Propast izdavaštva i poplava šunda

knjigeProdaja knjiga je drastično pala, a izdavaštvo je u stanju raspada. To su hrvatski nakladnici govorili još prije sedam godina, kada su jeftine knjige novinskih izdavača preplavile kioske, benzinske crpke, supermarkete i trgovine mješovitom robom, a prodaja beletristike u knjižarama pala do 70 posto. Nakon uvođenja kiosk-izdavaštva pojavio se velik broj naslova po tada nevjerojatnim cijenama od 29 kuna. Malo hrvatsko tržište postalo je pretrpano knjigama, i to nekvalitetnima. Kupci su prestali posjećivati knjižare i prodaja je drastično pala, u prosjeku za 30 do 40 posto, a broj novih naslova drastično je smanjen. Nakladnici tonu u beznađe, a Ministarstvo kulture smatra da situacija nije naročito dramatična ...


PROPAST IZDAVAŠTVA

Poplava šunda, komisiona prodaja, smanjeni otkupi i osiromašenje srednje klase

Piše: Sandra Viktorija Katunarić / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

 
Danas, kada je klasična knjiga još više ugrožena zbog sve prisutnijih elektroničkih izdanja i digitalnih medija, i u vremenima tranzicije i još dublje gospodarske i duhovne krize, hrvatski nakladnici se žale kako se od uvođenja PDV-a na knjigu krajem devedesetih godina teško mogu sjetiti lošijih vremena.
 
Prodaja knjiga pala je u prosjeku za 30 do 40 posto, a broj novih naslova drastično je smanjen. U branši vladaju depresija i rezigniranost, a budućnost izgleda besperspektivno.
 
Da knjizi baš ne ide sjajno, svakomu postaje jasno već na ulazu u veliku Profilovu knjižaru u središtu Zagreba, na kojem odmah u oči upadaju veliki plakati: Totalna rasprodaja - knjiga po 0,5 kuna.
 
»Ove godine je ponovno smanjen novac i za knjige i za knjižare. Gdje god da dotaknemo, naći ćemo se u problemima, od kojih su dva najveća. Srednja klasa doživjela je velik udar i dotacije države su smanjene«, žali se Seid Serdarević, urednik u zaprešićkoj Frakturi, koja iz male izrasta u sve veću i uspješniju izdavačku kuću.
 
U najgorem položaju našli su se mali i srednji izdavači, orijentirani prema lijepoj književnosti, domaćim autorima i intelektualnijim naslovima, ali i oni koji su se previše oslanjali na državnu potporu.

propast izdavaštva
 
Najveći problem većini nakladnika stvara tzv. komisija, odnosno komisiona prodaja, pri kojoj nakladnik daje svoje knjige distributeru, a novac od prodaje čeka i po godinu dana. Uz to, nakladnik je distributeru i knjižari dužan platiti i rabat koji iznosi nemalenih 55 posto.
 
Naime, da bi nezavisni izdavači imali knjige na policama knjižara, pristaju na sve lošije i lošije uvjete. U tome zatvorenom krugu knjižara ne plaća distributeru, ovaj ne plaća izdavaču, izdavač ne plaća tiskari, a ne plaća ni prevoditelje, lektore i dizajnere. Računi tako ostaju neplaćeni mjesecima, nerijetko i godinama, a nakladnici su često prisiljeni moljakati za svoj novac.
 
Tako je jedna naša mala izdavačka kuća željela, nakon podosta vremena, naplatiti od jednoga našeg većeg nakladnika dug od 800 kuna, a u njihovu računovodstvu rekli su joj da im računalni sustav ne bilježi iznose ispod 1000 kuna. U zemljama Europske unije takav je oblik prodaje knjiga zabranjen.
 
Direktor Jesenskog i Turka Mišo Nejašmić smatra pak kako je sve skupa izraslo na balonu sigurnog proračunskog novca kojeg više nema, a predviđa da bi dio malih i srednjih izdavača, pogotovu onih koji rade manje komercijalnu literaturu, mogao nestati.

Dobar dio knjižarskih kuća također se nalazi u problemima i pitanje je, dodaje Nejašmić, hoće li kriza biti fatalna i za knjižarske lance poput VBZ-a, Profila ili Mozaika, koji drže najveći dio prodaje.
 
