Beskonačni potop

PolitičariKada si postavimo pitanje budućnosti i svrhovitosti današnje politike, onda neminovno nailazimo na zagonetku temelja ljudskih zajednica i geneze smisla nacionalne i društvene pripadnosti. Međutim, tu opet dolazimo do jedne enigme jer društva u stvari počivaju na iluziji. Društva su društva jer tako sebe zamišljaju... Treba reći i da nisu isključivo političari krivi za krizno stanje jer oni samo ustanovljuju ili pak podnose civilizacijske krize dok su pasivni građani suodgovorni za sam deficit i izopačenje smisla politike. Istina je i da politika nije više tvornica iz koje se izvoze vrednote i društveni obrasci po ključu "edukacijske velike politike". Politika koja se samo prilagođuje proksimitetu, zabavi i partikularnim interesima mikrozajednica i kojekakvim "postmodernim plemena" nije politika, ona je samo profilaktični laksativ, retorički surogat za umni inženjering koji održava na infuzijama, mnoštvo rezigniranih gledatelja-građana ...

Beskonačni potop

Pojedinac je u demokratskom društvu atom-nomad na margini političke imaginarnosti koji samo nastoji konsolidirati svoju sigurnost i svoj mali sebični "otok"

Piše: Jure Vujić /
Vjesnik
geopolitolog i publicist
Izvor: Vjesnik

Društva su društva jer tako sebe zamišljaju. Znači da je riječ o kolektivnoj imaginarnoj konstrukciji i reprezentaciji, rezultatu igre unutarnje samopercepcije i vanjske recepcije. Jedna vrsta sublimirane autolegitimacije.

Peter Sloterdijk ističe u eseju "Na istom brodu" ("Dans le m?me bâteau") kako su tri kriterija odigrala tu integrativnu ulogu političke imaginarnosti: ritualna repeticija vrste u društvima razdoblja paleolitika (doba horda i plemena), "svijest o velikom" kada je čovjek nastojao misliti o svijetu univerzalno utemeljivši carstva i civilizacije, ono što Sloterdijk naziva razdobljem "megalopolitike", i treći je kriterij globalizacija kada se čovjek suočava s globalizacijom.

Budući da je suvremena civilizacija uronjena u ovoj posljednjoj fazi globalizacije, razvidno je kako je suočena s krizom politike kao svjetonazora i s nestankom čvrstih referenata za osjećaj pripadnosti, kada su "velike pripovijesti" prve moderne nestale, a sve više jača proces postmoderne relativizacije i subjektivizirajuće fragmentacije društava.

Međutim, treba reći da nisu isključivo političari krivi za takvo krizno stanje jer oni samo ustanovljuju ili pak podnose civilizacijske krize dok su pasivni građani suodgovorni za sam deficit i izopačenje smisla politike. Istina je da politika nije više tvornica iz koje se izvoze vrednote i društveni obrasci po ključu »edukacijske velike politike«.

Daleko smo od "atletske" politike koja je od drevne Grčke pa sve do modernih autoritativnih demokracija prve polovice 20. stoljeća nastojala odgajati i pripremati mlađe naraštaje u duhu politike kao zvanje za političke dužnosti za koje je država imala kvazieshatološki i metapolitički legitimitet.

Pa čak za vrijeme paleolitika prvotna primitivna politika imala je svoj raison d’?tre poput jedne teleologije vrste koji je putem ritualnih mehanizama reproducirala sebe i radi opstanka vrste. Danas je teško vezati se uz rezidualne okvire "klasične" politike koja je bila adaptirana za suženi prostoru država-nacija.

U našem svijetu u kojem globalna međuovisnost raste i u kojem ima oko 190 država s više od 2000 jezika i šest milijardi ljudi, modernitet neprestano fabricira novce, virtualne umrežene aktere novog svijeta koji izmiču sferi politike pa nije ni čudo što se politika pretvara u arhaični modus kontrole i upravljanja.

U tom kontekstu suvremena politika, koja se transformira u obični proces upravljanja, sve teže podnosi takve mutacije koje od nje zahtijevaju jedan novi oblik globalnog, planetarnog "atletizma".

