O živima se trebamo više brinuti

Koliko je cvijeća i svijeća odneseno na groblja o blagdanu Svih svetih, položeno na zemlju, kamen, mramor... Koliko novca potrošeno! Ne zagovaram nepoštovanje ili zaborav mrtvih, ali način na koji ih se sjećamo čini mi se potpuno neprimjeren. Ne bi li bilo humanije i primjerenije kršćanskoj opredijeljenosti umjesto neumjerenog kupovanja cvijeća i svijeća pomoći živima: onima koji doista jedva preživljavaju iz dana u dan; koji ne mogu nabaviti neophodne skupe lijekove; koji plaću nisu vidjeli mjesecima ili čak godinama, a rade: umirovljenicima kojima je uskraćen život dostojan čovjeka ...

JA TAKO MISLIM

NA GROBLJE MOŽEMO POĆI BILO KOJEG DANA I VIŠE PUTA NA GODINU

O živima se trebamo više brinuti

Piše: Mirjana Nazor
Izvor: Slobodna Dalmacija

O blagdanu Svih svetih tradicionalno se i ritualno sjećamo svojih mrtvih. Koliko je cvijeća i svijeća odneseno na groblja, položeno na zemlju, kamen, mramor... Koliko novca potrošeno! Ne zagovaram nepoštovanje ili zaborav mrtvih, ali način na koji ih se sjećamo čini mi se potpuno neprimjeren.

Kao da se natječemo tko će raskošnije urediti grob svojih pokojnika. Zar datum i količina cvijeća označavaju intenzitet bliskosti ili veličinu boli u duši za onima koji više nisu među nama?

pomozimo bližnjemu svome

Ako smo kršćani, a tako se deklarira oko 90 posto građana u nas, zašto smo toliko zaokuptjeni tjelesnim ostacima naših pokojnika, zašto robujemo kulturi mrtvih? Na groblje možemo poći bilo kojeg dana u godini i više puta na godinu.

Pokojnici za vjernike i dalje žive ne podliježući prostornim i vremenskim ograničenjima. Smrt je sastavni dio ovozemaljskog života, za neke konačni svršetak, a za vjernike početak života u drugoj dimenziji. Duh pokojnika sigurno se ne nalazi u drvenom sanduku, ma kako on lijep i skupocjen bio, ni u urni, neovisno o njenoj veličini i sjaju.

Ne bi li bilo humanije i primjerenije kršćanskoj opredijeljenosti umjesto neumjerenog kupovanja cvijeća i svijeća pomoći živima: onima koji doista jedva preživljavaju iz dana u dan; koji ne mogu nabaviti neophodne skupe lijekove; koji plaću nisu vidjeli mjesecima ili čak godinama, a rade: umirovljenicima kojima je uskraćen život dostojan čovjeka; rijeci onih koji su poslani na ulicu jer su njihove firme ugašene ili propale..

Zaista je teško nabrojiti sve kojima bi novčana pomoć bila nužna, koja bi im olakšala svakodnevni život, ulila nadu da tama koja ih je trenutno zarobila neće trajati zauvijek, da ima ljudi koji nisu ravnodušni, koji žele pomoći.

O svojim bližnjima trebali bismo se više brinuti dok su tu, pokraj nas. Nije im uvijek potrebna materijalna pomoć, češće vape za pažnjom, osmijehom, makar kratkim razgovorom, mrvicama razumijevanja... mnogima tako malo treba da bi im život bio radosniji, ispunjeniji, smisleniji.

Dok su živi, za njih doista na različite načine možemo učiniti jako puno. Na groblju, za njih više ne možemo učiniti ništa. Sudbina je ista za sve, za onaj dio naših dragih koji smo pohranili u zemlju.

A sudbinu duše, ako vjerujemo da ona postoji, svatko "zaradi" sam, šireći oko sebe za života ljubav ili mržnju, prihvaćanje ili isključivost, altruizam ili egoizam, empatiju ili bezosjećajnost i ravnodušnost.

Količine cvijeća i svijeća na grobnoj ploči doista ne znače ništa našim pokojnicima. Jedino u nama stvaraju iluziju dobrote.

pomozimo bližnjemu svome

Povezani članci

Who's Online

We have 180 guests and no members online