Luky: Trebamo li se sramiti Splita?

lukyZadnjih mjeseci splitska je politička stvarnost dotaknula samo dno koje politika jedne “wannabe” mediteranske metropole može doživjeti. Splitski apsurd došao je do tako niskih razina da se kompletna gradska stranačka politika svela na karanje tzv. velikih stranaka - tko je, a tko nije u koaliciji s HGS-om te nam preko medija danima pune glavu i ispiru mozak s tom kvazipolemikom. Šalju priopćenja i dnevno daju po tri potpuno iste izjave – samo je druga stranka u potpisu o tome “tko je ustvari u koaliciji s Kerumom”. Sve to jest teška sramota. Sramota prema građanima Splita kojima se manta od svega i najradije bi da se svi zajedno pokupe iz Banovine i nestanu u nepoznatom smjeru - samo da ih više ne gledamo. Jer nisu Kerum i njegova svita niti jedina, a niti najveća sramota grada Splita. Naša sramota su svi oni zajedno..., piše Dragan Lukić Šegedin - Luky na stranicama Slobodne Dalmacije ...

Luky: Trebamo li se sramiti Splita?

Piše: Dragan Lukić Šegedin - Luky / Slobodna Dalmacija
Izvor:
Slobodna Dalmacija

splitU životu sam  bio ponosan na raznorazne stvari: “Hajdukove” zlatne godine, trostruku europsku krunu KK “Split”, Dalmaciju, moju lipu Korčulu, 4. splitsku udarnu brigadu, kao i dalmatinske udarne koje su potirale fašiste u 2. svjetskom ratu te na još štošta.

No, još od svojih tinejdžerskih dana i prvih gitarijada po bivšoj državi preko velikih turneja krajem osamdesetih godina s grupom “Đavoli” kada smo nekoliko sezona odista žarili i palili od Jesenica, pa sve do Bitolja – moj naveći, kao Himalaja veliki ponos bio je taj što sam - Splićanin. Gdje god bih odložio svoje kufere, dovoljno je bilo samo na prvom šanku, porti ili recepciji nevino zaustiti “Skužajte, šinjorina...” i sve bi momentalno bilo gotovo.

Odjednom bi se sa svih strana sjatili kojekakvi totalno uzbuđeni i blago nasmiješeni ljudi koji bi s očima poput bublica redom zapitkivali: “Splićanin, je li? Dalmatinac?”.

Samo bih se blago nasmijao i kimnuo glavom, a već bi prema meni letjele nakupine pitanja i anegdota o Borisu Dvorniku, Zdravki Krstulović, Ivici Vidoviću, Smoji, Tomi, Popu, Tomislavu Iviću, Vukasu, Šurjaku, Baki, Vujovićima, “Hajduku”, “Jugoplastici”, “Jadranu”, “Mornaru”, POŠK-u, Veljku Rogošiću, Ivaniševiću, Kukoču, Rađi, Đurđi Bjedov, Franuloviću, Piliću, Mari Mulici, “Maloj Floramye”, Velom i Malom mistu, Roku Prču, doturu Luigiju i kome još sve ne...

Takvi bi susreti obično završavali dugotrajnim pripovijedanjem najrazličitijih priča o Splitu sve do ranih jutarnjih sati u nekom baru hotela u Ljubljani, Sarajevu, Skoplju, Puli, Novom Sadu ili Prištini. Pivalo bi se pisme poput “Ta divna spli’ska noć” ili “O, kućo mala” i cijelo vrijeme bi se svi kolektivno divili – nama, Marsovcima koji dolazimo iz “najlipšega grada na svitu” uz uzdahe:

“Eh, da je meni živjeti u Splitu, na moru – ma bilo gdje u Dalmaciji...” Da. Živjeti u “Splitu ili bilo gdje drugdje u Dalmaciji” u to je vrijeme bio nazamisliv privilegij. Simbol najviše moguće kvalitete života i, što je još važnije, multikulturalnosti i kozmopolitizma kojim je odisala cijela Dalmacija, a poglavito moj rodni grad Split zbog kojega sam se po planetu Zemlji šetao visoko uzdignuta čela i raširenih prsiju.