Politika i političari ne mogu ponuditi novu izazovnu koherentnu "viziju svijeta" koja bi ponovno začarala i okupila ljudske zajednice oko zajedničkog projekta.

Naravno, uvijek postoji regresivni populistički put etnokonfesionalnog zatvaranja i pasatizma koji su tek simptomi jedne složenije bolesti same politike.  Poslije faze "klasične megalopolitike" sve je postalo sukcesija, bis repetita liliputske neutralne politike konzensusa i demonadmetanja. Nije ni čudo što u takvom je kontekstu demokracija srljala u demoplutokraciju, vladavinu najbogatijih.

Glede demokracije, Sloterdijk ističe kako demokratski režim omogućuje pojedincima da ne misli ni na državu ni na društvenu pripadnost. Demokracija bi bila politički konsenzus nepolitičkih i nedruštvenih pojedinaca.

Toliko neutralan režim da se ga nitko neće pamtiti u povijesti čovječanstva. A i ne treba se buniti da su to isključivo mane političke klase, jer je ona samo plug demokratskog procesa koji nivelira osobnosti i karizme, a crpi svoj legitimitet iz izbornog tijela koji ih reciklira.

Pojedinac je u demokratskom društvu atom-nomad na margini političke imaginarnosti koji samo nastoji konsolidirati svoju sigurnost i svoj mali sebični "otok".

Prvi put društvo reproducira samo "ja", njegove potrebe, prohtjeve i "zamišljene otoke", a ne kolektivitet i transcendenciju. Država je tek derivirani freudski "nad-ja" koji arbitrira između raznih socioprofesionalnih interesa, a ništa drugo nije negoli summa summarum prosječnih trivijalnih "jastva".

Da se danas zamijeni politiku s mikroprocesorskim programima koji selektiraju, distribuiraju i kontroliraju slobodni protok roba, ljudi i kapitala, održavajući kojekakvu ravnotežu između društvenih skupina, nitko ne bih vidio razliku.

Između "perilice umova" i mikroprocesora koji neprestano reprogramira dugove i ugovore, nema nikakve razlike jer je na snazi ista špranca vladavine.

Tu je cijeli paradoks suvremenog društva jer je društvena i politička produktivnost postala neproduktivna za vrstu, a hiperproduktivna za poboljšanje boljitka pojedinaca.

Nitko više ne vjeruje u "veliko", a epske su "političke priče" reducirane na prodaji novog imidža političara za vrijeme izbornih kampanja i na pohađanje izbornih mjesta prije odlaska u trgovački centar.

Politika koja se samo prilagođuje proksimitetu, zabavi i partikularnim interesima mikrozajednica i kojekakvim "postmodernim plemena" nije politika, ona je samo profilaktični laksativ, retorički surogat za umni inženjering koji održava na infuzijama, mnoštvo rezigniranih gledatelja-građana. Nešto poput zabavnog hibrida između bankara, televizijske zvijezde i policajaca.

Međutim, kada nestanu resursi za održavanje te društvene iluzije i mit o nužnosti politike, tada politika nalikuje na Gericaultovu sliku "Splav Meduze". Na tom brodu svi smo u brodolomci, svatko sebe spašava potapajući druge.

Jedini je problem što se nikada ne događa konačni potop, jer je ocean suvremena politike suženi cirkularni prostor na gdje se svi znaju i međusobno zadužuju, sve je transparentno i dostupno tako da je gotovo nemoguće pronaći napušteni otok.

Jedina vjerodostojna politika bila bi ona koja bi pronašla put izlaska iz tog kružnog prostora, ali to bi bilo možda i "izlazak iz povijesti".

Splav političke Meduze pluta poput globalnog veselog lufmadraca na kojemu smo svi osuđeni, na vječno lutanje, nešto poput Rimbaudov pijanog broda, bez mogućnosti otoka i spasonosnog kopna, pučine gdje možemo spustiti sidro polisa.

Povezani članci

Who's Online

We have 243 guests and no members online