DUGI RAT

Hrvati su u svoju današnju postojbinu doselili u više plemenskih grupa, pa je shodno tome u početku administrativni i sudski ustroj države morao biti suglasan sa načelima plemenske pripadnosti. Hrvatska plemena su u novoj postojbini zauzela stalna sjedišta u određenim granicama, pa se je postupno pravno prihvatio pojam teritorijalne pripadnosti umjesto pojma pripadnosti krvnoj odnosno plemenskoj zajednici.* Tako je od plemenske zajednice nastala župa, a hrvatska plemena su prilikom osvojenja rimske Dalmacije izvršila teritorijalnu podjelu onako, kako je odgovaralo stanju pojedinih plemenskih zajednica. Podjela župa izvršena je tako da svaka za sebe može tvoriti teritorijalnu zajednicu. Neke su župe bile teritorijalno male, a većina župa je imala svoju tvrđavu, koja je služila i kao sklonište. Na čelu župe bio je župan, koji je izabran na župskom zboru, a župska čast je često bila i nasljedna, ali je uvijek u svim poslovima župe odlučivao župan.. Naša poljička župa postojala je i u vrijeme hrvatskih narodnih vladara..

POLJICA

Crtica o povijesti Poljica (s fokusom na selo Podgrađe)

Izvori: don Juraj B. Marušić, Mate Gojsalić
Priredio: Tonći Jerčić (Barbin)

Bizantski car Konstantin Porfirogenet u prvoj polovici X. stoljeća spominje u Hrvatskoj do Gvozda 11 župa i kao dvanaesto upravno okružje banovinu, kojom je upravljao ban. Međutim sudeći prema arhivskim izvorima broj župa između Neretve i Gvozda bio je veći od trideset, a k tome trebamo dodati i župe sjeverno od Gvozda, ali za njih nemamo potpune podatke.

Iako Porfirogenet ne spominje župu Poljica ona je postojala i u vrijeme hrvatskih narodnih vladara. Dokaz za njezino postojanje je to što je njezine župane nalazimo među ostalima potpisane na poveljama i domovnicama hrvatskih kraljeva.

Na povelji kralja Zvonimira iz 1070. spominje se poljički župan “Dalizio” i poljički posteljnik “Budico”, na povelji kralja Zvonimira iz 1076. spominje se poljički župan “Inseno” (Višen), na povelji kralja Stjepana iz 1089. spominje se poljički župan “Uratina” (Vratina).*

U početku nastanka župe Poljica teritorij župe nije bio isti, kakve sun nam danas poznate granice Poljica. Područje oko Tugara pripadalo je Kliškoj župi, a kasnije nazvano poljičko primorje je u XI. stoljeću pripadalo Splitu, dok su sela Jesenice i Podstrana tek 1444. pripojena Poljicima.*

Kasnije se je teritorij Poljica proširio, pa je zapadna granica Poljica išla od mora po rijeci Žrnovnici do Kučina, a od Kučina preko Mosora do Kotlenica ispod Biska izbijala na Cetinu kulom Nutijak.*

Nakon pripajanja sela Tugare i Srinjine, te Poljičkog primorja župi Poljica granice župe Poljica su bile prema Poljičkom statute: “od zapadi od mora, gdi stecaret se rika Zrnovnica, uz brdo prvo Stojeni kamen, pod Kaminom uprav k moru, a gori uz riku vrilo Žrnovnice, uprav Pečica, granica na Ošlji RT, granica voda Sedrenik, peć u Krivica, granica Kučišća, granica u Konevodu, granica Trnova Kamenica, granica Obišeni dub, kod nega je granica Vladavića Dubrava, brdo Samolek, Mali Konačnik, Cetina pod Gardun, pak niz Cetinu uprav ispod sela Čaporić, izpod sela Uglani niz Cetinu ali posrid rike u Blato od Radobile, niz riku pod Kreševo, pod selo Katune, sve niz riku u Peručicu, pod grad Zadvarje, niz riku pod Slime, U Kčiće, niz riku pod Kunak tisni kameni niz riku pod Mirić Viseć medviju, niz riku prid grad Omiš, pake u more, a niz more do Stobreča ali do u riku Žrnovnicu.”*

Budući da ništa nije stalno i nepromjenjivo pa tako ni granice određenog teritorija, kroz prošlost se mijenjala i istočna granica Poljica. Mada je ovo granica bila tvrda prirodna granica, koju je činila Rijeka Cetina u jednom razdoblju povijesti sredinom XIV. stoljeća, najvjerojatnije 1357. ili malo kasnije iz sastava župe Poljica izuzeto je selo Podgrađe i pripojeno tada zasnovanoj župi Radobilja.

Župa Poljica je na zapadu graničila sa Kliškom, na sjeveru Cetinskom, na istoku Imotskom, na jugu Makarskom župom, područjem grada Omiša i morskom obalom do ušća rijeke Žrnovnice. Nije imala župsko središte niti tvrdih gradova, a po samoj sredini teritorija župe, pred crkvom Sv. Jure u Gradacu držali su svoje skupštine, raspravljali o uredbi župe i donosili presude Vrleti i klisure planine Mosor bile su Poljičanima najbolja i najsigurnija tvrđava i obrana u pogibelji.*

Od pripadnika hrvatskog plemstva u svakoj župi je bio jedan ili više rodova, koji su tvorili plemstvo te župe, a to plemstvo, to jest pripadnost jednom od 12 hrvatskih praplemena, moralo se je na zahtjev dokazati u svako doba pred pozvanim vlastima. Od pripadnika plemstva birao se je župan, jer su samo pripadnici plemstva mogli raspolagati oružanom silom, upravljati pojedinim ratničkim odredima, a i zastupati župu pred banom ili kraljem.

U Poljičkoj župi su živjela tri plemena, koja su pripadala hrvatskom praplemstvu: Kremeničari, Limići i Tišemiri.

Kremičani su živjeli u onom dijelu Poljica, koji je bliži Splitu, sjedište im je bilo u selu Sitno, a pleme je dobilo ime po selu Kremen, koje se uz Srinjine i Tugare spominje u povelji kralja Zvonimira iz 1076. Među Kremeničane spadaju Desići, Butraci, Radasi, Ostojići, Ivankovići, Tolojevići, Stipanići, Radičići, Markovići, Kovačići, Vladičići, Raskojačići.

Limićima je bilo sjedište u selima Gornji i Donji Dolac, a živjeli su u poljičkim selima, koja su bliže Sinju. Među Limiće spadaju Kričkovići, Budačići, Bogavčići, Slidinići, Toljenovići, Radinovići, Jelovčići, Borovine, Zečići, Dobiživovići, Tomasovići.

Pleme Tišimiri živjelo je u južnom dijelu Poljičke župe blizu Omišu, a sjedište im je bilo u selu Kostanje. Još u XVIII. stoljeću u Poljicima je živjela usmena predaja da pleme Tišemiri “izhodi od jasne i glasovite kuće Tissimira Miroslavicha, poglavitog vitnika kralja bosanskog.” * Među Tišimire spadaju Gojakovići, Gojsalići,Markovići, Radovčići, Banovići.