Splitski ‘big band’

split danasNo, kako je to briljantno kao i uvijek u par riječi definirao ponajbolji analitičar naših suvremenih (ne)prilika Jurica Pavičić, “u novijoj hrvatskoj povijesti Zagreb je dobio ono što je oduvijek sanjao, a Split - ono čega se oduvijek bojao”. Postajao je sve manje bitan, gušio se, zaostajao i propadao razmjerno broju otkaza radnicima i nestajanjem splitskih privrednih giganata, da bi naposljetku postao “slučajno grad” koji sustavno razara samog sebe i rastače sve što je u njemu toliko puno vrijedilo te bilo prepoznato kao njegova autentičnost.

Grad koji danas negira svoje veličine počevši od vlastitog utemeljitelja Dioklecijana koji je “progonio kršćane”, pa Smoje, jer je “bio Jugoslaven”, pa zatim Bajamontija koji je “bio autonomaš”, a da se pritom uopće ne sagledava povijesne okolnosti i vrijeme u kojem su ti splitski velikani živjeli. Dioklecijan je bio rimski car u vrijeme kad kršćanstvo nije bilo društveno prihvaćena religija, Smoje je radio i živio u toj nesritnoj Jugoslaviji u kojoj su mu obajvljena sva značajna djela te ekranizirane dvije spektakularne serije – dva remek-djela u kojima je Dalmaciju (“Malo misto”) te posebno Split (“Velo misto”) upravo Smoje predstavio svijetu na taj nezaboravni i svima simpatični način.

Upravo zbog takve percepcije Splita i Dalmacije, “Mala Floramye” snimana po spli’skin kalama bila je obavezni dio novogodišnjeg programa RTZ-a, “Slobodna Dalmacija” je bila najnaprednija novina čija se prodaja znala itnit i iznad 100.000 primjeraka dnevno (!?), a bravure Viva Ludeža u “Feralu” kao njezinu podlistku – prepričavale su se mjesecima. “Omladinska iskra” bilr su omiljene studentske novine koje su kolporteri prodavali po trgovima svih gradova, a zbog čuvenoga “Berekina” dobivao sam pozive čak s drugih kontinenata da “nabavin dva komada i pošaljen ih” u Ameriku, Australiju, Novu Zelandiju...

Nadalje, ako niste znali – Split je tada imao i big band, i to profesionalaca koji su za svoj posao čak - primali plaću! Najtužnije od svega jest što danas u Splitu big band ne bismo mogli gdje imati, a o eventualnom osnivanju splitske filharmonije da i ne govorim, jer koncertna dvorana za kojom godinama žudimo - tek je sanak pusti i nešto na dnu dna tablice splitskih političkih prioriteta.

No vapaj za koncertnom dvoranom nije ni najmanje smetao da Split zadnjih petnaestak godina brutalno pomete sve već postojeće koncertne dvorane koje su u “doba mraka” ipak postojale u gradu pod Marjanom. Prije svega kino “Split” koje je dugo godina “glumilo” HNK i bilo već uređena sala s plišanim sjedalicama, no naravno – nije bilo mira dok se ova divna sala nije srušila u naletu splitskog urbanističkog ludila.

Također i Dom “Brodosplita” koji je po kvadraturi bio jedini parket u gradu gdje se moglo plesati valcer. Splitu, naravno, takva plesna sala u 21. stoljeću ne treba, kao ni potpuno gotova i funkcionalna koncertna dvorana nekadašnje Depandanse Doma JNA koja je potpuno nerezonski pretvorena u – knjižnicu. Naravno, svaka čast GK Marka Marulića, ona je potrebna - no knjižnica može biti bilo gdje, ali već izgrađena koncertna dvorana jest – koncertna dvorana.

Igra velikih igrača

Tu je, među ostalim, i kino “Marjan” oko kojega sam svojedobno osobno počeo inicijativu da se, makar u njemu i bio današnji ugostiteljski objekt – zadrži spomen na Bajamontijev teatar te unutra napravi mala cabaret scena za izvođenje arija Tijardovićevih opereta, što bi - siguran sam – bio autentični turističko-scenski pogodak koji bi zimi, a pogotovo ljeti izazivao ovacije na Prokurativama punih stranaca što žele vidjeti originalni splitski Broadway gdje cilu noć ozvanja “London, Brisel... Pariz, Marsej...” i “Daleko me biser mora”.

