Nomadska Republika

demokracijaDanašnje su se parlamentarne i neoliberalne demokracije, kao izraz suhoparne "proceduralne" i "tehnokratske" mašinerije, same "politički" i "epistemološki" diskvalificirale, i de-legitimizirale, i postavile se u "izbjeglički" status, jer nisu znale prepoznati i formulirati legitimne političke, društvene i duhovne narodne aspiracije... Današnje su liberalne demokracije utjelovljenje Vattimo-ve "slabe misli" (pensiero debole), koje nemaju atraktivnu moć i mobilizatorsku holističku "viziju svijeta", one su tu da reguliraju, upravljaju i zabavljaju..., piše o suvremenim demokracijama i trendu "izvoza" tržišnih demokracija širom svijeta, na stranicama Vijesnika Dr. Jure Vujić, geopolitolog, pravnik, publicist i diplomat  ...

Nomadska Republika

Piše: Jure Vujić / Vjesnik
Izvori: Vjesnik, Arhelinea.com

Demokracija je kao tematika potaknula inflaciju politoloških, filozofskih i socioloških tekstova, ali da demokracija ima i izbjegličke dimenzije, tome treba onda posvetiti posebnu pozornost.  Politolog Sheldon S. Wolin  po prvi put uvodi taj postmoderni pojam izbjegličke demokracije (fugitive democracy) kako bi naglasio razliku između suvremene demokracije i tradicionalne predstavničke i plebiscitarne demokracije.

Tradicionalna većinska demokracija počivala je na pretpostavci homogenoga naroda u jednini. Ona je posredovala između moći (auctoritas) i vlasti (potestas) pod pretpostavkom takvoga jedinstvenog suverena.

političariPostmoderna teorija demokracije uvidjela je da narod kao nosilac suvereniteta nije jedinstven nego segmentiran i fragmentiran. Tako fragmentirani suveren je ne-sposoban za kolektivne akcije. Time je demistificirana stara teološka pretpostavka da narod poput Boga utjelovljuje jedinstvo moći i vlasti i tako postoji kao predustavna instancija. Time s dnevnoga reda nije skinuta samo pogrešna pretpostavka da narod utjelovljuje jedinstvo moći i vlasti, nego i to da želi biti to jedinstvo.

Budući da je narod segmentiran, a ne jedinstven, to je suvremena demokracija proces kojim se nastoji kolektivizirati male dislocirane segmente moći.  Demokracija stoga poput izbjeglice (fugitive) luta od mjesta do mjesta nastojeći homogenizirati različite male segmente moći u posljednju temporalno i ustavno ograničenu instanciju odlučivanja.

Suverenitet je u tom smislu temporalno ograničena demokratska konstrukcija, a ne predustavna i preddemokratska jedninska danost kao u tradiciji. Time se ne samo postavlja pitanje o odnosu slobodnih i jednakih građana prema Suvremenim državnim modelima liberalizma, republikanizma i tržišne demokraciji kao različitim medijima ili formama djelovanja.

Bolje rečeno da li je opće demokracija prikladni režim za mobiliziranje i homogeniziranje naroda kao nositelj suverene volje?  U to nisam siguran, s obzirom na već dugogodišnju tradiciju demokratskog deficita, nepovjerenja u političke elite u svim zapadno-europskim a i u tranzicijskim demokratskim državama.

demokracije

Ako izuzmemo povijesna iskustva prvih republikanskih režima "moderne" i bonapartističkih autoritativnih  demokracija u Francuskoj tijekom i XIX. stoljeća i u prvoj polovici XX. Stoljeća kao i Degolističkih "monarho-republikanskog" stila vladanja, onda možemo ustanoviti da se mobiliziranje oko presudnih nacionalnih pitanja ili pak oko načelno-idejnih pitanja, rijetko kada izlazi na ulice, a da je u izbornoj mašineriji i bolje rečeno i "fikciji" izbornog listića, građani glasaju isključivo po ključu "stranačke discipline" u skladu sa njihovim fragmentarnim socio-profesionalnim interesima.

Današnje su se parlamentarne i neoliberalne demokracije, kao izraz suhoparne "proceduralne" i "tehnokratske" mašinerije, same "politički" i "epistemološki" diskvalificirale, i de-legitimizirale, i postavile se u "izbjeglički" status, jer nisu znale prepoznati i formulirati legitimne političke, društvene i duhovne narodne aspiracije.

