Ovo nije zemlja proizvođača, već potrošača

radnik u proizvodnjiKonačno su se i izvoznici priključili zbornoj pjesmi, s refrenom u kome se ponavlja kako sada nije trenutak za slabljenje kune. Umjesto toga, oni su izabrali druge note, pa apeliraju, mole i traže da im država pomogne. Zašto daje novac samo gubitašima? Zašto se, umjesto toga, ne pobrine za one koji uspješno rade i to dokazuju na inozemnom tržištu? Politiku realne kune koja se pokazala pustim snom, zamijenili su, vjeruju oni, realnom politikom. Kad već sve ovisi o državi umjesto o tržištu, i oni su odlučili da se obrate na pravu adresu. Daj što daš…Naravno, neće dobiti ništa. U ekonomskoj tragikomediji koja se igra u Hrvatskoj, njima je dodijeljena uloga ovaca za šišanje. Takav je odnos moći. Ovo nije zemlja proizvođača, već potrošača ...


EKONOMSKA TRAGIKOMEDIJA

Nešto je trulo u tečaju kune

Piše: Milan Gavrović / Novosti
Izvor: Novosti

Njihovi se interesi, uz ostalo, brane mantrom kako tečaj kune možda nije realan, ali da je vrijeme za promjene definitivno izgubljeno. Sada bi, tvrdi se, štete bile veće od koristi.

To već godinama ponavlja politička elita, koja brani svoje pozicije zasnovane na golemim dugovima, dio privrede kojoj je budžet glavni poslovni partner, bezbrojni trgovci, kupci i prekupci uvozne robe, dobri sluge stranih gospodara i, naravno, banke.


Nedirnuta Sanaderova politika

Jadranka KosorTreba se, ipak, prisjetiti da je predsjednik uprave najveće od njih, Zagrebačke, Franjo Luković, svojevremeno izjavio kako bi banke mogle podnijeti slabljenje kune do deset posto.

Odmah je reagirao bivši premijer, ali ne da bi raspravljao o temi, već da ga poznatim prijetećim tonom upozori kako je njegova izjava nedopustiva. Luković se više nije javljao. Konačno, njegov je posao da brine o interesima banke, a ne države. Sanader je sada u zatvoru, ali Sanaderova je politika ostala nedirnuta.

Drukčiji su motivi jedino Hrvatske narodne banke i guvernera Željka Rohatinskog, koji je glavni čuvar tečaja. On, naime, u prvom redu djeluje u strahu od obnavljanja inflacije, što je uz potrošačku neodgovornost države zaista realna mogućnost.

Međutim, upravo je sada ta opasnost najmanja, pa bi se čak moglo zaključiti da je nastupio pravi trenutak za devalvaciju kune.

Potrošnja stanovništva pada, bitno je smanjena i potražnja na tržištu, što su uvjeti u kojima se ne mogu dizati cijene. Sada se treba boriti za svakog kupca. Svjedoci smo da proizvođači i trgovci rade upravo to, izmišljajući bezbrojne popuste, akcije, skonta, salda i “cijene u koje ne možete povjerovati”.

Naravno, to se ne odnosi na netržišni sektor, dakle na javna i komunalna poduzeća, uključujući i krupne monopole, o kojima odlučuje (ili bi barem trebala odlučivati) država. Da bi devalvacija imala smisla, njihove bi se cijene morale zamrznuti na postojećoj razini. Isto bi država morala učiniti i s vlastitim troškovima, uključujući županije, gradove i općine. (Smanjivanje je sljedeći korak, ali sad je riječ samo o sprečavanju inflacije koja bi poništila učinke devalvacije.)

Zasad je na tom putu učinjen samo jedan korak. Bez puno razmišljanja i nepotrebnih zašto, vlast je prestala usklađivati mirovine. Naravno, nisu svi strpljivi i neopasni kao penzići. Zvuči doslovno infantilno kad se premijerka žali kako nitko ne želi da se počne štedjeti od njega. A zašto bi i htio? Svoje interese svatko brani svim sredstvima koja, uz političke pritiske, uključuju poskupljenja, a u administraciji potrošnju bez pokrića. (Što je glavni izvor nelikvidnosti.) Ali reforme ne mogu ovisiti o nečijim željama ili dobroj volji. Za njihovo provođenje postoji Vlada.