Poljica su koncem XIII. i u prvoj polovini XIV. stoljeća priznavali vlast hrvatskih knezova Šubića – Bribirskih pa tako uz Mladena III. i njegova sina Jurja II. koji je umro 1330.*

Nesmotrenom politikom ugarskog kralja Karla Roberta (1301.-1342.) skršena je moć hrvatskih knezova Šubića – Bribirskih što je omogućilo Mletačkoj republici da zauzme sve dalmatinske gradove.

Istodobno bosanski ban Stjepan II. Kotromanić je između 1322. i 1326. počeo sa svojim prodorom u Humsku zemlju, a taj naziv se u to vrijeme odnosio samo na područje između Cetine i Neretve, a dio Humske zemlje istočno od neretve bio je tada podijeljen između raznih oblasnih gospodara.*

Prvi veći prodor u Humsku zemlju ban Stjepan II. izvršio je 1326. nakon uspješnih bitaka protiv Branivojevića, koji su stolovali u Imotskom.* Iste godine je dopro do Trogira što znači da je bio osvojio i Poljica.*

Kada je umro ugarsko – hrvatski kralj Karlo – Robert 1342. na prijestolju ga je naslijedio Ludovik I. nžuvinac “ričući lav sa sjevera”, kako ga naziva kroničar Miha Madijev.* On se zarekao da će istjerati Mletačku republiku sa obala Jadranskog mora od Kvarnera do Drača, što je i ostvario do 1358. kada je 18. veljače u Zadru sklopljen mir kojim se Mletačka republika morala odreći čitave Dalmacije sa svim otocima.*

Nakon smrti Stjepana II. Kotromanića naslijedio ga je njegov sinovac Tvrtko I. Kći bana Stjepana II. Kotromanića bila je udata za Ludovika I. Anžujskog nakon što mu je umrla prva žena poljska princeza Margarita.*

Ban Tvrtko je 1357. došao u sukob s kraljem Ludovikom, koji je tražio Humsku zemlju kao miraz za ženu mu Elizabetu. Ugovorom koji je sklopljen 17. srpnja 1357. ban Tvrtko je ustupio Ludoviku Humsku zemlju između rijeke Cetine i Neretve s gradovima Imotski i Novi.*

U borbama sa Mlečanima kralju Ludoviku I. su pomagala i hrvatska vlastela. Za vrijeme njegove vladavine osnivaju se nove župe. Među vlastelom, koja su pružala svoju pomoć kralju Ludoviku bili sui hravtski plemići Nenadići, koji su svoje sjedište imali na granici današnjih sela Grabovac, Medovdolac i Lovreć, a na jednoj mlatačkoj karti iz 1725. oznaćene su ruševine kuća knezova Nenadića.*

Kralj Ludovik I je 1355. od Jelene supruge Mladena III. Šubića dobio u posjed grad Omiš iz kojeg je udarao na gradove po Jadranu, koji su bili pod mletačkom vlašću. Odmah iza toga napao je Trogir, a vjerojatno su ga tada pomagali knezovi Nenadići, koji su živjeli u neposrednom zaleđu Omiša, koji su novac potreban za ratovanje posudili od braće Bratka Vukše Reljića i za posuđeni novac založili im selo Seoca na pet godina o čemu govori jedna povelja kralja Tvrtka iz 1382.*

Zbog zasluga koje su mu pružili kralj Ludovik I. im je dao na upravu župu Radobilja, koju je oformio od dijelova Poljičke, Cetinske i Imotske župe. Tom prigodom im je izdao sigurno i povelju, koja nije sačuvana.

Župa Radobilja se po prvi put spominje u jednoj ispravi od 6. lipnja 1376. u parnici cetinskog kneza Ivana Nelipića sa knezovima Vukcem i Ostojom Nenadićem zbog nekog posjeda u župi Radobilja.

Kninski knez Petar Martinić je poništio uknjižbu u korist kneza Ivana i odredio da se u posjed parbenog imanja uvede Vukac Nenadić.* Vjerojatno je u ovoj parnici riječ o dijelovima Cetinske župe koje je kralj Ludovik I. oduzeo Ivanu Nelipiću pri formiranju župe Radobilja.

Kralj Ludovik I. je umro 11 rujna 1382., a područje Humske zemlje u koju je spadala Radobilja je bila od ranije pod vlašću bosanskog kralja Tvrtka I. koji se je za kralja okrunio 23. veljače 1377.

To je vidljivo iz povelje koju je 5. travnja 1382. dao Vukcu Nenadiću i njegovim sinovcima. Oblik ove povelje je neobičan pisana je u narativno-dialoškom načinu, kao da se sadržaj povelje prepričava.

Vjerojatno je ovo prepričana povelja kralja Ludovika I. iz 1358. koju je on nakon Zadarskog mira izdao braći Vukcu i Ostoji Nenadiću formirajući župu Radobilja. Samo što je izmjenjen datum, mjesto izdavanja povelje ii me kralja koji je izdao povelju.

Ova povelja je važna jer su u njoj opisane granice župe Radobilja, pa iz nje možemo izčitati da selo Podgrađe pripada župi Radobilja, dakle nije u sastavu Poljičke župe. Selo Podgrađe je 1358. izuzeo is sastava Poljičke župe kralj Ludovik I. zajedno sa dijelovima Cetinske i Imotske župe formiravši župu Radobilja, koju je za ratne zasluge dao na upravu braći Nenadićima.

Unekoliko slijedećih desetljeća selo Podgrađe u sastavu župe Radobilja bilo je pod vlašću raznih gospodara . Bosanski kralj je u povelji koju je izdao 28 prosinca 1408. darovao braći Jurju i Vukiću Radivojeviću Radobilju i neke druge posijede u Humskoj zemlji, jer su mu pomogle da se ponovo vrati na vlast nakon što je svrgnut 1404.*

Sve do smrti velikog vojvode Hrvoja 1416. prostor Radobilje pripadao je bosanskom kraljestvu, a tada je Radobiljom zagospodario njegov šujak Ivan nelipić, koji je umro 1434. Tada njegov „comitat” preuzima njego zet Hanž Frankopan, knez krčki,modruški, cetinski i kliški i ban Dalmacije i Hrvat. *

Kada je Hanž Frankopan 1436 umro njegova supruga Katica je očevu baštinu morala predati Talovcima, ovaj prostor je došao pod vlast Matka Talovca slavonskog bana, dok je njegov brat Petar Talovac kao ban Dalmacije i Hrvatske preuzeo cetinsko kneštvo, kojeg je banom inenovao novi kralj Albert Habsburški*.

Nakon smrti kralja Alberta 1439., herceg Stjepan Vukčić Kosača, je krenuo u napad na posjede Petra Talovca, a prije ožujka 1440. osvojio je područje od Drijeva - luke na Neretvi do Poljica*.

Mletačka republika je protiv hercega započela rat i 1444. otela ispod njegove vlasti Omiš i Poljica, dok je Radobilja ostala u sustavu Humske zemlje a 1457 se nabraja među posjedima herceg Stjepana Vukčić Kosače*.

Tada se već pomalo osjećala turska opasnost, a krajem jeseni 1465. vlastela Radobilje nezadovoljna vladanjem herceg Stjepana tražili su zaštitu Mletačke reunlike protiv Turaka, a zog neučinkovitosti mletačke uprave dio vlastele zatražio je zaštitu ugarskog kralja Matije *.