U Hrvatskoj, naime, nema klasične podjele na izdavače i knjižare kao u zapadnim zemljama. Zbog toga propada knjižarska mreža, osobito nezavisni knjižari, koji nemaju zaleđe vlastite izdavačke kuće. Jedan dio izdavača pokušava pak povećati promet kroz druge kanale, kao što su jeftine knjige koje se prodaju po kioscima i supermarketima, koje rade i u suradnji s velikim koncernima.

Tako, primjerice, Agrokor sa Znanjem proizvodi knjige od 19,90 kuna, a moglo bi se dogoditi da će ostati tolike količine da će se knjiga prodavati u bescjenje ili će pak ponovno ostati čamiti u mračnim skladištima.
 
Za takvo stanje nakladnici uglavnom krive Ministarstvo kulture, koje po njihovu mišljenju nema osmišljenu politiku knjige. Međutim, u Runjaninovoj tvrde upravo suprotno, navodeći kako u ovom trenutku proračun na ključnim stavkama ne trpi nikakvo smanjenje.
 
"Ministarstvo kulture je jedan od rijetkih faktora stabilnosti na izdavačkoj i knjižnoj sceni. Naša potpora je kontinuirana, ona varira od godine do godine pomalo, ali svih tih godina nikada nije, uzevši u obzir ovu upravu, ispod 50 milijuna kuna.

Potpora knjigama i u ovoj godini će biti kao što je bila do sada i ona iznosi 32 milijuna kuna. Očekujem da će potpora novim naslovima biti možda i nešto veća nego prošle godine, potpora za stipendije je povećana, a za časopise i manifestacije je ostala ista
", ističe pomoćnik ministra kulture zadužen za knjigu Čedomir Višnjić.

knjižnica
 
Ono na što obično ima pritužbi, to je otkup knjiga za knjižnice. Nekada je Ministarstvo otkupljivalo između 100 i 300 komada knjiga, dok je danas 50 otkupljenih primjeraka gotovo pravilo, a 100 i 150 iznimka.
 
Međutim, Višnjić tvrdi da tu isto tako nema bitnih promjena te da će i za ovu godinu Ministarstvo za knjižnice izdvojiti 18 milijuna kuna.
 
"Smatramo da je to za ponudu koju imamo sasvim dovoljno. To znači da sva ona izdanja kulturološki vrijednih domaćih djela bivaju otkupljena u dovoljnom broju primjeraka", ističe on, naglašavajući da su lokalne vlasti te koje ne čine dovoljno za pomoć svojim knjižnicama.
 
Nakladnici ipak priznaju državi da je fantastičan platiša, jer plaća račune u roku, što s knjižarama nije slučaj.

Višnjić pak uzrok krize vidi u atomiziranoj izdavačkoj sceni s prevelikim brojem izdavača, koji tiskaju velik broj naslova u malenim nakladama, te dodaje da je vrlo teško očekivati od Ministarstva da ide pojednostavljivati izdavačku scenu, kresati je i svoditi na velike igrače.
 
"Na žalost, imamo situaciju te atomizirane scene u kojoj je već sada - to je bit cijele priče - u onome što smatramo kulturološki vrijednom knjigom ovisnost o državnom novcu izrazita", nastavlja ministrov pomoćnik, dodajući da bi svako daljnje povećanje državnih sredstava u prvi mah dovelo do povećanog broja naslova, ali bi povećalo i ovisnost o tome novcu.
 
Ono za što Ministarstvo ne može preuzeti odgovornost - smatra Višnjić - to su poslovni uspjesi izdavača, kojih trenutačno u Hrvatskoj ima između 400 i 500. Cehovske organizacije, prije svega Zajednica nakladnika i knjižara, prva su adresa na kojoj bi nakladnici, po njegovu mišljenju, trebali rješavati takva pitanja i predlagati ih Ministarstvu kulture, a sve ono što im se predloži svakako će, kaže, uzeti u razmatranje.
 
Zagorka"Uzevši u obzir ekonomsku i društvenu situaciju općenito, smatram da nema razloga da se tržište i situacija s knjigom apostrofira kao naročito dramatična. Isuviše je ribljeg svijeta u maloj bari i očito je da poslovno uspješni ne mogu biti svi i dakako da se onda javljaju u jedinu kasu koja funkcionira. Mi plaćamo i zato većina prigovora ide na naš račun. To je logično. Dajte još bolje, dajte još više, dajte, dajte, ali, na žalost, nije u tome rješenje", rezolutan je Višnjić.
 