Famozna devizna klauzula

Od tih reformi najvažnija bi trebala biti uvođenje realnog deviznog tečaja, dakle ono o čemu je kod nas zabranjeno ne samo govoriti, već i misliti. (Što se vidi i po ezopovskom jeziku, koji koriste neki od najuglednijih ekonomista.) I to ne samo jer je prejaka kuna problem izvoznika. Ona je cijelu nacionalnu ekonomiju skrenula na pogrešan kolosijek. Svaka vlast koja zaista želi promjene, nalazi se u položaju Hamleta koji kaže: “Svijet je ispao iz poretka. O prokletstva, da sam upravo ja rođen da ga vratim natrag.”

golfŠto je, naime, tečaj? To je formula po kojoj se, preračunavajući domaći novac u strani, zapravo preračunavaju i sve cijene, kao i svi troškovi. Ako formula nije dobra, tada se ni za jednu cijenu u zemlji ne može reći je li prava, jer se to može znati samo usporedbom s cijenama na svjetskom tržištu.

Kad su cijene preračunate po pogrešnoj formuli, tržište šalje  pogrešne informacije i investitorima. Glavna od njih je da se ne isplati proizvoditi, već da je mnogo bolje trgovati.

Zato u proizvodnju ne ulaže nitko, osim rijetkih iznimaka koje u ovo predizborno vrijeme obilazi i hvali premijerka. I za strane investitore, za koje mnogi vjeruju da bi mogli pokrenuti razvoj, vrijede isti uvjeti poslovanja. To znači da bi roba koju bi proizvodili u Hrvatskoj, po postojećem tečaju, bila nedovoljno konkurentna i u zemlji i u inozemstvu.

Točno je sve što se govori o pravnim i birokratskim preprekama, ali i strani i domaći investitori ipak ih uspijevaju preskočiti kad ulažu u šoping centre. Posljedica su deindustrijalizacija i masovna nezaposlenost.

Preračunate po pogrešnoj formuli, i cijene hrane u Hrvatskoj su među najvišima u Europi, a domaće potrošače “spašava” jeftiniji uvoz. Zato su i plaće navodno više nego u drugim tranzicijskim zemljama. Inozemni dug je, međutim, manji nego što bi bio da se preračunava po realnom tečaju. (To je jedan od razloga zašto je za vlast pitanje tečaja tabu tema.)

U taj kontekst spada i famozna devizna klauzula za kredite. Kuna je stabilna već sedamnaestu godinu, ali joj i dalje ne vjeruje nitko tko, za razliku od države, ne barata tuđim novcem, odnosno novcem koji ne mora vratiti. Ni štediše, ni banke.

Svi oni znaju ili barem osjećaju, da politika koju osuđuje zemlju na zaostajanje i siromaštvo ima ograničeni vijek trajanja. Ali devizna će im klauzula biti slaba zaštita, ako i Hrvatsku zahvati sindrom Grčke, Portugala, Irske, Islanda i nekih drugih zemalja.

I za štediše i za banke bilo bi mnogo bolje, da se na realni tečaj prijeđe kontrolirano, pri čemu bi im gubitke na određeni način nadoknadila država.


Problemi u eurozoni

EUSlične su posljedice i u drugim zemljama, koje po nerealnom tečaju uspoređuju konkurentnost vlastite privrede sa svjetskom. To se pokazuje i u eurozoni, u kojoj istu valutu dijele zemlje s velikim razlikama u produktivnosti.

Poznati švedski ekonomist Kjell Nordström (inače pjesnik neoliberalizma i koautor svjetskog bestselera “Funky Business”) o tome kaže u intervjuu Biseri Fabrio za “Globus”: “… pogledajte što se događa u Grčkoj i Portugalu, koji su uveli euro. Imaju preskupe proizvode koji nisu konkurentni jer su vezani uz euro. Znate li za neki grčki proizvod koji je kompetitivan na tržištu, osim maslinovog ulja i vina? To je zato što su u svemu drugom preskupi, a to je odredio euro.”

S istim eurom Njemačka se, međutim, brzo oporavlja, ostvarujući pritom rekordan izvoz. Nordström tvrdi da se čak i bogata Švedska obranila od krize jer je “bila u situaciji da je članica Europske unije, ali nije u eurozoni”. To znači da joj je pod vlastitim utjecajem “ostalo jedno veliko područje, ono monetarno”, što je posebno važno za male zemlje.

Hrvatska je pod vlastitim utjecajem zadržala potrošnju, koju su njeni nesposobni političari, gladni vlasti, napuhali do neviđenih razmjera. Istovremeno, oni vidno žude da monetarnu vlast čim prije predaju u europske ruke.

Ali članstvo u EU-u ne mora značiti i ulazak u eurozonu. Mađarska, na primjer, koja je donedavno predsjedala EU-om, računa na to tek za godinu 2020. Šanse za Hrvatsku, dakle, još postoje.

Još samo kad bi postojao i netko tko ne bi stalno oklijevao, kao danski kraljević iz najpoznatije kazališne drame svih vremena.


hrvatska

Povezani članci

Who's Online

We have 253 guests and no members online