Iz spisa parnice, koju su radobiljski knezovi Nenadići 1468. vodili protiv Poljica, zbog sela Seoca vidljivo je da je Podgrađe u sastavu Radobilje, a granica Poljica i Radobilje je kod vode Šezdan*.

Prema dopuni Poljičkog statuta iz 1482. u kojoj se određuju granice Poljica selo Podgrađe se tada našlo u sastavu Poljica*. Za predpostaviti je da je ovaj put izmjenjena u odnosu na stanje od ranije, pa je zato tada i došlo do dopune statuta. Ovdije ćemo razjasniti kako se dogodilo da selo Podgrađe nedugo prije 1482. ušlo u sastav Poljica i ostalo kratko vrijeme u sastavu Poljica do njihova pada pod tursku vlast.

Župa Radobilja je pala pod tursku vlast u ratdoblju 1743-1475. Turci su u rujnu 1741. osvojili Počitelj na Neretvi čime su sebi otvorili put za daljnje prodiranje u područja zapadno od Neretve: Imotu, Gorsku župu i Radobilju. Radobilju je 1473. držao Žarko Vlatković*, a u turskom katastarskom popisu, koji je nastao 1475-1477. Radobilja je popisana kao džemat i osvojeni turski teritorij, u kojem su živjele 63 obitelji.

Osim Radobilje popisana su i sela, koja su u vrijeme turske okupacije bila u sastavu Radobilje kao Rogoznica, Crnuća (nepoznato između kučića i Rogoznice- možda Svinišće), Kučiće; Brela*. U ovom popisu pod Radobilju su označeni Blato, Nova sela, Kreševo, Katuni, Žeževica, Grabovac i Cista.

Ovaj turski popis je važan jer nam potvrđuje period pada radobilje pod tursku vlast. Vlatko Kosača je 1487. boravio u Poljicima i prema jednom dokumentu sprema se da sa svojim vojnicima prijeđe u tada tursku Radobilju, šzoje još jedan dokaz da je Radobilja tada bila pod Turcima a Poljica slobodna.

Kada su Radobilju osvojili Turci dio Radobilje preko rijeke Cetine selo Podgrađe je ostalo izvan dohvata Turske vlasti. Budući da kao dio župe Radobilja Podgrađe kao jedno selo nije moglo postojati kao viša upravna jedinica župa, i zbog neposredne ugroženosti od Turaka Podgrađe se priključuje Poljicima u čijem će sastavu ostati do Turskog osvajanja Poljica 1513., kada će Turci oformiti nahiju Radobilja u njezinom starom sastavu koji je imala kao srednjovjekovna župa i u čijem je sastavu bilo selo Podgrađe.

Selo Podgrađe je u svim turskim popisima i drugim dokumentima iz vremena turske uprave popisivano u sastavu nahije Radobilja kroz čitavo vrijeme turske uprave, što ćemo iz naprijed iznesenog vidjeti.

Đemat je seoska općina, a kasnije je Radobilja postal nahija što odgovara pojmu sredovjekovne hrvatske župe. Najvjerodostojniji arhivski izvori, koji nam pomažu da utvrdimo pod koju je višu upravu potpadalo određeno mjesto za vrijeme turske okupacije su turski katastarski popiši-defteri i presude kadija.

U prvom defter gdje je popisana Radobilja iz 1475.-1477. popis nije urađen po mjestima, već su obitelji svih mjesta popisane zajedno kao stanovnici đemata Radobilja. Tada je pripadala nahiji Humska zemlja, a taj naziv se odnosio na čitavo područje između Neretve i Cetine.

Nahija Humska zemlja ukinuta je 1493. a na tom području osnovano je 13 nahija među kojima nahija Radobilja zadržala je isti naziv i isti teritorijalni opseg kakav je imala prije turske okupacije. Pripadala je Hercegovačkom sandžaku, a od 1519. Mostarskom kadiluku, koji je iste godine osnovan:*

U poimeničnom defter koji je urađen 1535. nahija Radobilja pripada Imotskom kadiluku za koji se do sada smatralo da je osnovan 1562.* U defter su popisana sela Blato, Grabovac, Žeževica, Hutina, Cista, Podgrađe i Slime, Ostatnica Stražica.

Selo Podgrađe popisano je zajedno sa selima Hutina, Cista i Stražica, a mi danas ne znamo kojim predjelima su 1535. pripadali ovi nazivi. Tada su ova sela đžemat knezova Pavla sina Šimunova i Ivaniša sina Radoševa, a u njima žive slijedeće obitelji:

Petri Radoša Toma Mihača
Ivan Jurja Budimir Mihača
Pavao Matije Cvitoj Miličića
Tomaš Matije Tomas Vukašina
Stipan Jake Juriša Kokoja
Petri Ogline Sladoj Cvitoja
Miloš Ogline Brano Stipanov
Juriša Pavka Juritan Mistara
Ivaniš Straže Paval Radine
Nikola Ivana Baština Stipana u posjedu Marčete
Petri Ostoje Bilo Borića
Ivana Borića Baština Tomaša u posjedu Marčete

Između 1535 i 1547. nahija Poljica i Radobilja pripojene su skradinskom kadiluku koji je osnovan između 1522 i 1528.*, ali je Radobilja prema defteru iz 1547. popisana u sastavu Hercegovačkog sandžaka. Nahija Radobilja tada u svom sastavu ima slijedeća sela: Blato, Perković; Mahoje, Žeževica i Oštir Rog (Ostrog), Slime, Ostatnica (Ostojnica) i Podgrađe. U selu Podgrađe 1547. živi 20 obitelji, koje plaćaju porez od 70 filurija. Obitelji su popisane po baštinama, koje su im dane na uživanje*.

Baština Martina Jurajova, u njegovom vlastitom posjedu, 70.
Baština Juraja Petrijeva, u njegovom vlastitom posjedu, 70.
Baština Blaža Antunova, u njegovom vlastitom posjedu, 70.
Baština Petrije Bartulova, u posjedu njegova brata Grgura, 70.
Baština Mihača, u posjedu Tome, u posjedu sinova spomenute dvjice, 70.
Baština Petrije Radivojeva, u njegovom vlastitom posjedu, 70.
Baština Ivaniša Radoševa, u posjedu Vukasa, 70.
Baština Jake Vukićeva , u njegovom vlastitom posjedu, 70.
Baština Ivaniša Grgureva, u posjedu njegovih sinova, 70.
Baština Petra Vukićeva, u njegovom vlastitom posjedu, 70.
Baština Radiše Istričića, u posjedu Juraja, 70.
Baština Ivaniša Radina, u posjedu Stipana, njegova sina, 70.
Baština Matije Vukićeva, u posjedu Grgura i Stipana njegovog sina, 70.
Baština u posjedu Tomaš, njegovag sina, 70.
Baština Radovana, u posjedu Jake njegovog sina, u posjedu Marka Ivanova, 70.
Baština Petrije Vukmanova, u posjedu Petrije Grubišina, 70.
Baština Jake Jurišina, Stričića (Istričića), 70.
Jako Juraja, 70.

U defteru koji je uađen 1552. u nahiji Radobilja popisan su sela: Blato, Perković, Mahoje odnose se na Kreševo i Katune, a naziv Ostatnica neki predjel pokraj Slimena i Podgrađa. U Podgrađu tada živi 20 obitelji. Struktura obitelji je gotovo ista samo što je Ivaniš Radošev popisan kao Ivan Radinov, Petrija Vukmanov, kao Petar Vukašinov.

