Ideal našeg vremena

karikaturaKarikatura. To nas okružuje. Živimo u zemlji živih karikatura. Zato smo smiješni. I žalosni. Prihvaćamo karakteristične crte naših karikatura. Model života naših karikatura. Način rada, nerada i postavljanje pravila igre karikatura. To smo počeli raditi i u ime naše djece. Zato smo i sami karikature. Zadužujemo i njih. "Evo, sine, kada završiš studij, bit ćeš kao ovaj striko", i onda mu pokažemo ministra. "Evo, sine, kada završiš škole, upravljat ćeš svim financijama kao ovaj tetak", pa mu opet pokažemo ministra. "Evo, sine..." pa mu pokazujemo sve do načelnika općine. Bistro i neokaljano oko naše gleda sve te velike ljude, ali ne razumije zašto mi to njima pokazujemo. Jednostavno nas ne mogu razumjeti. Koje vrline usađujemo našoj djeci? Koji je ideal našeg vremena? Ima li ovakva situacija ikakvu perspektivu? Kuda plovi ovaj brod, kojom rutom, zašto i kamo ide, tko upravlja brodom? I, na posljetku, zato jer smo se na trenutak pokolebali i posumnjali u sve, pa i u sebe, pokušavamo pronaći barem nekog ispravnog, barem nekog prihvatljivog, simpatičnog. Sve je uzalud. Nigdje nikoga za pokazati ...


KARIKATURE

Ideal našeg vremena

Svi mi znamo da uvozimo stare jabuke po sedam centi i proizvodimo svježe po 27 centi, a da se sve zajedno na placu prodaju po pet do deset kuna. I svi znamo da tako uništavamo sve sektore, sve industrije...

Piše: Igor Serdar / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

Prođe vrijeme, djeca malo narastu i počnu sama postavljati pitanja: »Tata, a zašto njegov tata ima uvijek neki veliki auto? A zašto mi ne idemo na skijanje, a zašto ja sve naučim i dobijem četiri, a on ne nauči, a učiteljica mu daje petice?« I još tisuću sličnih pitanja. Što bi sada otac trebao odgovoriti? Kako da bude stup obitelji a ne karikatura? »Ako znaš za peticu, onda dobiješ peticu. Baš te briga, sine, što on ne zna i isto dobije peticu.«

Suočen sa začuđenim pogledom mališana brižni otac objasni: »Sine moj, je li naš auto dovoljno veliki da se vozimo njime?« Klinac kimne glavom, a tata uzdahne i rukom se počeše po umornoj glavi. Tako sve počinje.

Pragmatični roditelji tako i sami polako uvode svoju djecu u svijet. Ako se situacije i ne odvijaju baš sasvim tako, nije važno. Zaključak je uvijek isti. Što je karikatura? Nešto potpuno promašeno u svojoj vrsti, nešto iskrivljeno ili smiješna slika nečega, nakarada, ruglo, ono što nazivamo i burleska, parodija, travestija. Eto, upravo je travestija možda najprikladnije nazivlje za našu situaciju, jer ona se izruguje djelu koje ima ozbiljan sadržaj »na način da se ozbiljnom sadržaju mijenja izraz i čini ga besmislenim«.

Parodija kojom nas zasipaju iz svih oružja masovne komunikacije o pravilima igre u državi, u strankama, u bankama, u tvrtkama, u školama…. Pa to je genijalno! Sve, ama baš sve dobro na ovome svijetu, sve što se ikako moglo iskriviti ili učiniti besmislenim, prepraviti na gluplje, bezobrazno prekrojiti i promijeniti sadržaj tako da izgubi smisao

karikaturaSve su naše karikature (slučajno, zbog propisa, neznanja, nesnalaženja...) dovele prvo do groteske, zatim burleske i na kraju preko parodije do travestije. Mogli bi sada nabrojiti konkretne primjere, ali nema potrebe. Naš je narod možda svakakav, ali nije glup. Znamo da uvozimo jeftinu junetinu po pet kuna, izvozimo skupu po 14, plaćamo PDV na uvoz i izvoz i sve je po zakonu. A znamo i da jedemo lošu junetinu i da uvozimo stare jabuke, i to po sedam centi, koje nitko neće kupiti jer su stare, a proizvodimo svježe po 27 centi, a sve se na placu prodaju po pet do deset kuna. Znamo da tako uništavamo sve sektore, sve industrije, sve oko nas…