Ali, Splitu ni to ne treba. Šta će nama kulturni sadržaji koji izvan sezone mogu koristiti i građanima - kad je sada “turizam in”.

Kao da nitko u tom turističkom bunilu ne shvaća (osim Inge Koludrović, koja je o svemu upozoravala na vrijeme, isto kao i Nenad Cambi u vezi sa znanstveno netransparentnim novim uređenjem Rive) da će monokultura turizma naprosto uništiti Split i kvalitetu života njegovih građana, a finalnu korist donijeti samo malom broju velikih igrača koji će malo pomalo istisnuti sve preostale zanate i obrte iz strogog centra grada kojem baš ovi daju život i šug te koji je, budimo realni, turistički jedino vrijedno i zanimljivo, baš poradi simbioze monumenata i svakodnevnog života koji umire i zatire se, sad već do razmjera groteske.

Recimo, postavljanjem ograda nasred Rive, gdje se tada ne smije proći (?) jer se “upravo održava privatni party” u lokalu lokalne dinastije Glembajevih.

Sve se u Splitu svelo na poslovne interese demona koji pleše svoj bahati đavolji ples, no koji je prizvan u trokut od strane cjelokupne splitske političke klike te je samo posljedica njihova prethodnog divljanja i iživljavanja nad našim ubogim voljenim gradom. U toj silovateljskoj “redalici” sudjelovali su doslovno SVI politički subjekti grada Splita koji su za sobom redovito ostavljali pustoš i razočaranje, osim par bljeskova a la Galerija umjetnina ili Nikole Grabića, koji jest u svoje vrijeme učinio dosta, ali mu ostaje vječni krimen pretrčavanja iz stranke u stranku, što mu i danas mnogi Splićani ne mogu oprostiti.

Stranačka kvazipolemika

Zadnjih mjeseci splitska je politička stvarnost dotaknula samo dno koje politika jedne “wannabe” mediteranske metropole može doživjeti. Splitski apsurd došao je do tako niskih razina da se kompletna gradska stranačka politika svela na karanje tzv. velikih stranaka - tko je, a tko nije u koaliciji s HGS-om te nam preko medija danima pune glavu i ispiru mozak s tom kvazipolemikom. Šalju priopćenja i dnevno daju po tri potpuno iste izjave – samo je druga stranka u potpisu o tome “tko je ustvari u koaliciji s Kerumom”.

Sve to jest teška sramota. Sramota prema građanima Splita kojima se manta od svega i najradije bi da se svi zajedno pokupe iz Banovine i nestanu u nepoznatom smjeru - samo da ih više ne gledamo. Jer nisu Kerum i njegova svita niti jedina, a niti najveća sramota grada Splita. Naša sramota su svi oni zajedno i bilo bi najbolje da svi skupa pođu ća zajedno sa svojim stranačkim čelnicima od kojih je jedan ustvari isto Kerum, samo sa fakultetom, a drugi “uvaženi metuzalem” koji nas cijelu vječnost što iz Sabora, što iz GV-a, neuništiv kao Pipo Baudo uporno davi i ne pušta.

Obojica bi učinila najveću korist za društvo da stave crvene nosove, obuju produžene postole i pođu u cirkus činit zvizdarije - barem bi uveseljavali dicu. Ovako se svi s nevjericom pitamo: je li moguće da te navodno velike stranke ne mogu iznjedriti iz svojih redova ništa kvalitetnije i ništa primjerenije gradu poput Splita - kojem gravitira pola miljuna ljudi i koji je samo poradi neobičnih administrativnih podjela u RH sveden na prostor poluotoka (!?), a stvarni Split je u biti aglomeracija od preko 400.000 stanovnika?