Kao što smo vidjeli u ovim defterima Podgrađe je u sastavu Radobilje, a u njezinu sastavu će biti i u XVII. stoljeću, o čemu nam svjedoče tri dokumenta. To su jedno nedatirano pismo kadije u Livnu, upućeno kapetanu tvrđave Zadvarje Ibrahim-agi, te dva dokumenta naiba u Radobilji.

Naib je bio kadijin namjesnik ili zamjenik u nahiji, koji je imao rang kadije. Ovi dokumenti spominju nam selo Podgrađe u Radobilji, što nam potvrđuje kojoj je nahiji pripadalo selo Podgrađe za vrijeme dok je bilo pod turskom vlašću.

U popis iz 1625. koji je sastavio Ivan Tomko Mrnavić kao glavni suradnik trećeg papinskog pohoditelja dalmatinskih biskupija*, nabrojio je župe "s onu stranu vode” (Radobilja) i "s ovu stranu vode” (Poljica).

Prema njegovu zapisu "s onu stranu vode” su župe: Radobilja, Žeževica, Slime, Podgrađe, Kučići, Rogoznica. "S ovu stranu vode” to jest u Poljicima su župe:
Kostanje, Zvečanje, Ostravica, Gata, Duće, Jesenice, Podstrana, Žrnovnica, Srinjine, Kazin dolac, Sitno, Dubrava, Donje polje, Gornje polje, Trnbusi, Bisko i Zakučac.

I.

Dopis šerijatskog sudca u Hlivnu zadvarskom kapetanu bez datuma "sastavljeno na turskom jeziku*.

Visoko štovanom i časnom gospodinu zadvarskom kapetanu Ibrahim-agi

Nakon uzvišenih pozdrava izvješćuje se:
Povod je ove pošiljke: Hasan-baša, Stjepan, Andrija i Matija posjednici zemlje i još drugi seljaci u selu Podgrađe nahije Radobilja nalazećeg se u našem sandžaku prijavljuju napadaj i nepravdu (zulum), da nekoji ljudi iz drugih sela marvom i ovcama njihove usijeve i livade pasu i štete i da njihove šume i nužnu građu iz njihove šume i vlasništva sijeku i s tome im mnogu štetu čine. Uslijed čega se na njihov zahtijev ovaj dopis šalje s time da čim prispije nužno i potrebno je naložiti i zabraniti da nesmiju prelaziti i rečenom podgrađskom stanovništvu štete činiti, te potpuno nastojte, da se po tome ravnaju i da ruke iz njihovih potegnu, a drugog postupka nemojte pokazivati i činiti.

Sa pozdravom Mehmed

Pisao Mehmed kadija u Hlivnu

II.

Prijevod Hudžeta vrhu kod šerijatskog suda u nahiji Radobilja kadiluk Skradin sastavljenog ugovora o kupoprodaji sa vefasan (uvjetna prodaja) sastavljena ne turskom jeziku.*

Naib (šeriatski sudac) u nahiji Radobilja, kadiluk Skradin Mustafa sin Habiba

Povod pisanju isprave:

Pristupa pred šeriatski sud Ivan Pekar iz sela Podgrađe nahije Radobilje, kadiluka Skradin i očituje: "Ja sam od oca naslijedio ¼ dijela mlina sa cijelim pripadcima nalazećeg u Zakučju brda od strane Dola za cijenu od pedeset i tri groša Tadiji jerčiću iz našeg sela sa uvijetom prodajom prodano.”

Tadija Jerčić na to odgovara i očituje se:
"Kad god rečeni Ivan meni pedeset i tri groša povrati i uruči povratit ću mu dio mlina i sve što od toga u mojim rukama imade”.
Tako su u šeriatskom uredu ugovorili i potvrdili, što se na zahtijev napisa i sastavi.

Pisano u početku muharema 1036. po hidži (1629.)

Svjedoci:
Solak Derviš Ibriš Matija Dom
Stjepan Martin Ivaniš Petković
Ivan Ostoja Selim Kurd
Martin Milun i drugi još prisutni.

III.

Prijevod tirskog ugovora sastavljenog na turskom jeziku *.

Dogodilo se kao što je pisano u mojoj prisutnosti Musa šeriatski sudac u nahiji Radobilja.

Povod pisanju je:

Pola (Pavao) pop iz sela Podgrađe nahija Radobilja kadiluk Skradin pristupa pred šerijatski sud i očituje: Da je dio baštine naime dio kuća i mlina i vinograd u bašči sa cijelim pripadcima Tadiji sina jake iz istog sela za sedam tisuća gotovih akčetac prodao i da je istu prodaju politička vlast dozvolila i na znanje uzela, te nakon očitovanja, priznanja i potvrđenja obiju stranaka izdaje se ova isprava, da se pri potrebi rečeni pravni posao sa njome zasvjedoči i dokaže.

Pisano na koncu muharema 1051. godine po hidži (1642.godine po a¨la frangi)

Prisutni svjedoci:
Luka sin Lole Žeževića Antun,Tadija i Bariša Sanić
Matija Škojić Ivan Jurjev
Lovran Žerović iz sela Slime Luka Tuša
Tadija Juraj iz sela Slime Grgur i drugi.
Jusuf sin Velije
Masan iz Podgrađa
Ibrahim podvornik ureda

O Podgrađu kao dijelu Radobilje govori se u pismu koje je 1635. dizdar Zadvarja uputio providuru Omiša.

19. ožujka. 1635 iz Dvara

Mustafa-aga Dizdar dvarski, piše providuru omiškom tražeći dokaze da kapetan Avgustin Jelić ima pravo na turskom zemljištu.

Plemenitomu i svake časti dostojnomu gospodinu providuru omiškomu i susidu našemu drago pozdravljeni. A potome primih vašu poštovanu, nu što mi piše v:m:d. Da Augustin Jelić daje četri tolara arača, istina je da daje arač u Vukovićih, a Slime daju arač za Vrulju. Mi ne znamo čigovo je bilo za hercega, ali kada se rasiče Radobilja, Slimenjanom čestiti car dade vrulju a njima Vukoviće i Podgrađe. A što mi piše v:p:m: da su svidočili mnogi dobri ljudi da je ono guvernadura Matija Pavkovića, a na vlasto Mati Bulojević koji još nima trideset godišća, a ne more se naći nijedan starac koji imaju pos sto godišća, da se je onde inpača se Pavković i Jelisavtić, kako se Radobilja rasikla i ono dano Slimenjanim. A careva se zemlja ne može batom uzimati nego sudom. Ako će oni uzet Slimenjanim valja da pokažu u pismih i po svidočbi od postovanih i vridnih starac. A ja molim v:p:m: kakono gospodina i susida našega, da naplatite ove naše ljudi, ako li nećete, a mi ćemo opovidit čestitomu paši da vaši podložnici hoće posiljem carevim ljudima hoće baštine uzimati štoim je da čestiti car i župa na raskidu dala. Molim v:p:m: da rečete tim vašim podložnikom, neka se trepe onome što im je župa na raskidu dala, neka živemo na sucistvu u miru, kako smo i dosle, zašto nie pravo da živimo kakono Klišani i Splićani. Bog v:p:m: veseli.

Mustafa-aga dizdar zadvarski*.

