Don Frane Mihanović svojim je životom podigao spomenik Poljicima

Navršava se uskoro godinu dana od kada je don Frane Mihanović, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, predan u Božju volju i okrijepljen svetim sakramentima, umro u Splitu, u četvrtak 31. listopada 2013. u dubokoj starosti, u 92. godini života. Uz višedesetljetni svećenički rad bio je i promotor kulturne i duhovne baštine Poljica. Veliki čovjek je otišao u legendu Poljica... Životom je podigao spomenik Poljicima, samo su neki od naslova objavljenih u povodu njegove smrti. Pokop don Frane održan je na Dušni dan, u subotu 2. studenog 2013., na mjesnom groblju u rodnoj župi Sitno Donje...

DON FRANE MIHANOVIĆ

Svojim je životom podigao spomenik Poljicima

Piše: Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


Sprovodnu misu u župnoj crkvi Presvetog Trojstva predvodio je splitsko-makarski nadbiskup msgr. Marin Barišić, u koncelebraciji s dubrovačkim biskupom, poljičkim sinom, msgr. Matom Uzinićem, brojnim svećenicima i vjerničkim pukom.

Don Frane je rođen 1922. godine u Jasenovu, u Sitnom Donjem, u dičnoj obitelji poljičkih didića Mihanovića, zvanih Knezovi. Za svećenika je zaređen 1946. godine, i na svoj način produžio je „svećeničku“ lozu koju su prije njega obilježila dvojica poznatih svećenika don Petar Mihanović i don Mate Mihanović.

U Nadbiskupiji je don Frane služio kao upravitelj župa Dubrava-Sitno Gornje, Svinišće, Srijane-Gornji Dolac, te najduže, 31 godinu, kao župnik Gata (od 1. listopada 1958. do 16. studenog 1989.) i ujedno dekan Poljičkog dekanata.


Kip popu glagoljašu

Život mu je obilježila njegova zauzetost za kulturnu i duhovnu baštinu Poljica. Godine 1975. pokrenuo je istoimeni godišnjak u kojem je pod njegovom uredničkom palicom objavljen niz tekstova o starohrvatskoj župi Poljica, koja je u svojim pisanim zakonima i upravnom ustroju bila odraz stare hrvatske države i kulture, i unatoč svim povijesnim nedaćama, uspjela je osam stotina godina ispisivati najslavnije stranice u hrvatskoj povijesti.

Don Frane je Poljicima podigao spomenik trajniji od mjedi. Upravo njegovim nastojanjem je kod župne crkve u Gatima otvoren Muzej Poljica s prekrasnim velikim zidnim mozaikom slikara Joke Kneževića i ispred muzeja brončani kip Popu glagoljašu rad kipara Krune Bošnjaka. Njegova je zasluga što je na obližnjem brdu Ilincu podignut spomenik poljičkoj heroini Mili Gojsalić, rad velikog hrvatskog umjetnika Ivana Meštrovića.

Objavio je „Kratki pregled povijesti Poljica“, knjigu o Crkvenom graditeljstvu, te osobito vrijednu „Da se ne zaboravi“, u spomen svima koji su se u dugoj povijesti borili za poljičko „časno ime“. U predgovoru te knjige objavljene 1999. u Gatima, don Frane piše kako nju, koja je već u svom sadržaju u cijelosti poljička, POSVEĆUJE POLJICIMA.

don Frane Mihanović

„Kad to činim, u prvom redu mislim na sve one, koji su se u dugoj povijesti borili za poljičko časno ime. Također i na one, koji to danas čine u vlastitoj državi (tužne li činjenice!) Sve to u nepokolebljivoj nadi, da će to jedinstveno ime hrvatske povijesti ponovno oživjeti, makar na način obnovljene poljičke općine, koja je diktat zdravog razuma i sigurno polazište poljičke budućnosti... Duboko sam uvjeren, da će se Poljica, kadli-tadli, izvući iz bezrazložno i nepravedno nanesenog poniženja“, zaključuje Mihanović.

