno profitabilniji turizam, a najave u tom smjeru spominjao je i resorni ministar.

"Hrvatske vode − štedjet će netko drugi, njima će plaće uskoro porasti" piše pak tjednik "Lider", premda to ima malo veze s istinom o plaćama i poslovanju ove javne ustanove, ali koga briga − njihov demati nikad u cijelosti nije bio objavljen.

 

Ako niste sigurni, okrivite korupciju

Prema receptu "ako niste sigurni, slobodno okrivite korupciju", koji spominje Naomi Klein povodom tržišne i ine preobrazbe Rusije u domovinu oligarha tokom devedesetih, vlasnici i urednici medija u Hrvatskoj inzistiraju na korupciji u državnim poduzećima, ali ne zato da bi ona bila iskorijenjena, već u cilju daljnjeg neobuzdanog širenja kapitalizma i rasprodaje nezamjenjivih resursa (a nije li baš to pravi izvor korupcije?).

Komentatori cijelu stvar prate riječima da smo, eto, na pragu druge privatizacije, da je to korak do ulaska u EU...

Svi znamo kako je završila prva privatizacija. Strancima su budzašto prodane banke, rasprodane su telekomunikacije...

Danas se vrlo dobro zna da je to bila cijena međunarodnog priznanja Hrvatske, s tim da ona danas po financijskoj ovisnosti o Zapadu nije izuzetak u odnosu na ostale postkomunističke zemlje, samo što je banke morala prodati još u prvom krugu, daleko prije starta utrke za ulazak u Uniju.

Catherine SamaryCatherine Samary (predaje ekonomiju na Sveučilištu Paris-Dauphine i na Institutu za Europske studije u Parizu, stalna je suradnica "Le Monde diplomatiquea") u svom članku "Zapadna kolonizacija Istočne Evrope", objavljenom u "Novom Plamenu", navodi da je "'velika kapitalistička transformacija' Istočne Europe tijekom prošlog desetljeća bila obilježena visokom razinom duga i financijske ovisnosti o zapadnoeuropskim bankama koja je bez presedana još od razdoblja dekolonizacije".

Dalje iznosi porazne podatke o tome koliki je udio stranih banaka u bankovnom sektoru novih članica Unije. Recimo, u Estoniji on iznosi 98 posto, u Bugarskoj, Češkoj i Litvi 90 posto, Mađarskoj 61, Rumunjskoj, Latviji i Poljskoj više od 55 posto. Iznimka je Slovenija u kojoj je on samo 35 posto.

"Kontrola bankovnog sistema budućih članica, ohrabrena Europskom komisijom i institucijama globalizacije", dodaje Catherine Samary, "postignuta je na razini od više od 50 posto već do 2001. godine."

Što se tiče Hrvatske, podataka o njoj u tom članku nema, budući da još nije članica Unije, ali prema domaćim izvorima za 2008. godinu, od 33 banke u Hrvatskoj 16 njih je u stranom vlasništvu, 15 u domaćem privatnom i dvije u domaćem državnom vlasništvu, s tim da najvećih šest banaka, sve u stranom vlasništvu, sudjeluje u ukupnoj dobiti s više od 84 posto.

"Zemlje centralne i istočne Evrope koje su primljene u EU u isto se vrijeme nalaze na ovisnoj (perifernoj) poziciji i u samome srcu konstrukta neoliberalne Evrope", lako zaključuje Catherine Samary.

Najprije banke, zatim ostalo

A da se taj neoliberalni konstrukt ne namjerava promijeniti ni u sljedećem razdoblju najbolje govori sam predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso koji je, kandidirajući se za još jedan petogodišnji mandat na čelu EK-a, rekao da će pod njegovim vodstvom Komisija "iskoristiti sve mogućnosti koje pruža Ugovor o EU kako bi osnažila konvergenciju ciljeva i koherentnost učinaka gospodarske politike, osobito u euro zoni".

Dodao je da će EK primjenjivati europska pravila o državnoj pomoći na fleksibilan način kako bi pomogla vladama u borbi s krizom, brinući se istodobno da time ne nanese štetu jedinstvenom tržištu EU-a.

Dakle, kad se cijela Istočna Europa našla praktički u neokolonijalnoj poziciji, zašto bismo mi bili izuzetak?

Uz ono malo preostalih banaka u domaćem privatnom i HEPdržavnom vlasništvu, što još ono Hrvatska vrijedno ima? Ah da, HEP, , Hrvatske šume i Hrvatske vode!

Ulazak u Europsku uniju ima svoju cijenu, a na nju će, po svemu sudeći, naša politička klasa pristati.

Premijerka je to očito već učinila, a daleko nije ni predsjednik Stjepan Mesić koji je upravo ovih dana, nakon sastanka s ovdašnjim predstavnicima Američke gospodarske komore (AmCham) izjavio − osim što se založio za ukidanje kriznog poreza − da kao potencijalno najsnažnija područja suradnje sa SAD-om vidi energetiku, ekologiju i infrastrukturu!

Ah da, HEP, Hrvatske šume, Hrvatske vode i HŽ...

Povezani članci

Who's Online

We have 290 guests and no members online