U ovoj ispravi govori se o diobi Radobilje, i uzurpaciji posjeda u njoj od strane Augustina Jelića, te se traže dokazi da on ima pravo svojine na turskom teritoriju. To se je dogodilo nakon poraza Turaka u pomorskoj bitci kod Lepanta kada se 29 sela od Rogoznice do Baćine pristupilo u podaništvo Mletačke republike.

Mletački dužd Alojzije Mocenigo u studenom iste godine izda odluku kojom je tih 29 sela primio u svoje podaništvo uz dužnost da mu plaćaju 300 talira godišnje*. Među ovim selima bilo je i Slime koje je pripadalo Radobilji.

Godinu dana kasnije 5. rujna 1572. biskup Nikola Ugrinović je podigao ustanak U Radobilji i priveo je pod mletačku vlast. U ispravi koju je tada izdao mletački dužd Alojzije Mocenigo spominju se sela gornjeg dijela Radobilje: Blato, Kreševo, Katuni, Žeževica i Grabovac*.

Ko dio Radobilje Podgrađe u ovomu ratu nije tražilo mletačko podložništvo. Međutim ovaj pothvat je propao jer su mlečani mirom 7. ožujka 1573. morali Turcima prepustiti Cipar i povratiti sve posjedeu Dalmaciji pa i Radobilju*.

Radobilja je u ciparskom ratu bila podjeljena što spominje u ovoj ispravi, jer je južniji dio stupio godinu dana ranije pod mletačku vlast. Nakon rata sultan je izvršio novu podjelu zemalja u vrulji i Podgrađu.

U ispravi se spominje da je ta zemlja bila vlasništvo guvernadura Matija Pavkovića, a Jelić je bio oženjen njegovom kćeri, pa je za tu uzurpaciju imao neko pravo, ali se vrulja i Podgrađe nalazilo na turskom teritoriju.

Austrijski car Ferdinand je 1644. potvrdio Poljičanima povlastice, koje su im dali carevi Maksimilijan i Rudolf 1584. i 1599. o čemu im je 25. kolovoza 1644. izdao ispravu. Pred cara je došao fra Andrija Spudičević kao predstavnik stanovnika Poljica, Podgrađa i Žrnovnice da im potvrdi povlastice, koje su im dali austrijski carevi Maksimilijan 1584. i Rudolf 1599.

U ovoj ispravi se zasebno na tri mjesta Poljica, Podgrađe i Žrnovnica, što nam govori da Podgrađe kao ni Žrnovnica nisu u sastavu tada turske nahije Poljica. Podgrađe kao što smo vidjeli iz turskih deftera i drugih turskih isprava u sastavu nahije Radobilja.*

Don Petar Grgatović župnik Srinjina je 23. studenoga 1649. generalnom vikaru Frani Oršiloviću poslao popis “redovnika i dijaka ki su sada u provinciji poličkoj.” Nabraja mu poljičke župe i župnike u njima*: Donje Polje - don Juroš Mandić, Gornje Polje – Grgur Lukačević, Kostanje – don Jura Piskalović, Ostrvica – don Matij Kaštelančić, Čišla – don Jura Perišić, Gata – don Mikula Oćašić, Zakućac – don Marko Vuković, Dubrava – don Ivaniš Čotić, Srinjine – don Petar grgatović, Sitno – don Petar Mihanović, Duće – don Mikula Katičić, Podstrana – don Pava Peranović, Jesenice – don Stipan Spudičević, Čežin Dolac – don Petar Brajšić. Nabrojene se sve poljičke župe, ali među njima nema Podgrađa, ono je tada u sastavu Radobilje.

Podgrađe je uvijek bilo u sastavu župe, a kasnije nahije Radobilja od njezina osnivanja 1357. ili 1358. sve do oslobađanja Poljica od turske vlasti. U Morejskom ratu 18. travnja 1684. kršćanska narodna vojska oslobodila je Zadvarje.*

Sredinom ožujka 1685. Poljičani su navalili na tada tursku utvrdu Nutijak južno od Trilja u namjeri da je oslobode od turske vlasti. To im je i uspjelo 29. ili 30. ožujka kada su je oslobodili. Turci su 18. lipnja 1685. napali tvrđavu Zadvarje, a tada sui m se oduprli Poljičani, Splićani, Kaštelani i Primorci, koji su tada porazili tursku vojsku.*

U jednom popisu poljičkih župa iz 1688. spominje se 16 poljičkih župa, a među njima se ne nabraja Podgrađe. U drugom popisu poljičkih župa iz 1697. nabraja se 18 župa, a dvije nove su Čišla i Podgrađe.*

Poljičani pri obrani Zadvarja za turske opsade 18. lipnja 1685. oslobodili ispod turskog jarma selo Podgrađe. Budući da Rodobilja tada nije bila oslobođena od Turaka osim tvrđave Zadvarje i sela južno od tvrđave Podgrađani su se priključili Poljicima jer kao samo jedno selo nije moglo biti upravna jedinica.

U ovom ratu samo jedan manji dio Radobilje oslobođen je od Turaka, a granica koja je utvrđena Karlovačkim mirom 1699. kroz Radobilje je išla pravcem od sela Blato gdje prelazila cesta, koja je vodila prema Zadvarju i Radobilji prema rijeci Cetini blizu Hasan-begove kule, odatle pokraj Kegalja, Orlovca. Staze gdje počinje granični luk oko tvrđave Zadvarje, koji prolazi kroz sela Katune, Žeževicu, a zatim granični pravac vodi prema brdu Ljubočevo i vrhu Sv. Jure na Biokovu.*

Čitava Radobilja bit će oslobođena u Malom ratu 1716., a pobjedom kršćanske vojske nad turskom vojskom u tvrđavi Imotski 2. kolovoza 1717. sloboda Radobilje postat će sigurna, a Požarevačkim mirom 1718. utvrđena je granica između Turskog carstva i Mletačke repubilke*, granica kakvu danas poznajemo kao granicu između Hrvatske i BiH.

Nakon oslobađanja čitave Radobilje ispod turske vlasti selo Podgrađe je popisano u suastavu Radobilje. Svjedočanstvo o tom pruža nam katastarski popis područja Zadvarja, a u ovom popisu su podatci o selima: Rogoznica, Kučići, Svinišće, Slime, Podgrađe, Brela, Žeževica, Opanci, Katuni, Kreševo, Blato i Nova Sela. U rubrikama popisa nalaze se podatci: ime glave obitelji, broj članova obitelji, te podatci zemljišnom posjedu.

U Podgrađu tada u 20 obitelji žive 153 člana. Za neka sela u ovom popisu navedena je godina kada je popis urađen, dok za neka nije. Tako je popis za selo Opanci urađen 1725., za selo Katuni 1740., za selo Kreševo 1740., za selo Blato 1734., za selo Nova Sela 1731., dok za sela Rogoznicu, Svinišće, Kučiće, Slime, Podgrađe, Brela i Žeževicu nije označena godina nastanka popisa.*
Vjerojatno se je to dogodilo još ranije od godina kada je popis urađen za sela u Radobilji, koja su ispod turske vlasti oslobođena kasnije u Malom ratu (1714.-1718.), dok su sela gdje nije označena godina popisa oslobođena u Morejskom ratu (1684.-1699.).

