EU da, EU ne

RH u EUKonačno, nakon godina natezanja i rastezanja, stigli smo i do referenduma o priključivanju EU. I taman u zadnji čas oglasili su se euroskeptici sa zahtjevom da im se da više medijskog prostora, jer je slika koju vlast prezentira jednostrana i nepotpuna. Cijela se Europa ujedinjuje kako bi u budućnosti mogla imati dovoljno jaku ekonomiju da ostane konkurentna na svjetskom tržištu, a mi smatramo kako je naša ubava kifla samodovoljna. Možda bi to i bilo tako kada bismo barem hrane proizvodili za svoje potrebe, a ne uvozili. Zapravo, ne mogu zamisliti mnogo proizvoda koje možemo sami proizvesti, komentira Radoslav Dejanović na stranicama Monitora ...

ULAZAK RH U EU

EU da, EU ne

Piše: Radoslav Dejanović / Monitor.hr
Izvor: Monitor.hr

Osobno, mislim da nam je bolja opcija pridružiti se, ali u priči oko pridruživanja ipak se moram u nekim stvarima složiti sa euroskepticima.

OUR Europska unija

Ponajprije, referendum. Podsjetio me na to kako su u OUR-u mojeg strica svojedobno odlučili uvesti promjene u isplati plaća: umjesto isplate na ruke, kroz blagajnu OUR-a, valjalo je isplatu plaća preusmjeriti na štedne knjižice radnika u banci.

Mala digresija za mlađe čitatelje, koji se ne sjećaju mračnih, hladnih vremena komunističkog kazamata kada se nije smjelo reći da si Hrvat (pa sam ja valjda bio hrabri izuzetak), željeznih godina kad su svi imali zagarantiran posao nakon školovanja, pa zatim društveni stan (a vanjski dug te gadne države bio je manji od našeg današnjeg), uglavnom, skraćenica OUR označava "organizaciju udruženog rada" i vezana je uz radničko samoupravljanje, u smislu da tvrtkom upravljaju radnici kroz radničke savjete i druge pojavne oblike radničkog samoupravljanja.

Zapravo, možemo to najslikovitije opisati kao dioničko društvo u kojem su dioničari radnici, ali primjerenost takvog načina organizacije, moramo podsjetiti, kvarila je planska privreda (kada država diktira što će se i koliko proizvoditi) i centralizirani monetarni sustava (OUR-i nisu bili posve samostalni u donošenju odluka, već ih je promatralo državno oko), uz neizbježnu korupciju i nepotizam. Nije ni čudo da je propalo.

No, da se vratimo na temu. Valjalo je, dakle, u stričevom OUR-u promijeniti način isplate plaća. No, za tu odluku valjalo je dobiti većinu glasova radnika. Tako je jednog dana sazvan zbor radnika, svi su se radnici okupili u dvorani, objašnjeno im je što mogu birati: žele li stari način isplate "na ruke", ili žele novi način, gdje će svi dobiti štedne knjižice, a plaće će sjedati direktno na njihove račune, otvorene u banci N. Ne u banci A, ne u banci B, već u banci N. Na upit mogu li birati banku, rečeno im je da, eto, ne mogu birati banku u koju će im sjedati plaća.

Tog dana velika većina radnika odlučila je da ne žele mijenjati način isplate plaća.

Par tjedana kasnije, ponovo sastanak, ponovo glasovanje o istoj stvari. Ista priča, ista banka. Isti rezultat.

Par tjedana kasnije, ponovo sastanak, ponovo glasovanje o istoj stvari. Ista priča, ista banka. Isti rezultat.


Rado ide radnik u banku, dva ga vuku, a trojica tuku


Par tjedana kasnije, radnici su popizdili od ignoriranja njihovih stavova i konačno je izglasan novi način isplate plaća. Pritisak Partije, suptilan a neumoljiv, doveo je do toga da su sami radnici, posve legalno i bez ikakve prisile – učinili što su administratori planske privrede htjeli.

Ovako, s nekakvim povijesnim odmakom, moglo bi se zaključiti kako je u tom silovanju radničkog samoupravljanja bilo nekih konkretnih koristi za same radnike: umjesto spremanja novca u slamaricu, novac je završavao u banci, na sigurnom, a pritom su radnici pobirali i neke kamate (u to doba, na štednju a vista dobivalo se 7% kamata). Knjigovodstvo se pojednostavilo pa je i OUR imao neke koristi.

No, tada i u tom trenutku, radnicima se sve skupa činilo kao jedna velika prevara i prisila.


Imamo li izbora?

Ova povjestica ima veze s referendumom o pristupu EU u tom smislu da ćemo vjerojatno referendum ponavljati dok ga ne prihvatimo. Drugim riječima, imamo li zaista izbora? Načelno da, kao i u stričevoj priči.

No, ja nisam euroskeptik. Dapače, ja sam za integraciju. Čini mi se da ćemo pritom proći kao i stric i njegovi drugovi radnici – na kraju priče ipak svi zajedno bolje. Ipak, slažem se s euroskepticima da je trebalo dati više ravnoteže raspravi, napraviti bolju edukaciju, dijaloge, sučeljavanja. Osim toga, ideja o tome da ćemo referendume ponavljati dok ljudi ne popizde i zaokruže dovoljno puta "DA" – ma, to mi baš nimalo ne vuče na demokraciju.

Tu negdje prestaje moje solidariziranje sa euroskepticima.