One su u biti uzrok postepene fragmentacije i nomadizacije nacionalnih  političkih korpusa, koji su se postepeno podijelili na razne socio-profesionalne i kulturološke interesne grupe, koje imaju svoje kulturne i društvene kodove, meta-jezik i jasno prepoznatljive društvene znakove.

Zanimljivo je da su upravo institucionalizirane i istrošene tržišne demokracije udaljene od narodnih čežnja, upravo iznjedrile alternativne "nomadske" modele građanskog okupljanja i inicijativa, kao i mobiliziranje koje upravo zagovaraju više autonomije i direktne oblike participativne demokracije.

Poznato je u tom smislu kako današnji anti-globalistički pokreti i političke anarhoidne skupine danas zahtijevaju samoupravne modele "urbanih republika" ili pak samoproglašenih "autonomnih baza" anarhističkoj ideologa Hakima Beya.

Postmoderne demokracije nisu više ni u stanju odgovoriti na nepredvidljive krajnje situacije, Schmittova stanja "izvanrednosti", zbog slabosti reaktivnog kapaciteta i  strukturalne složenosti.

Isti režimi nisu u stanju mobilizirati i galvanizirati narod jer narod više ne čini homogenu kompaktnu političku masu sa pre-modernom političkom kulturom i sviješću, što i objašnjava slabi postotak sudjelovanja u političkom životu, i trend dez-ideologizacije u skladu sa relativističkim svjetonazorom.

političar

Današnje su liberalne demokracije utjelovljenje Vattimo-ve "slabe misli" (pensiero debole), koje nemaju atraktivnu moć i mobilizatorsku holističku "viziju svijeta", one su tu da reguliraju, upravljaju i zabavljaju. U svijetu neuravnotežene globalizacije, postoji veliki  postotak izbjegličkog pučanstva zbog rata, prisilnog raseljavanja i siromaštva, a većinski dio će i postati lutajuće „nomadsko pleme“, bez ikakve političke svijesti i nade.

Teorija i praksa dvije su nesumjerljive djelatnosti koje, kako kaže Helmut Willke, učenik N. Luhmanna, stoje u odnosu difuzne plastičnosti. Pa tako i ideološki konstrukti poput demokracije su simboličke strukture koje načelno nije moguće ozbiljiti jer pripadaju različitim sustavima djelovanja, a pri pokušaju njihova ozbiljenja one naprotiv generiraju suprotni praktični model, pa nije ni čudo da se tijekom povijesti u ime prosvjetiteljstva i demokracije, od Francuske revolucije pa sve do komunističkog modela "narodnih demokracija" provodili najveći zločini i nepravde.

Poznati francuski pisac Jacques Attali u knjizi "čovjek nomad" ističe kako je čovjek od samog početka bio nomad, a da sa globalizacijom on ponovno postaje nomad "postmodernog oblika".

Nove komunikacijske tehnologije, virtualni i realni potencijali putovanja, radna mobilnost i planetarni migracijski tokovi, otvaraju put postepenom nomadiziranju čovječanstva.  Geneza stvaranja zapadnoeuropske civilizacije bila je u biti dugi proces sedentarizacije. Suvremena globalizacija paradoksalno otvara put novim nomadskih snaga: tržište i demokracija kojim se suprotstavljaju etnički, kulturološki, vjerski i političke izazovi.

Suvremena demokracija je dijete "konstruktivističkog" apstraktnog projekta prosvjetiteljstva, koji se postavio kao imperativni planetarni model, model kojeg treba po cijenu sile izvoziti na planetarnoj razini, model koji je mutirao od prvih salona slobodnoumnih filozofa do njegovog oživotvorenja u pustoši gdje nije postojalo nikakvih kulturoloških, sociološkog, i psiholoških pretpostavki za  njegovo uspješno "usidrenje".

izvoz demokracije

Imperativ tržišne demokracije, "democracy building" koji rimuje sa "nation building" "in the middle of nowhere". Stoga, možda je budućnost "izbjegličke demokracije" proliferacija na planetarnoj razini  mikro "nomadskih" republika.

Povezani članci

Who's Online

We have 171 guests and no members online