Kad su Poljica u pitanju, poljički puk i njegova vjerska i nacionalna baština, don Frane je bio gorljiviji zaštitnik tih svetih vrjednota, o njima je pisao i govorio na sav glas. Nije se ustručavao ni otvoreno prigovoriti svome ordinariju, konkretno, bilo je to splitsko-makarskom nadbiskupu mons. Anti Juriću, kad je ovaj svojevremeno župu Priko pod pritiskom izaslanstva sa suprotne strane Cetine preimenovao u Priko-Omiš. Po toj logici bi se, primjerice, i župa Vranjic mogla zvati Vranjic-Solin. Ponovilo se i u ovom slučaju, kao i mnogo puta kroz povijest, komadanje poljičkog teritorija, za kojim se uvijek posezalo, a što je don Franu osobito smetalo, zbog čega je žarko želio i da se obnovi Poljička općina.


Da se ne zaboravi!

Zabilježio je don Frane sve važnije događaje u svome djelokrugu, tu je i podsjećanje na tragediju koju su 1807. godine počinili Francuzi dokinuvši slavnu Poljičku knežiju, a posebno mjesto zauzimaju tekstovi o stradanjima srednjopoljičkih sela Gata i Čišla, 1942., te mjesta Donji Dolac 1944. godine, u kojima su četnici izvršili pokolj nevinih žitelja.

Bilo je to u vrijeme komunističkog jednoumlja kad je za pisanje o tim stvarima trebalo itekako hrabrosti. A don Frane Mihanović bio je izuzetno hrabar čovjek i svećenik. Uvijek se držao one evanđeoske: Istina će vas osloboditi.

Manirom vrsnog kroničara pomno je razgovarao sa svjedocima vremena i sve to objavio u godišnjaku Poljica, kojemu su prijetili i cenzurom u više navrata, ali don Franu nisu uspjeli slomiti.

Evo kako je Mihanović u Uvodnom slovu svoga djela „Da se ne zaboravi“ opisao četnički krvavi pir u navedenim srednjopoljičkim selima u vrijeme Drugog svjetskog rata:

„U tim su selima srbočetnici izvršili jezivi pokolj žitelja, a kuće im pretvorili u zgarišta. U Donjem Docu bilo je posebno krvavo. Gatsku sam tragediju opisao u svim njezinim stravičnim pojedinostima na temelju svjedočanstava onih, koji su preživjeli, dok sam dolačku tragediju samo ukratko zabilježio u povodu njezine 50. obljetnice. Da se ne zaboravi!“, napisao je dugogodišnji župnik u Gatima.

Prikaz gatske tragedije, pa i dolačke, premda se ona doima kao natuknica u odnosu na opsežnost gatske, trebao je u raspoređivanju građe u ovoj knjizi po kriteriju vrednovanja, a osobito s povijesnog aspekta tih krvavih događaja i posljedica koje su za sobom ostavili, zauzeti prve stranice u ovoj knjizi. Umjesto njih prvo mjesto pripalo je naslovu Životni put godišnjaka Poljica.

„I ne bez razloga“, ističe don Frane i nastavlja:

„Naime, da nisam godine 1975. s poljičkim župnicima pokrenuo godišnjak Poljica sigurno ne bi bio ni napisan, a kamoli objavljen moj prikaz tih tragedija. Iscrpni zapis pokolja osamdesetak žitelja Gata i dijela Čišala i iživljavajući palež kuća i siromašne imovine u njima, koliko mi je poznato, prvo je opisano i objavljeno srbočetničko zlodjelo počinjeno na hrvatskom području. I to baš na području s čisto hrvatskim življem“, zaključuje nekadašnji poljički dekan i prvi urednik godišnjaka Poljica, kojima želimo da i dalje izlaze redovito svake godine.