Zaludu smo podigli bilo što u ovoj zemlji kada sada nemamo komu prodati. Uvozimo sve i svašta zbog profita uz blagoslov Karikatura iz Travestije i izvozimo naše fino meso i zdravu hranu uz fotografiranje i osobito poštovanje spomenutih. Ovo je besmisleno jer za šačicu svojih škuda karikatura proda cijeli interes.

I onda da bi travestija bila pomalo i burleska: kupimo skupu struju pa ju onda jeftino prodamo i kupimo jeftini plin pa ga još jeftinije svjesno prodamo i to našim ljudima, našim državljanima. Naši su. Karikature to smatraju ubojitim oružjem protiv pobune drugih karikatura koje stalno pretendiraju da budu nove karikature.

I tako, malo po malo, od sve te muke nešto nas počinje boliti i mi se razbolimo. Ili, još bolje, ne možemo više raditi, stari smo. Tek sada dolazimo do pravog značenja naših Karikatura iz Travestije koju kusamo već godinama. Mi smo nesposobni i ne možemo. Govorimo istinu. Počinje velika borba u kojoj nam Karikature počinju objašnjavati kako funkcionira život unutar Travestije u kojoj smo svi od početka. Što je, tu je. Pristajemo na dijalog s Karikaturama, imenujemo naše Karikature da se bore za naša zaslužena prava i tim svečanim činom postajemo (opet) karikature.

U međuvremenu, otkriva se uz pomoć napredne svemirske tehnologije, koja je u svijetu normalna, da sve Karikature, bez obzira na dob, spol vjerska i seksualna uvjerenja, uvijek i obavezno rade dodatno i paralelno. Oni cijelo vrijeme neumorno kao pčele radilice izgrađuju svijet u kojem su oni normalni ljudi, dragi susjedi, brižni roditelji, vjerodostojni partneri, ozbiljni ljudi.

Svim svojim prijateljima i poznanicima gotovo kalvinistički pokazuju i dokazuju da se u svijetu u kojem živimo ne može drukčije ponašati, da je taj naš svijet takav kakav je i da su baš oni ti koji se svojski trude da ga poboljšaju i naprave bolje mjesto za život svima nama.

Onog trenutka kad prestanu sudjelovati kao karikature, kad odluče povući se iz javne travestije, otkriva se da je njima osobno paralelno djelovanje bilo primarno, da su oni svjesno bili Karikature i da su znali da je sve to bila travestija. Čak su to, onako privatno, i kritizirali.

Fala bogu, djeca su im osigurana, materijalno su situirani, a i pomogli su kome su mogli. Danas su dobri i s kolegama iz opozicijske stranke. Naime, slažu se da je sve to bila legitimna borba u kojoj su se za vlast borili i jedni i drugi, paralelno dobro živjeli, zbrinuli djecu i unuke, a sada što se narod nije snašao, nisu oni krivi.

Najdraže su im iz tog razdoblja života rukom naslikane karikature koje čuvaju da bi se znalo da su bili važni i poštovani. Gotovo svi važni ljudi imaju svoju karikaturu. Negdje na zidu. Stoje tamo. Nasmijavaju. Ne rade štetu. Ne hodaju uokolo. Ne predstavljaju. Ne glume. Ne lažu. Ne buncaju. Ne štrajkaju glađu. Nemaju videolink. Nemaju paralelni život.

Tko ih ne zna, nasmije se duhovitoj minijaturi – karikaturi.

Povezani članci

Who's Online

We have 236 guests and one member online

  • admin