Bezvrijedni Hrvati ili bezvrijedni političari?

Jedna od glavnih (ne)izrečenih poruka kojom je korumpirana vlast pokušala legitimirati prepuštanje naših života eu-ropskoj birokraciji je poruka hrvatskim građanima da su nesposobni i da neznaju. Ta poruka se kao mreža podvukla ispod svih populističkih argumenata koji govore u prilog pristupanju Hrvatske Eu-ropskoj uniji i skupa s njima zahvatila ogroman broj onih koje je privukao blještavi ideološki materijal od kojeg se prave mamci za dezorjentiranu ribu. Naime mi neznamo, nesposobni smo, lijeni i još štošta nevalja u našoj radnoj etici jer naprosto nema drugog objašnjenja za strmoglavi napredak Hrvatske prema društvenom dnu u posljednjih 20 godina. Naročito smo nesposobni bili kada su u pitanju javna poduzeća koja smo nemilice mazohistički uništavali tek toliko da bi dokazali ono što već oduvijek znamo, a to je da ništa ne znamo. Sve smo zasrali, zapišali i uništili jer niti smo uljuđeni kao Europa niti volimo sebe. Stoga bi bilo logično da se napokon prepustimo onima koji znaju puno bolje i koji samim time što znaju bolje ne mogu nikako biti iz naših redova.., piše Antej Jelenić u članku objavljenom izvorno na stranicama portala Politika ...


USUSRET REFERENDUMU

Bezvrijedni Hrvati ili bezvrijedni političari

Računi su ono čime nas drže u šaci. Oni su materijalno utjelovljenje naše manje vrijednosti i naše "krivnje". Krvavo oružje duga (krivnje) kojim se danas disciplinira čitavu Europu, a posebno Grčku, namećući im brutalne mjere štednje (bez prava glasa budući da su krivi), danas se koristi kao glavna navlakuša Hrvatskoj

Piše: Antej Jelenić / Politika
Izvor: Politika, H-Alter

Mamci su posijani uz neophodni dodatak - dvije kiklopske žličice straha - i mreža je podignuta, a ulov će se pažljivo zbrajati u nedjelju i pratiti kako u palačama fotošopiranih ikona eurofilične reklamne kampanje tako i u stančićima gdje na štednjacima cvrči pomfrit, a na stolovima ravnopravno leže kriške parizera i računi.

Računi su ono čime nas drže u šaci. Oni su materijalno utjelovljenje naše manje vrijednosti i naše KRIVNJE. Poznato je da se i dan danas u Dalmaciji, a i drugdje kada pitamo koliko smo dužni često kaže "kolko sam kriv?", dok je u Njemačkoj riječ kojom se označava dug Schuld ujedno i riječ za krivnju.

Zanimljivo je da se krvavo oružje duga (krivnje) kojim se danas disciplinira čitavu Europu, a posebno Grčku, namećući im brutalne mjere štednje (bez prava glasa budući da su krivi), danas koristi kao glavna navlakuša Hrvatskoj da uđe u uniju neoliberalnih androida. Mi smo svoje sposobnosti pokazali i više nemamo pravo na riječ. Sve smo uništili!


Tko je kriv?

referendum Ovaj referendum će pokazati pušimo li i dalje tu priču, a nekako se nadam da ne pušimo jer je itekako jasno da je sustav re-prezentacije građana, parlamentarne demokracije i kapitalističke doktrine "mrkve i penisa" iz temelja korumpiran.

Sada bi već svima trebalo biti očito da su ljudi koji isplivaju na površinu parlamentarne baruštine prošli sveobuhvatnu i temeljitu obuku laganja, varanja i kidanja svih emotivnih veza sa "krivim" pukom kojeg predstavljaju i koji je ostao duboko dolje u svojoj nesposobnosti da se i sam izlaktari do višeg mjesta na piramidi lubanja.

Dakle, da budemo sasvim načistu: politički sustav kapitalo-parlamentarizma je taj koji daje moć u ruke samo onima koji će zastupati njegove interese, njegovu ideologiju i njegove principe neophodnog nasilja.

Ta uska šačica političkih marinaca je tako dobro dresirana da će njihova zadaća i jučer i danas i sutra biti isključivo svaljivanje krivnje na nesposobni narod, a proporcionalno našoj krivnji rasti će i legitimitet tih superiornih klonova neoliberalizma da nameću svoju volju i da nas sve manje pitaju o našim željama.

Nedvosmislen pokazatelj toga su nekoliko već dobro poznatih primjera iz EU radionice straha: postavljanje bankarskih činovnika na čelo Italije (Goldman-Sachs) i Grčke (Pa-Pa Demos) i zakon "six pack" koji daje ovlasti nedemokratski izabranoj EU komisiji da diktira čitavu (monetarnu) politiku Eu-ropske unije (odobravanje državnih proračuna, novčano penaliziranje neposlušnih, rezanje radničkih prava...).


U iščekivanju transvestitora

Naša krivnja je golema i predstavlja temelj svih mjera koje će se samo pojačati nedajbožemožebitnim ulaskom Hrvatske u EU, a te se mjere i predobro daju naslutiti u retorici hrvatskih političkih pseudo-zvijezda.

