Teror knjige

Terror KnjigeKnjiževnost se stavila u službu promocije egoističnih "mljackavih, jestivih pričica" koje bi ionako izgubljeni čitatelj u tom moru ontološke kakofonije i sinkretizma trebao fetišizirati. Kao što je jučer službena logocentristička totalitaristička propaganda književnost bila usmjerena prema masovnoj indoktrinaciji, današnja je hedonistička liberalna ili pak kritička underground književnost u službi logike potrošačkog čopora. Treba usmjeravati i zavoditi potrošača knjige, ali uvijek održavajući iluziju "slobode izbora". Permanentna i meka prisila za konzumiranje treba biti praćena politički korektnim diskurzom slobode, promotivnim sajmovima, "književnim" festivalima, književnim emisijama ili "profinjenim ukusom". Naime, u današnjem društvu književne hiperproduktivnost i estradizacije pisane riječi globalna hobotnica izdavačkih kuća, marketinških tvrtki i društava zabave preplavljuje nas tonama nekorisnih i beznačajnih tekstova i knjiga te nametnutih književnih kvazitrendova. Suvremeni čitatelji nisu žrtve kojekakvih vatrogasnih neototalitarnih piromana. Naprotiv, zbunjeno vrte u "mišolovki" pošiljatelja i promotora kojekakvih književnih bestsellera, književnih radova i happeninga koji se neminovno pretvaraju u opću kognitivnu agresiju. U tom kontekstu, pravo na ravnodušnost spram toj silnoj beznačajnoj produkciji postaje magnum crimen u očima "dobrog građanskog društva"...

 

Teror knjige

Piše: Jure Vujić
geopolitolog i publicist
Izvor: Vjesnik


Hiperprodukcija knjiga predstavlja parabolično hipertrofirani ljudski poriv za posjedovanje. Tanatološka dimenzija knjige upravo se nalazi u raznim strategijama zavođenja i utješnosti koje nam pružaju književni filozofski i ideološki preparati

Ono što je danas sporno u svijetu književnosti nije to što su ljudi lijeni i ne čitaju, jer se ne može zahtijevati od svakoga da bude načitan, a načitanost nije nikada bila jamstvo lucidnost i inteligencije. Također, nije istina da je individualizam jedina bolest našeg društva. To su egoizam i društveni narcizam, taj self-love Adama Smitha, meštra liberalne misli, koji se razmnožava u svijetu književnosti.

Književnost se stavila u službu promocije egoističnih "mljackavih, jestivih pričica" koje bi ionako izgubljeni čitatelj u tom moru ontološke kakofonije i sinkretizma trebao fetišizirati. Kao što je jučer službena logocentristička totalitaristička propaganda književnost bila usmjerena prema masovnoj indoktrinaciji, današnja je hedonistička liberalna ili pak kritička underground književnost u službi logike potrošačkog čopora.

Treba usmjeravati i zavoditi potrošača knjige, ali uvijek održavajući iluziju "slobode izbora" (kao da se sloboda mjeri po broju knjižarskih polica i prema književnoj robi koju narkokapitalizam proizvodi i komercijalizira). Permanentna i meka prisila za konzumiranje treba biti praćena politički korektnim diskurzom slobode, promotivnim sajmovima, "književnim" festivalima, književnim emisijama ili "profinjenim ukusom".

terror knjige

Naime, u današnjem društvu književne hiperproduktivnost i estradizacije pisane riječi globalna hobotnica izdavačkih kuća, marketinških tvrtki i društava zabave preplavljuje nas tonama nekorisnih i beznačajnih tekstova i knjiga te nametnutih književnih kvazitrendova. Suvremeni čitatelji nisu žrtve kojekakvih vatrogasnih neototalitarnih piromana.

Naprotiv, zbunjeno vrte u "mišolovki" pošiljatelja i promotora kojekakvih književnih bestsellera, književnih radova i happeninga koji se neminovno pretvaraju u opću kognitivnu agresiju. U tom kontekstu, pravo na ravnodušnost spram toj silnoj beznačajnoj produkciji postaje magnum crimen u očima "dobrog građanskog društva".

Kada se prošetate kroz rejone naših poznatih književnih šoping-centara i suočite sa šumom beznačajnih sezonskih hitova od beletristike do hvalospjevnih biografija (naravno, živih autora), laganih terapeutskih priručnika za "dušu i tijelo", literature za plažu, za opuštanje, do priručnika za bolji seks, da ne govorimo o bizarnim potrošačkim književnim trendovskim rejonskim kodovima: mind body spirit, parenting, travelling, gardening koji defiliraju poput niše standardiziranog socioprofesionalnog čitanja.

