Hrvatska mora definirati svoj gospodarski identitet

Hrvatska mora definirati svoj gospodarski identitet. Mora postati svjesna sama sebe. U svim glavama treba se na približno sličan način znati i misliti o tome što je Hrvatska i kakvim potencijalima raspolaže. Nakon toga može se razmišljati o viziji, što želimo postati? Tek nakon toga slijedi strategija. Koja je moja vizija? Dva milijuna ljudi koji rade u rentabilnim tvrtkama u kojima ostvaruju neto primanja od najmanje tisuću i petsto eura bez smanjivanja socijalnih prava. Kako omogućiti taj razvoj? To je posebno za puno pametnih glava, kojima će opće dobro biti važnije od vlastite koristi ...


GDJE IDEMO?

Vizija se ne može definirati bez spoznaje vlastitog identiteta

 
U svim glavama treba se na približno sličan način znati i misliti o tome što je Hrvatska i kakvim potencijalima raspolaže. Nakon toga može se razmišljati o viziji, što želimo postati? Tek nakon toga slijedi strategija
 
 
 Piše: Zvonimir Majdančić
 Izvor: Vjesnik
 

Govoriti o viziji Hrvatske ne može se bez sagledavanja onoga što se događalo od 1989. do danas.

Godine 1989. Hrvatska je još uvijek dio Jugoslavije. Velikosrpski nacionalistički pokret već je Jugoslaviju dobro prodrmao, ali ona postoji. Službena hrvatska komunistička vlast boji se suprotstaviti se agresivnom srpskom šovinizmu.
 
Što se tiče gospodarstva, vlada inflacija od nekoliko tisuća posto godišnje. Jugoslavenska komunistička vlada na čelu s Antom Markovićem pokušava suzbiti inflaciju i provesti gospodarske reforme.
 
U tome ne uspijeva zbog sabotiranja Beograda i Ljubljane. Ekonomski stručnjaci smatraju da je potrebno provesti privatizaciju kako bi se povećala efikasnost poduzeća. Ukinut je Zakon o udruženom radu i donesen Zakon o poduzećima koji otvara tu mogućnost.
 
Hrvatska je samo petina jugoslavenskog tržišta i dio većeg makroekonomskog sustava. Ne postoji nikakva posebna gospodarska strategija Hrvatske, koja ne bi bila dio gospodarske strategije Jugoslavije.
 
Najveći dio novostvorene vrijednosti koja se ostvaruje u Hrvatskoj, odlazi u Beograd gdje se troši za "zajedničke" potrebe ili za nerazvijene republike i pokrajine.
 
U proljeće 1990. na prvim demokratskim izborima komunisti gube vlast u Hrvatskoj, ali ne i u Jugoslaviji. Nova hrvatska vlast pokušava sebi prilagoditi zatečene institucije, ali se i dalje ponaša kao dio Jugoslavije, ne samo u politici, nego i u gospodarstvu.
 
Ali, uskoro se ništa više ne može odvijati u normalnim uvjetima, jer već u ljeto 1990. dolazi do srpske "balvan-revolucije", a ubrzo i do otvorene agresije Srbije i JNA na Hrvatsku.
 
Uskoro će trećina Hrvatske biti okupirana. Hrvatska se počinje dijeliti. Jedan dio se brani od neprijatelja i bori za goli život, a dva dijela se ponašaju kao da se ništa ne događa. U drugoj polovici 1990. i prvim mjesecima 1991. ne razgovara se baš previše o gospodarstvu. Jedino se nastavljaju rasprave o privatizaciji.
 
U jesen 1990. zaustavljaju se sve privatizacije po jugoslavenskim zakonima, osim nekih banaka i tvrtki koje su se ranije "provukle". Glavno pitanje o kojem stručnjaci "lome koplja" jest treba li država prodavati poduzeća ili ih poklanjati zaposlenima i bivšim zaposlenicima.
 
Pobjeđuje teza da poduzeća treba prodavati. U travnju 1991. donosi se Zakon o pretvorbi i privatizaciji. U drugoj polovici 1991. rat se razbuktao punom snagom. Sad već rat osjeća cijela Hrvatska, ali ne svi jednako. Trećina Hrvatske zahvaćena je ratom, a dvije trećine osjećaju rat kroz mobilizaciju i pomaganje prognanicima i zračne uzbune.
 
Početkom 1992. potpisuje se tzv. Sarajevsko primirje. Trećina Hrvatske je okupirana. U takvim okolnostima ostvareno je međunarodno priznanje Hrvatske. Ubrzo dolaze snage UN-a koje "zamrzavaju" linije bojišnice. No, tada Srbija i JNA napadaju BiH.
 
Što se događa s hrvatskim gospodarstvom? One tvrtke koje su ostale na okupiranim područjima srušene su. Rijetke iznimke nastavljaju poslovanje pod okupacijskom vlasti. U slobodnom dijelu Hrvatske opstaju tvrtke koje su usmjerene na hrvatsko tržište ili na izvoz.

One tvrtke koje su bile orijentirane na bivše jugoslavensko tržište propadaju, osim iznimaka koje su se brzo preorijentirale na inozemna tržišta.
 
Propadaju i one tvrtke koje su u Jugoslaviji živjele od državnih potpora, osim ako ih nije nastavila pomagati hrvatska država. One tvrtke koje su u bivšoj državi živjele od republičkih potpora, koje je hrvatska država nastavila isplaćivati, nastavljaju živjeti.
 