Stanje duša župe Podgrađe od 12. srpnja 1725. je uklopljeno među stanjima duša župa Slime i Rogoznica, a to govori da Podgrađe tada nije u sastavu Poljica.*
Dokumenti iz vremena Mletačke republike iz kojih vidimo sastav Poljica govore nam da selo Podgrađe nije bilo u sastavu poljica.

U knjizi iskazanih računa poreza za Poljica plačenih Fiskalnoj komori u Splitu za razdoblje od 1706. do 1780. nabrajaju se poljička sela, ili porezne općine koje su plačale porez, a to su: Jesenice, Gornje Polje, Kostanje, Podstrana, Donje Polje, Zvečanje, Gata, Srinjine, Sitno, Dubrave, Duće, Polje Mirca i Polje Nuga.*

Kao što vidimo među nabrojenim selima nema sela Podgrađe, što je i razumljivo jer Podgrađe u razdoblju od 1706. do 1780., koje je obuhvatio ovaj popis nije bilo u sastavu Poljica.

U popisu katuna “koji se nalaze u provinciji poljičkoj”, koji je utvrđen za Zbor na običajnom mjestu Pod Gracem nabrojeni su katuni koji su 1781. bili uključeni u sastav Poljica. To su katuni: Sitno, Donji Dolac, Gornji Dolac, Kostanje, Zvečanje,Čišla, Gata, Dubrava, Srinjine, Duće, Jesenice i Podstrana, *a kao što vidimo među njima također nema Podgrađa, jer nije bilo u sastavu Poljica.

U Srinjinama duša područja Omiša iz 1799., koje se pod naslovom “Anagrafi del Territorio d’Almisa” čuva u Državnom arhivu u Zadru * popisane su župe, koje pripadaju Omišu. Pored stanja duša župe grada Omiša tu su i stanja duša župa: Rogoznica, Brela, Svinišće, Kučići, Slime, Podgrađe, Blato, Nova Sela, Opanci, Kreševo, Katuni, Žeževica.

U stanjima duša popisane su obitelji sa imenima članova obitelji, te je navedena dob svakog muškog člana obitelji. U župi Podgrađe 1799. živi 28 obitelji sa 184 člana. Ova stanja duša urađena su za vrijeme prve austrijske uprave (1797.-1806.) dvije godine nakon njezine uspostave.

Ova stanja duša sun am svedočanstvo da za vrijeme prve austrijske uprave selo Podgrađe nije pripadalo Poljicima već zajedno sa Rodobiljom području Omiša.

Austrija je u ratu protiv Francuske koji je trajao od 1792.-1797. bila potučena od francuskog generala Napoleona nakon čega je ugovorom u primorju u Loebenu 18. travnja 1797. i mirom u Camporformisu 17. listopada 1797. dobila u posjed između ostalih područja do tada mletačku Dalmaciju i Istru, a Mletačka republika je prestala postojati. Poljičani su sazvali zbor na kojem su svojim kraljem priznali austrijskog cara Franju II.*

Carski namjesnik za dalmaciju grof Thurn nije u potpunosti prihvatio Poljički statut, jer bi to po njemu bilo stvaranje države u državi, pa je 17. lipnja 1798. izdao novi ustav za Poljica, kojim su se krnjile, a negdje potpuno ukidale poljičke povlastice.*

Pokrajinska vlada u Zadru je 1799. zatražila od velikog kneza Mate Mijanovića popis poljičkih plemičkih obitelji iz razloga što su plemičke obitelji uživale određene povlastice. Ovaj popis je vlastima bio potreban jer su se neke poljičke obitelji lažno prikazivale kao plemičke da bi se mogle koristiti plemičkim povlasticama. Veliki knez Mate Mijanović je pokrajinskoj vladi u Zadru 21. svibnja 1799. poslao popis izvornih starih plemičkih obitelji, te popis obitelji koje su kasnije dobile plemstvo.*

Tada su ove poljičke plemičke obitelji imale svoj plemički grb: Aranačić, Aržić, Banić, Beović, Bergeljić, Berković, Boguvidović, Borković, Brajković, Cindrić, Dadić, Delić, Dešić, Tomičić, Rodić, Kružić, Kružičević, Lisičić, Rudan, Duplančić, Filipović, Garafulić, aranjin, Gojsalić, Ilić, Junušić, Karaman, Kaštelančić, Kragujević, Manolović, Margetić, Maroli, Miličević, Mirković, Pavišić, Pecenić, Stručić, Tasović, Tičinović, Topić, Užinić.

I za vrijeme prve austrijske uprave (1797.-1806.) selo Podgrađe je ostalo u Radobilji, koja je bila u sastavu područja Omiša, što je vidljivo iz jednog popisa obitelji odnosno “stanja duša” koje je sastavljeno 1799.

Austrija je nakon poraza kod Austrelitza s Francuzima morala Požunskim mirom 26. prosinca 1806. prepustiti Napoleonu između ostalih područja i Dalmaciju, a tek krajem sijećnja u Dalmaciji se doznalo da su dobili novog gospodara.*

Pod francuskom vlašću našla su se i Poljica, koja su postradala i propala, kao nikad do tada. Ruska mornarica veliki neprijatelj Napoleona je u prosincu 1806. zauzela otok Brač odakle su nastojali pobuniti na Imotski puk na susjednom kopnu protiv francuske vlasti.

Poljičani su listom ustali protiv Francuza, a uz njih Imotska krajina, Vrgorac i Makarsko primorje, pa je čitavo područje od Splita do podgore bilo pobunjeno.*

Važne bitke sa Poljičanima Francuzi su vodili od 6 do 8 lipnja 1807., kada su Poljičani poraženi a Francuzi su išli od sela do sela te su sve uništili što nisu mogli ponijeti sa sobom. * Nakon toga Francuzi su ukinili poljičku samoupravu i sve povlastice, a dekretom od 21. rujna 1807.opdijelili su Poljica na tri dijela, koje su pripojili splitskom, sinjskom i omiškom kotaru.

Ponovno se 1809. u ljeto pobunila čitava zagorska Dalmacija potaknuta od austrijskog generala Petra Kneževića, a Poljičani mu prvi pošalju u pomoć četu od 120 vojnika. Čitava Dalmacija do Cetine je bila tada u rukama Austrije, a ustanak se proširio in a lijevu stranu Cetine.

Uvidjevši da je došao čas za obnovu Poljičke kneževine, pa su 17. rujna 1807. na općem zboru uspostavili ponovno svoju samoupravu i izabrali za velikog kneza Matu Kružičevića, a general Knežević je 25. rujna izdao odluku, kojom vraća Poljica u njihov prijašnji teritorijalni opseg, te im vraća sve povlastice koje su imali ranije.

Međutim nakon mira između Napoleona i Austrije, austrijska se vojska morala povući iz dalmacije, pa su Poljica došla ponovno pod vlast Francuza na temelju Bečkog mira između Francuske i Austrije 14. listopada 1809.

Tada je ponovno ukinuta poljička samouprava, a Poljica su podijeljena među splitski, sinjski i omiški kotar.* Sela Jesenice, Podstrana, Srinjine i Sitno pripala su splitskom kotaru, sela Dolac Donji, Dolac Gornji, Srijane i Trmbusi sinjskom kotaru, a sela Čista, Duće, Gata, Dubrava, Kostanje, Zvećanje, Tugare, Naklice i Truše su pripala omiškom kotaru.* Tada se u sastavu općine Omiš selo Podgrađe našlo zajedno sa ovim poljičkim selima koja su pripojena kotaru Omiš.