Poljički dekanat je teritorijalno-pastoralna jedinica u sastavu Splitsko-makarske nadbiskupije. Dekanat je osnovao splitsko-makarski biskup Frane Franić 21. rujna 1957. u povijesnim granicama nekadašnje Poljičke Republike s ciljem čuvanja uspomene na tu srednjovjekovnu društveno-političku kneževinu.

Povod osnivanja novog dekanata bila je 150 obljetnica od ukinuća seoske knežije i gušenja ustanka Poljičana od strane francuskih okupacijskih postrojbi 1807. godine. Kada je splitsko-makarski biskup Pavao Klement Miošić (1829.-1837.) razdijelio biskupiju 1834. godine na sedam dekanata, ukinut je dotadašnji dekanat i poljičke župe su podijeljene između tri novoutemeljena dekanata: splitskog, omiškog i sinjskog. Tako su barem na simboličkoj, Crkvenoj razini Poljica opstala u svojim prirodnim i povijesnim granicama.

Prvi dio prikaza o srbočetničkim zločinima don Frane Mihanović objavio je u Poljicima br. 4/1979. pod naslovom NJIVA MASLINA POTOČIĆ. Dok je drugi, daleko opsežniji dio, na nagovor mještana, nekoliko prijatelja i znanaca objavio u Poljicima br. 5/1980. pod naslovom JEDAN DAN OD ZORE DO MRAKA s dodatkom naslovljenim SVJEDOČANSTVO STOGODIŠNJAKA.

„I da nisam taj prikaz objavio u Poljicima, sumnjam, da bi se teško našla publikacija, koja bi, zbog političke preosjetljivosti toga srbočetničkog zlodjela, taj prikaz bila spremna objaviti. Naravno, da se tim objavljivanjem ne bi povrijedila i narušila po sebi lijepa i prihvatljiva, ali u komunističkim ustima neiskrena i šuplja krilatica 'bratstvo i jedinstvo' na kojoj su oni gradili državni sustav. Gradili, ali ne i sagradili, prikrivajući pod tom krilaticom opake nakane prema hrvatskom narodu“, don Franina je konstatacija.


Opis gatske tragedije

I u tadašnjim političkim okolnostima pisati o gatskoj tragediji bilo je gotovo isto što i narušavati duh i slovo krilatice 'bratstvo i jedinstvo' kao temelja državne politike. Iznositi srbočetnička zločinstva na svjetlo dana za neke je bilo isto što i rušiti Jugoslaviju i time se suočiti s nepredvidivim posljedicama.

Don Frane je to znao, ali nije ustuknuo. Na sreću, našlo se je i onih, koji nisu mogli zatvarati oči pred istinom i stvarnim činjenicama, pa je za Mihanovića sve dobro prošlo, nije završio u zatvoru. Sve u svemu: ipak se rizik (politički) isplatio.

„Objavljeni prikaz gatske tragedije nije prazna priča. Podatke za građu o njoj prikupljao sam od živih svjedoka te krvave drame. Oni su mi znali o pokolju i paležu ispričati najsitnije, vrlo potresne pojedinosti. Premda se je drama davno odigrala, svjedocima, pričajući o njoj, riječ je u grlu zastajala. Neki su pokazali i ožiljke rana zadobivene u tom krvavom hrvanju protiv pušaka i noža. Iznosio sam gole činjenice i, čitatelj će se lako u to uvjeriti, pisao sine ira et studio - bez mržnje i naklonosti“, poručuje na kraju don Frane Mihanović.

I tako se na najbolji mogući način sam opisao: Nikad nije želio ništa umanjiti, ali, niti u čemu nije pretjerivao. Svoje je volio i branio od bilo kakvih i bilo čijih presizanja, a tuđe je poštivao. Volio je pravdu a nepravdu nije podnosio.

Takav je bio don Frane. I rado ga se sjećamo. Počivao u miru Božjem.

Povezani članci

Who's Online

We have 181 guests and no members online