Prerađivačka industrija uglavnom još ne propada. Nju će uništiti tek jaka kuna i jeftini uvoz nakon programa gospodarske stabilizacije potkraj 1993.
 
Možda je 1993. bilo vrijeme za definiranje gospodarske strategije mlade države. Naime, sada je trebalo biti jasno da je Hrvatska nova samostalna država koja mora imati i svoj vlastiti gospodarski identitet koji se više neće oslanjati na strukturu gospodarstva u bivšoj Jugoslaviji. No, ta je prilika propuštena.
 
Potkraj 1993. proveden je program gospodarske stabilizacije. Uspješno je srušena inflacija i unatoč ratu uveden je red u državne financije.
 
No, zbog strukture devizne bilance, gdje je veći dio deviza dolazio ne kao posljedica izvoza, nego kao posljedica gotovinskih priljeva, kuna je prema njemačkoj valuti porasla 23 posto u odnosu na tečaj predviđen programom stabilizacije.
 
Naime, programom stabilizacije bio je predviđen tečaj njemačke marke od 4,44 kune za marku. Kad se program počeo primjenjivati, tečaj njemačke valute pao je na 3,6 kuna za marku.
 
Takav odnos destimulirao je izvoz, a stimulirao uvoz i inozemno zaduživanje, te je dokrajčio prerađivačku industriju koja je bila izvozno orijentirana.
 
Godine 1994. i 1995. sve jače djeluju negativne posljedice programa gospodarske stabilizacije. Industrijska proizvodnja i dalje pada, tako da 1995. iznosi svega 55 posto od predratne veličine. Broj zaposlenih smanjen je 24 posto u odnosu na 1990. Izvoz stagnira na 4,5 milijardi dolara, koliko je iznosio i 1992. godine. Uvoz raste sa 4,4 milijardi dolara 1992. na 7,4 milijardi 1995.
 
Godine 1995. odvijaju se akcije "Bljesak" i "Oluja". Najveći dio Hrvatske je oslobođen, ali su još okupirani istočna Slavonija i zapadni Srijem. Rat u BiH se nastavlja.
 
Početkom 1998. slijedi mirna reintegracija istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Prioritetan problem postaje obnova donedavno okupiranih područja.

Godine 1997. i 1998. gospodarska situacija se popravlja. Industrijska proizvodnja počinje rasti, a u 1998. raste i broj zaposlenih. Izvoz i dalje stagnira na 4,5 milijardi dolara, a uvoz se penje na 8,3 milijarde. Kamate počinju padati.
 
Međutim, 1999. industrijska proizvodnja i broj zaposlenih padaju za jedan posto. Smanjuje se i bruto domaći proizvod. U 2000. nastavlja se pad BDP-a, broj zaposlenih stagnira, a industrijska proizvodnja počinje rasti.
 
Godine 2003. broj zaposlenih iznosi 85 posto predratne zaposlenosti, a industrijska proizvodnja 73 posto predratne proizvodnje. Odnos izvoza i uvoza iznosio je 1992. godine 1:1. Godine 2003. taj odnos iznosi 1:2,3, odnosno uvoz je 2,3 puta veći od izvoza.
 
Jasno je da je taj odnos posljedica jake kune. Istovremeno, jaka kuna stimulira povećanje inozemnog duga koji nije uvijek nužno negativan. Grade se autoceste.
 
Od 2003. do 2008. industrijska proizvodnja i broj zaposlenih polako rastu, ali ni do danas nisu dostigli 1990.

Iz svega što se događalo jasno je da Hrvatska kao samostalna država do sada nije imala gospodarsku strategiju. Najprije su bili prvi demokratski izbori i oslobođenje od komunizma. Zatim, istodobno: srpska agresija, rat, pretvorba i privatizacija, osamostaljenje i međunarodno priznanje, gospodarska stabilizacija i rušenje inflacije, oslobođenje okupiranih područja i mirna reintegracija.
 
Sve je to trajalo od 1990. do 1998. godine. Što se događalo nakon toga, posebno od 2000. godine do danas?

 
Neracionalno trošenje!

Neracionalno trošenje! Povećanje rashoda države, gospodarskih subjekata i stanovništva brže od porasta prihoda i pokrivanje rashoda nad prihodima kreditima. Održavanje gospodarske strukture naslijeđene iz Jugoslavije.
 
Godina 2000. bila je idealna za donošenje primjenjive gospodarske strategije.
 
Hrvatska mora definirati svoj gospodarski identitet. Mora postati svjesna sama sebe. U svim glavama treba se na približno sličan način znati i misliti o tome što je Hrvatska i kakvim potencijalima raspolaže.
 
Nakon toga može se razmišljati o viziji, što želimo postati? Tek nakon toga slijedi strategija.
 
Koja je moja vizija? Dva milijuna ljudi koji rade u rentabilnim tvrtkama u kojima ostvaruju neto primanja od najmanje tisuću i petsto eura bez smanjivanja socijalnih prava.
 
Kako omogućiti taj razvoj?

To je posebno za puno pametnih glava, kojima će opće dobro biti važnije od vlastite koristi.

Povezani članci

Who's Online

We have 139 guests and no members online