Prema općem prikazu upravne podijele Ilirskih provincija za francuske okupacije 1811. kanton Omiš pripadao je distriktu Split, a imao je 7349 stanovnika. Kanton Omiš imao je tri općine; općinu Omiš koja je imala 6 sela, a imala je 2530 stanovnika. Među 6 sela kantona Omiš bilo je selo Podgrađe što znači da ni tada nije bilo uključeno među poljička sela, koja sui mala svoju općinu Zvećanje sastavljenu od 5 poljičkih sela, a imala je 2388 stanovnika. Općina Žeževica imala je 5 sela i brojila je 2431 stanovnika.

Austrija je ponovo uspostavila svoju vlast u Dalmaciji nakon Napoleonova poraza u Rusiji u zimu 1812. – 1813. Austrijska vojska je ušla u Dalmaciju koncem 1813. pod vodstvom generala Tomašića. Na Bečkom kongresu 1815. Austrija je dobila Dalmaciju što je potvrđeno Pariškim mirom 20. studenoga 1815.

Poljičani su se nadali da će obnoviti svoju samoupravu, pa su na zboru uz nazočnost seoskih glavara i župnika izabrali za predstavnike Poljica, koji će poduzeti sve potrebne radnje za obnovu Poljičke knežije. Ti predstavnici bili su knezovi Matija Vladušić i Antun Pavić, koji su 18. lipnja 1815. izdali punomoći svećenicima don Mati Miličeviću i don Stjepanu Gojsaliću da mogu pred generalom Tomašićem ili samim carem tražiti uspostavu Poljičke knežije.*

Međutim sva njihova nastojanja nisu dala rezultate pa se je don Mate Miličević 14. srpnja 1816. obratio izravno caru da potvrdi Poljičanima povlastice, te da ih ujedini u jednu općinu, ali je sve to ostalo bez rezultata.

Dalmacija je pod Austrijskom upravom bila posebna cjelina u čiji su sastav išli Dubrovnik i Boka Kotorska, a zvala se Kraljevina Dalmacija i bila podvrgnuta izravno Beču.

Selo Podgrađe s Radobiljem je pripalo općini Omiš, kojoj je pripao i dio sela Poljičke knežije koju su razdijelili Francuzi. Općina Omiš je tada pripadala okrugu Makarska sa još deset općina.* Kada je Makarski okrug bio 1818. ukinut njegovo područje je pripalo Splitskom okrugu, pa tako i općina Omiš, a s njome i selo Podgrađe. Od 1836. Dalmacija se dijeli na četiri okruga, a Omiš postaje kotar u sastavu okruga Split sa samo jednom općinom Omiš.* U kotaru Omiš bila su mjesta: Omiš, Blato; Čisla, Dubrava, Duće, Gata, Katuni, Kostanje, Kreševo, Kučišće, Novo Selo, Opanci, Podgrađe, Rogoznica, Slime, Svinišće, Tugari, Zakučac, Zvečanje i Žeževica.*

Kada je 1903. Dalmacija bila podjeljena na 14 politički kotareva i 86 općina u sastavu općine Omiš , koji je pripado političkom kotaru Split, bila su slijedeća mjesta: Blato; Čisla, Dubrava, Duće, Gata, Katuni, Kostanje, Kreševo, Kučišće, Novo Selo,Omiš,Opanci, Podgrađe, Rogoznica, Slime, Svinišće, Tugari, Zakučac, Zvečanje i Žeževica.*

Kroz razdoblje druge austrijske uprave Poljičani su radili na tome da obnove svoju knežiju. U Poljicima je 1862. nastao pokret da se na temelju starih povlastica, a u skladu sa novim zakonskim odredbama, ustroji posebna općina Poljica, ali su to nastojanje svojim klevetama na Poljičane onemogućili autonomaši. Na zboru kraj Gradca 22. svibnja 1882. raspravljalo se o osnutku Općine Poljica za što je bio izabran i poseban odbor, koji će raditi na tome.
Poljička sela su se dogovorila 1896. da uspostave općinu sa sjedištem u Priku. Sastavljen je i promicateljni odbor u koji je ušao i splitski načelnik dr. Vicko Mihaljević podrijetlom iz Poljica. Na stogodišnjicu rasula Poljica 30. siječnja 1907. upućena je predstavka Dalmatinskom saboru u Zadru da se uspostavi općina Poljica.* Dalmatinski sabor je 5. listopada 1907. godine donio zakon o osnivanju općine Poljica, a car Franjo Josip I. je 17. veljače 1911. potvrdio zakonsku osnovu Dalmatinskog sabora.*

Na blagdan Sv. Jure 23. travnja 1911. nakon što je Promicateljni odbor pozvao pučanstvo Poljica na veliku proslavu odlučeno je da se raspišu izbori od 15 – 23. kolovoza i izabran je izborni odbor. Za prvog načelnika općine Poljica izabran je Petar Simunić.*

Istodobno se radilo na osnivanju općine Krajina (bivšu Radobilja) u koju bi ušla sela: Novo Selo, Blato, Kreševo, Katuni, Opanci, Žeževica Gornja, Žeževica Donja, Slime, a ovoj općini se je bilo spremno pridružiti i selo Podgrađe zato, kako to oni sami kažu, u sastavu Poljičke knežije nikada nije bilo.* Međutim Dalmatinski sabor je 5. listopada usvojio zakonsku osnovu koje dio glasi:

Čl. 1. Odlomci (porezne općine) Jesenice, Podstrana, Sitno i Srinjine obćine splitske; Donji Dolac, Gornji Dolac, Trnbusi,Srijane obćine sinjske; Duće, Zakučac, Tugari, Dubrava, Gata,Čišla, Zvečanje, Kostanje i Podgrađe obćine omiške, u sadašnjem njihovom okrugu, odciepljuju se od obćine splitske, sinjske i omiške, te se s njima stvara posebna obćina imenom poljička.*

Tako je Podgrađe ušlo u sastav općine Poljica jer je to odlučio dalmatinski sabor uprkos želji Podgrađana da uđu u sastav općine Krajina, (Radobilja), jer su u njezinu sastavu uvijek bili,a ne u sastavu Poljica.

Sjedište općine Poljica bilo je u Prikom, a bila je u sastavu kotara Split. Prema popisu pučanstva od 31. ožujka 1931. zauzimala je površinu 233 km2 , imala je 17 katastarskih općina, 24 sela, 2 142 kuće za stanovanje, 2 226 obitelji, 13 450 stanovnika od čega 6 635 muških i 6 815 ženskih, od čega je 13 430 bilo katoličke vjeroispovjesti. U sastavu općine Poljica bila su 1931. godine sela: Čisla, Donji Dolac, Dubrava, Duće, Dugi Rat, Gata, Gornji Dolac, Jesenice, Krilo, Kostanje, Seoca, Smolonje, Podgrađe, Podstrana, Donje Sitno, Gornje Sitno, Putišić, Srijane, Srinjine, Trnbusi, Tugare, Zakučac, Zvečanje i Ostrvica. Selo Podgrađe imalo je 507 stanovnika.*

Poljička općina ukinuta je 1945. kada su na vlast po završetku drugog svjetskog rata došli komunisti. Dio poljičke općine sela Podstrana, Srinjine, Gornje Sitno, Donje Sitno pripojili su općini Split, a ostali dio općini Omiš.*

Postupili su kao i francuski osvajači, koji su ukidanjem Poljičke knežije brisali dio hrvatske prošlosti.