Izdavačka scena u Hrvatskoj - ističe on - neće propasti, ona će funkcionirati, a krizni trenutak je izraz društvene situacije. No poslovni uspjeh svim njezinim akterima nitko ne može obećati. Svi naši računi bit će plaćeni i držim da će svi koji nešto vrijede na toj izdavačkoj sceni preživjeti - zaključuje Višnjić.
 
Vlasnik Meandarmedije Branko Čegec rezignirano kaže da više jednostavno nema rezervne varijante.
 
"Bojim se da mi možemo jako malo napraviti na razini jednoga takvog ne osobito profitabilnog posla kao što je izdavaštvo. Dakle, nama je u interesu da zemlja počne funkcionirati normalno, ali držim da prije svega nekom ozbiljnom kulturnom strategijom, nekom ozbiljnom preraspodjelom budžeta, drukčijim odnosima u kulturi, vjerojatno možemo usporiti taj proces ili barem omogućiti da se nekako premosti ta provalija do, nadajmo se, nekog boljeg vremena", smatra Čegec.
 
I on je, kao i većina hrvatskih nakladnika, i te kako svjestan da izdavači i knjižari nisu do sada pokazivali baš previše zajedničke energije i volje da se stvari riješe.

»Mnoge stvari su se možda i mogle riješiti da su se izdavači postavili drukčije u vremenu kada je kriza već bila jasno na vidiku, nego se nositi danas s posljedicama.  Danas imamo jednu potpuno gluhu situaciju kad je riječ o jednom velikom postotku, možda čak 80 ili 90 posto produkcije, o kojoj se u medijima ne plasira ni jedan jedini redak, potpuno smo uništili književnu kritiku u medijima, a umjesto nje objavljuje se neka vrsta prigodnih fenomenoloških tekstića koji pokušavaju uklopiti knjigu u određenu priču, u određeni trend, a ne zanima ih više knjiga kao sadržaj, već ono što ona donosi, spektakl koji se može proizvesti oko nje", ističe Čegec.
 
Kriza u koju smo upali nije ni po njegovu mišljenju samo gospodarska, već je mnogo dublja i nije ju moguće rješavati vatrogasnim mjerama.
 
"Moramo promijeniti mnogo stvari, ne samo na razini financija, stvar je prije svega u tome da dobijemo drukčije obrazovane ljude nego što ih dobivamo sada, da kulturni proizvod učinimo dostupnijim nego što je sada, da on ne bude sveden na trenutačne interese nekoga bez obzira na to je li taj interes financijski, politički ili neki drugi.

Nama treba jedan temeljit zaokret na razini cijelog društva, ne na razini parcijalnih stvari. Neke sitne stvari se mogu promijeniti, može se možda malo drukčije distribuirati novac unutar kulture, mogu se odrediti neki kulturni prioriteti, to je sve važno, ali to neće povećati budžet ni za jednu lipu
", zaključuje Čegec.
 
Zabrana komisione prodaje, distribucijski centar za male i srednje nakladnike, zakon o knjizi ili neki drugi oblik pomoći, sve su to mogući izlazi iz ove krize, a svaki projekt ima i svoju cijenu.

Novca očito nema ili ga nema dovoljno, no nekakvo svjetlo u cijeloj toj tužnoj priči ipak je ona intelektualna snaga od 15.000 ljudi u nakladničkoj branši, njihova ljubav, strast i entuzijazam koji su ih i doveli u ovaj posao i »natjerali« da u njemu i o(p)stanu.

polica s knjigama
 

Nakladnička solidarnost
 
U svijetu su distributeri, knjižari i nakladnici međusobno neovisni. U Njemačkoj, primjerice, postoje dvije velike distribucijske kuće, a nakladnici imaju svoje predstavnike prodaje.

Tri do šest mjeseci prije nego što knjiga izađe uzimaju se prve narudžbe i onda se prema tome formira prva naklada, a knjige iz tiskare dolaze izravno distributeru. Svi računi prolaze kroz krovnu udrugu nakladnika, a kontrole su uobičajena pojava.

U slučaju da jedan knjižar ipak ne plati svoje račune nakladniku, drugi izdavači mu jednostavno više ne daju svoje knjige.
 
U Francuskoj se, primjerice, rabati također kao i u Hrvatskoj kreću oko 50 posto, međutim, kako nema komisione prodaje, računi za knjige naplaćaju se odmah ili barem u nekom razumnome roku.

Povezani članci

Who's Online

We have 381 guests and no members online