Moj pro-EU stav, čak i u trenutku kada ta organizacija vrlo ozbiljno škripi, zasnovan je na promatranju svijeta oko mene. Doista, ne treba biti poseban mudrac da bi čovjek shvatio neke stvari.


Rascjepkana Europa nema šanse

Ponajprije, zašto uopće EU? Zašto bi se Njemačka i Francuska udruživale sa slabijim zemljama, zašto bi samima sebi nametale neka ograničenja, ako to ne moraju? Jer, priznajmo – Mercedes će se uvijek izvoziti i imati lijepu prodaju. Velike zemlje imaju snažne ekonomije koje mogu izdržati mnogo. Ali ne i beskonačno dugo.

Postoji jedan jako dobar razlog za ujedinjenje Europe, a to je činjenica da rascjepkana, stara Europa ne može igrati ulogu jakog međunarodnog igrača. Ni politički ni ekonomski. I možda je najveći argument u ekonomskoj opasnosti – azijski tigar s jedne strane, američki tehnološki gigant s druge strane. Između njih, rascjepkana Europa nema šanse. Države bi, jedna po jedna, postajale sve siromašnije i sve ovisnije o tuđim gospodarstvima. Velika riba jede manju. Pale bi tako i Njemačka i Francuska.

Stvaranje EU, dakle, nije nikakva ideja iz škrinjice Davida Ickea, već strategija koja bi članicama trebala osigurati dugoročno bolji položaj na svjetskom tržištu, kako političkom, tako i gospodarskom. Zato nam je bolje biti dijelom te priče, nego izvan nje.

Euroskeptici to ne vide tako. Njihova je argumentacija da ćemo ulaskom u EU izgubiti suverenitet (što je tek jednim dijelom točno, jer naime – morat ćemo postati timski igrači) i da će regulacija EU dovesti do nezaposlenosti i lošijeg standarda.

I to je vjerojatno točno. Mi, zaista, ušavši ili ne ušavši u EU, moramo biti svjesni da nas čeka pad standarda. Pogotovo ako kao država dobijemo kreditnu ocjenu C, otrježnjenje će nam doći poprilično brzo. I bit će poprilično bolno.


Neoliberalni kapitalizam i socijalističke ideje

No, za mnoge od tih stvari ne možemo kriviti EU. Za zabrinjavajući broj nezaposlenih nije nam kriva EU, već domaća politika i domaća verzija neoliberalnog kapitalizma protkana socijalističkim idejama, zaista zanimljiv miks. Za pad proizvodnje i izvoza, tko je kriv? Nisu li oni koji su aktivno usmjeravali ovu zemlju prema trgovini? Uostalom: tko je opljačkao ovu zemlju? Državljani EU? Tko je dozvolio mađarskoj kompaniji da drma domaćom naftnom industrijom? Direktiva EU ili loše pregovaranje države? Ne daj Bože, mito i korupcija?

E, a tko je strancima rasprodao banke?


Zadnjih 20 godina sve nam je bolje i bolje

Najzad, kažu euroskeptici da mi možemo sami i možemo bolje nego da smo u EU. Hvala na pitanju, zadnjih dvadeset godina gledam kako mi to možemo i kako idemo sve bolje i bolje. Vidim kako građani žive sve bolje, kako nam industrija cvjeta, BDP silovito raste, a država općenito napreduje u gigantskim skokovima. Zovu nas "balkanski azijski tigrić".

Ono što euroskeptici ne govore, ili ja to barem nisam primijetio je: kakva je alternativa EU? Glasno su protiv ulaska ali ne daju informacije o alternativi. Program euroskeptika, čini se, samo je biti protiv, a što nakon toga – manje je bitno.

Konzervativna opcija lakonski bi mogla zaključiti da je nastavak jednostavan: ostajemo to što jesmo. Pa makar to bila i spirala ekonomske propasti, to je ipak naša, samostalna spirala ekonomske propasti.

Zanimljivo, cijela se Europa ujedinjuje kako bi u budućnosti mogla imati dovoljno jaku ekonomiju da ostane konkurentna na svjetskom tržištu, a mi smatramo kako je naša ubava kifla samodovoljna.


Što možemo sami?

Možda bi to i bilo tako kada bismo barem hrane proizvodili za svoje potrebe, a ne uvozili. Zapravo, ne mogu zamisliti mnogo proizvoda koje možemo sami proizvesti. Kuće, uvijek možemo graditi kuće. Možemo napraviti i metalne plugove. Uzgajati stoku. Struju imamo, ali neće nam trebati jer ionako ne proizvodimo žarulje. Elektromotore bi neki stariji majstor još možda znao "naviklati". Uz nešto truda moglo bi se i složiti nekakvo vozilo skoro dobro kao Yugo. Računala nam ionako ne trebaju.

Živjet ćemo od turizma. Dolazit će turisti iz mrske EU na naša eko-imanja i uživati u autohtonim životnim uvjetima o kakvima su slušali od pradjedova i prabaka. Jedino će im malo smetati svi ti silni komarci, blato do koljena i činjenica da će im putno osiguranje biti jako skupo, jer u slučaju ozbiljnije bolesti morat će liječnik iz EU helikopterom doći po njih. I neka! Neka im nabiju troškove, oni su nama htjeli zabraniti naše narodne travare!

Kako rekoh, euroskeptici su zaista imali malo prilike objasniti svoje stavove, ali ono što sam čuo – nije me uvjerilo kako nam je budućnost izvan EU ružičastija.

 

Povezani članci

Who's Online

We have 202 guests and no members online