Naime, nakon što je kriza političko-ekonomskog sustava grabeži svedena na pitanje morala i krivnje samih građana, jedino što dalje možemo čuti iz usta najvrlijih Hrvata su dvije glavne mantre jednog jedinog puta koji nam preostaje.

Prva je KREDIT; dakle daljnje zaduživanje da bi se vraćali dugovi i bdijenje nad kreditnim rejtingom kao nad prehlađenim vrapčićem te sve popratne mjere koje drže vrapčića na životu, a koje se sastoje u poboljšanju naše kompetitivnosti - čitaj rezanju socijalnih davanja, subvencija za poljoprivredu i brodogradnju, fleksibilizacija rad, tj. lakše otpuštanje (rad na određeno), teže sindikalno organiziranje, produljenje radnog vijeka i privatizacija preostalih javnih servisa.

Druga mantra, direktno proizašla iz prve, je vječno čekanje transnacionalnih, transmentalnih INVESTITORA u pod-uzetničkom transu koji su naša jedina šansa za opstanak, budući da smo već davno zaključili kako sami ne znamo ama baš ništa. Transvestitori su redom obični ljudi preobučeni u poštene i uglađene poslovnjake koji svoje ideje znaju unovčiti i plasirati na tržište na najbolji mogući način.

A nema boljeg načina tržišne penetracije od onoga koji maksimalno smanjuje prava radnika, dakle koji proporcionalno povećava prava VLASNIKA; koji društveni interes i zajedničko stavlja na rep, a taj rep onda kači na debelu guzicu raznih miljardera čiji se broj u ekonomskoj krizi naravno povećao.

A što se zapravo krije iza riječi investitor (a upravo oni bi trebali pohrliti u novu oazu otvorenog tržišta, novu članicu EU)? Iza te riječi se kriju dug-krivnja i nesposobnost Hrvatskih, ali i svih građana EU, koji ne mogu biti honorirani ničim drugim nego potpunim isključivanjem iz političkog života.

Svi slabašni bezveznjaci čiju nesposobnost najbolje pokazuju njihovi bankovni računi, više nemaju pravo odlučivanja o tome kako će izgledati njihovo društvo, njihov krajolik, njihova zabava, njihov televizijski program, sadržaj onoga što im se trpa u glavu po raznim školama, njihovo radno mjesto i udio vremena koje imaju pravo posvetiti prijateljima i obitelji. Sve im je to oteto, kao i sva mjesta na kojima bi međusobno izravno izmjenjivali svoje strahove, radosti i zamisli drugačijeg društva.

Krivnja korumpirane politike potpuno prelazi na žrtve te politike i legitimira ne samo njihovo isključivanje iz političkog života (neće mi valjda neko spomenit izbore kao oblik sudjelovanja?) nego i njihovo međusobno razdvajanje i ponovno (posredno) povezivanje preko odvojenog svijeta politike i spektakla.


Bezuvjetno DA priziva bezuvjetno NE

Ovih dana sam bio na dvjema splitskim tribinama koje bi tobože trebale biti dobrodošao prilog raspravi o pristupanju Hrvatske EU, koja naravno nikada nije niti započela, i upravo na tim tribinama je kulminirao prijezir onih koji "znaju" prema onima koji "ne znaju".

Budući da sam nekako već navikao na tribine i plenume gdje sudionici imaju pravo ravnopravnog dijaloga i više manje jednako vrijeme izlaganja naivno sam se iznenadio kada su na objema tribinama čitavo vrijeme okupirali lizatelji pragova EU institucija prežvakavajući svima već mučne fraze o uljuđenosti Europe i našoj neizbježnoj sudbini aneksije neoliberalnoj dogmi.

Oni koji "ne znaju" su tek sporadično imali pravo na to da postave pitanje, dakle ne da iskažu mišljenje, nego da kratko pitaju one koji "znaju", a svaki izlet u iskazivanje kritičkog stava i iznošenje krutih činjenica o diktatorskoj prirodi EU se uredno sankcionirao oduzimanjem riječi i upadanjem.

I tu se najbolje očituje kamen temeljac društva u kojem imaju pravo govoriti samo neki, a krivnju preuzeti svi ostali. Ali unatoč svim napadima na one koji su iznosili svoje stavove i kritizirali nedodirljive, većina njih je ipak svoje stavove izrekla.

Kroz buku koju su izazivali instalirani moderatori i svi oni koji su stali na stranu diktature monokulture kapitala koja jednostavno ne dopušta niti demokraciju niti alternativu, glasovi kritike su se ipak probili. Ti glasovi su i danas sve snažniji i brojniji. Oni sve rjeđe završavaju u glasačkim kutijama, a sve češće na ulicama i na novim mjestima dijaloga i odlučivanja.

Političari su se uzvrpoljili, šefica vanjskih poslova prijeti, a diktat jednoumlja sve više jača i na koncu je sveden na jedno bezuvjetno DA koje nema alternativu.

A kada je jedno DA uspjelo okupiti tolike političare i prizvati tolike prijetnje propašću ukoliko se njihovo DA ne potvrdi, onda je jedini logičan refleks jedno podjednako bezuvjetno NE. Ne?  

Povezani članci

Who's Online

We have 210 guests and no members online