------------------------

Bilješke, Izvori

* Antun Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb, 1940., str. 130 – 131.
* Mijo Brašnić, Župe u hrvatskoj državi za narodne dinastije, Rad JAZU, XXV, Zagreb, 1873., str. 31.
* Stipan Zlatović, Topografičke crtice o starohrvatskim županijama u Dalmaciji i starim gradovima na kopnu od Velebita do Neretve, Starohrvatska prosvjeta, III, 1, Knin, 1897., str. 11 – 12.; Mijo Brašnić, Župe u hrvatskoj državi..., str. 45.
* Ante Laušić, Pripadnost i uloga srednjovjekovnih Poljica u vrijeme hrvatskih narodnih vladara, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 22, Zagreb, 1989., str. 27.
* Lovro Katić, Naseljenje starohrvatske Podmorske župe, Starohrvatska prosvjeta, serija III., svezak 7, Zagreb, 1960., str 159.
* Mesić Matija, Poljički statut, Arkiv za povjesnicu jugoslavensku, Knjiga V., Zagreb, 1859., str. 309.
* Stipan Zlatović, Topografičke crtice..., str. 11 – 13.
* Vjekoslav Klaić, Hrvatska plemena od XII. Do XVI. Stoljeća, Rad JAZU, CXXX/ XLVII, Zagreb, 1897., str. 79 – 81.
* Ante Laušić, Postanak i razvitak Poljičke kneževine, Split, 1991., str. 89 – 91.
* Veljan A. Tripković, Kada je Stjepan II Kotromanić prvi put prodro u Hum, Istorijski glasnik, 1 – 2, Beograd, 1960., str. 151 – 159.
* Veljan Tripković, Branivojevići, Istorijski glasnik, 3 – 4,Beograd 1960., str. 55 – 85.
* Veljan A. Tripković, Kada je Stjepan II Kotromanić..., str. 154.
* Nada Klaić, Historijska uloga Neretvanske kneževine u stoljetnoj borbi za Jadran, Makarski zbornik, I, Makarska 1970., str. 167.
* Vinko Foretić, Pogled na Zadarski mir 1358. godine, Radovi FF u Zadru, 23, Zadar, 1984., str. 13 – 22.
* Mavro Orbini, Kraljevstvo Slavena, Beograd, 2006., str. 147.
* Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1942., str. 293.
* Milan Glibota, Lovreć, Lovreć 2008., str. 11.
* Dane Gruber, Borba Ludovika I. s Mlečanima, Rad JAZU, 152., Zagreb 1903., str. 67.
* Lovro Katić, Dvije Poljičke isprave iz XV. stoljeća, Starohrvatska prosvjeta, Serija III.
Svezak, 9 – 10., Zagreb, 1763., str. 233 – 235.
* Ljudevit Thalozcy, Hrvatsko običajno pravo od godine 1551. i 1553., Glasnik zemaljskog muzeja, XVIII, 1, Sarajevo, 1906., str. 21 – 22.
* Luigi Mashek, Manuale del regno di Dalmazia per l 'anno 1875., Zara, 1875., str. 148.
* Basbakanlik Osmanli Arsivi, Istanbul, TD, No 907.
* Jusuf Mulić, Hercegovina, 2, Sarajevo, 2004., str. 31,38,45 – 46
* Basbakanlik Osmanli Arsivi, Istanbul, TD, No 987.
* Ivan Banić, Pet poljičkih pisanih spomenika, Poljica, 22, Gata, 1997., str. 64 – 65;
Alfons Pavić, Prinosi povijesti Poljica, Priko, 2003., str. 53.
* Marko Mišerda, Osamnaest dokumenata o poljičkim glagoljašima, (1613. – 1652.),
Croatica Christiana Periodica, god. IV., br. 5, Zagreb, 1980., str. 102 – 103.
* Karlo Jurišić, Katolička crkva na biokovsko – neretvanskom području u doba turske vladavine, Zagreb, 1972., str. 24.
* Ivan Pivčević, Prinosi povijesti Poljica, Split, 1996., str. 57 – 59.
* Ivan Pivčević, Prilozi za crkvenu povijest Poljica, Poljica, 18, Gata, 1993. str. 25.
* Ešref Kovačević, Granice bosanskog pašaluka, Sarajevo, 1973., str. 129 – 136.
* Enes Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira, Sarajevo, 1989., str. 239 – 259.
* DAZD, Spisi generalnog providura Francesca Grimani (1754. – 1756.) fasc. I., f. 87 – 107.
* Benedikta Zelić – Bućan, Popis stanovništva splitske nadbiskupije godine 1725., Izdanje HAS, 6, Split, 1967., str. 271.
* DAZD, Stari splitski arhiv, Sv. 812., sveščić unico, l. 1 – 16.
* NSB, R. 5751, f. 2.
* DAZD, Mletački katastri 17. i 18. stoljeća, 22.
* Stjepan Antoljak, Dalmatinsko pitanje kroz vjekove, Zagreb, 1944., str. 59.
* Miroslav Pera, Poljički statut, Split, 1988., str. 92 – 103.
* Ivan Pivčević, Povijest Poljica, Split, 1996., str. 63 – 67.
* Martin Pera, Poljički statut, str. 123 – 131.
(Viktor Antin Dujšin), Pleme Miroslavića, Glasnik Keraldike, 1 – 2, zagreb, 1938., str. 19 – 25.
* Grga Novak, Prošlost dalmacije, II, Zagreb, 1944., str. 290.
* Martin Pera, Poljički statut, str. 107 – 110.
* Luigi Mastrek, Repertorio geografico – statistico, Zara, 1888., str. 106 – 110,128 – 129.
* Napoleon i njegova uprava na istočnoj obali Jadrana, (1806. – 1814.), Zagreb, 2005., str. 900.
* Ivan Pivčević, Povijest Poljica, str. 81.
* Frane Ivković, Organizacija uprave u Dalmaciji za vrijeme druge austrijske vladavine 1814. – 1918., Arhivski vjesnik, 34 – 35, Zagreb, 1992, str. 34 – 35.
* Frane Ivković, Isto, str. 36.
* Luigi Mashek, Manuale del Regno di Dalmazia, Zara, 1874., str. 120.
* Stipe Kaštelan, Povijesni ulomci iz bivše slobodne općine – republike Poljica, Split, 1990., str. 117 – 129.
* Martin Pera, Poljički statut, Split, 1988., str. 112.
* Stipe Kaštelan, Povijesni ulomci..., 128 – 129.
* Narodni list, br. 80, Zadar, 4. X. 1906., str. 2.; Josip Stanić Griša, Na izvorima povijesti Omiške, Poljičke i Krajiške općine 1911. – 1941., Split, 1972., str. 8.
* Narodni list, br. 82., Zadar, 11. X. 1907., str. 3.
* Upravno, sudsko i crkveno razdjeljenje i imenik prebivališta Primorske banovine, Zagreb, 1938., str. 8, 9, 19, 21, 70
* Frane Mihanović, Zla sudbina Poljica, Gata, 1998., str. 22.