U jednu riječ, prizori književnost ? la carte za svaku doba i i ukus. Sjaj i bijeda slobodnog izbora, demokratizacije kulture. Međutim, ne treba pasti u zamku razmaženog i lakog prozivanja.

Poznati su uzroci takve književne tržišne hiperprodukcije: natjecanje između izdavača džepnih knjiga, pad troškova proizvodnje, stimulacija potražnje putem interneta, fragmentacija potrošnje i porast broja malih izdavača U tom se kontekstu hiperprodukcije književnosti uklapa u kulturološku industriju u kojoj su inflacija knjiga, zajedno s internetom, dio kinematografije te telekomunikacije u službi individualizacije, privatizacije i pluralizacije društva koje odgovora logici tržišta.

Taj val hiperindividualizacije književnosti dobro ilustrira roman "Le Monde selon Gabriel" Murielle Lucie Clément u kojem glavni lik romana Ricardo ističe da malograđani vole vidjeti njihov život sublimiran u kazalištu. Pa tako i danas obični ljudi, common mans, ljudi podzemlja, urbani boemi vole prepoznati njihove kulturološke i životne kodove u utješnoj građanskoj ili alternativnoj urbanoj književnosti.

Hiperprodukcija knjiga predstavlja parabolično hipertrofirani ljudski poriv za posjedovanje. Tanatološka dimenzija knjige upravo se nalazi u raznim strategijama zavođenja i utješnosti koje nam pružaju književni filozofski i ideološki preparati.

Književnost ili pak riječ nisu proces kulturološke muzeifikacije i jedina je valjana knjiga upravo ona ona koja još nije napisana i profanira, ona koja otkriva traženi subjekt-središte Sva književnost, pa i suvremena politika, samo su posljedice pada čovjeka u tu prozaičnu dimenziju, u "središte kratkog spoja", one transcendentne energije koja napaja čovjeka.

Pisanje je postalo "književnost kao vrhunac taštine", kao alegorija podijeljenog čovjeka, a jezik je postao vektor negativnosti i smrtnosti, dok su se današnji "književnici" pretvorili u trgovačke putnike. Postmodernitet je dokrajčio vjeru u velike pripovijesti i utopije, a time i vjeru u "velike" i "utemeljiteljske knjige" moderne.

Jedina distopija koju nam nudi suvremena književnost ona je koja u obliku romana-fikcije ili znanstvene fantastike navješćuje ili inscenira postapokaliptično doba ili povampireno izopačeno čovječanstvo. Međutim, njihov epistemološki ili paradigmatična status daleko je slabiji negoli, primjerice, Orwellov roman "1984." ili "Vrli novi svijet" A. Huxleyja ili pak "Fahrenheit 451".

Barthes je govorio da je svijet tekst koji treba semiološki iščitavati i usudio bih se reći da je i danas svijet jedna vrsta hiperteksta, ali autosugestivni tekst koji pati od pomanjkanja vizije i anticipacije njegova postojanja i smisla.

Teror kao metafora, prije svega povijesne naravi, kod književnika Jeana Paulhana ima snažno književno uporište. "Književni teror" zagovara originalnost po svaku cijenu, novo i jedinstveno u poretku ideje i jezika. Taj se teror suprotstavlja označenom kako bi se samo posvetilo označitelju. Teror suvremene književnosti ponajprije je teror "imperativne transparentnosti", kao eminentni totalitaristički projekt i zahtjev kojemu su se i prije književnici, poput Maurice Blanchot, suprotstavljali.

Pružanje otpora takvom "književnom teroru" pretpostavilo bi povratak na polisemični književni pristup, na "retoriku tajnovitosti" književnog djela, na "metaeliptičnu" spoznaju književnog dijela u kojoj su označitelji i označeni raznoliki.

Možda je posljednji valjani moderni performans održao Savoranole kada je 1497. organizirao "lomaču pohlepe" i dao spaliti dragulje, kozmetiku, ogledala, nemoralne knjige, slike koje su pučanstvu spontano bacali.

Danas bi trebalo dodati i more beznačajnih potrošačkih knjiga kao izraz pohlepe i taštine našeg društva u kojem je književnost još jedan simptoma hipertrofije nesmisla.

Povezani članci

Who's Online

We have 195 guests and no members online