Za to vrijeme Split izgleda - strašno. Pogotovo loše izgleda njegov centar koji je, ruku na srce, jedino doista vrijedno što Split ima, uključujući Marjan kojega se, naravno, također želi devastirati do neprepoznatljivosti i nesvrsishodnosti, jer – kakva je to rekrativna zona (osobno se rekreiram minimalno tri puta tjedno na relaciji Spinut – Institut – Spinut) u kojoj samo čekate kada će neko dijete završiti na Hitnoj nakon što ga pokupi terenac koji vozi 90 kilometara na sat prema Benama, a u trenutku kad vam se nakon polusatnog trčanja rastvore sve čakre i alveole – morate udisati dim iz auspuha i miris pečenog mesa!?

U najgorem stanju su Pazar i Hrvojeva ulica – tik do Srebrnih vrata, jedinstvenog svjetskog primjerka antičke palače. Autobusno stajalište kod “stare Slobodne”, koje bi trebalo biti i izgledati kao splitski gradski “main station” na kojem se križaju doslovno sve gradske autobusne linije, izgleda kao da je nedavno pala atomska bomba.

Potez od Realke preko “ulice kioska” koja je do pred nekoliko godina bila šetnica s drvenim klupama koje su se kroz jutro mogle presložiti u banke – sumrak je civilizacije te potpuna vizualna i komunikacijska blokada između glavne, Zagrebačke ulice (koja također izgleda katastrofalno) i Pazara, toliko puta spominjanog kao “gradska turistička atrakcija”!

Get je u potpunom u raspadu. Od UNESCO-a zaštićeni centar postao je zimi grad duhova, a ljeti se ne može proći od predimenzioniranih kancerogenih štekata. Vrhunac gradske turističke ponude zasigurno su - ćevapi i pomfrit s kečapom u podnožju katedrale!?

Došli divlji ...

Uza sve ovo zajedno - Žnjan, na kojem je trebao biti splitski Babin kuk, upropašten je, a istični dio grada još uvijek nema kanalizaciju!? Karepovac ne treba niti spominjati, kao niti Vukovarsku, Bračku, Manđerovu ili Hercegovačku ulicu, s najvećom pripadajućom nebulozom – pristupnom (ne)cestom novom novcatom rodilištu koja definira Split kao Mrdušu Donju - kako ga je nedavno nazvala rođena Splićanka Mani Gotovac, doduše već nekoliko puta protjerana iz sela čiji je ujak, ako niste znali, jedan vrlo beznačajan gospodin u splitskoj povijesti, ni manje ni više nego legendarni splitski gradonačelnik – Tartaglia.

Mi, djeca ovoga grada, koju su roditelji učili da slušamo “Doorse” i Janis Joplin “zato šta to valja”, a ne Lepu Brenu ili Micu Trofrtaljku koje su uglavnom slušali (dobro ih se sjećam) oni koji nam već godinama dociraju o velikom domoljublju – ostali smo bez svojega grada! Radnici su od junaka postali građani drugoga reda, sve vrijednosti Splita su uništene ili se uništavaju, a javni gradski prostor čeka da u potpunosti bude samljeven u neprepoznatljivu kašu turističke zdrpi i zbriši papazjanije.

Stoga se valja upitati: je li išta od svega na što smo nekad bili toliko ponosni uopće od Splita ostalo? Čini se da nije, a ako i jest – ugroženo je do krajnjih granica i prijeti mu potpuno uništenje.

Sa svojim današnjim pratećim bendom odlazim na nastup u Istru. Parkiramo na benzinskoj ispred velikog stakla caffea. Ulazimo unutra, a ljudi nam se kriomice smiju. “A ča se smijete?” pitan kad san vidija da se smijulje nama. “Ma, ništa... vidjeli smo vaše registracijske tablice...” Pa je to smišno? Tablice? “Ma ne, mislim.. ono.. iz Splita ste, pa...” Pa je to smišno? “Pa da, mislim znate.. Split.. hhh.. znamo sve, je l’.. he-he...”

Okrićen se od muke i pitan samoga sebe: “Di je ovo sve pošlo da se meni po svitu smiju šta gren na posal sa splitskin tablicaman?” Moj veliki prijatelj Čala svojim tvrdim šibenskim naglaskom na to odgovara: “Ovo šta se dogod’lo u našon državi vrlo ti je jednostavno, moj Zglenz - došli divlji i ist’rali pitome!”!”

Povezani članci

Who's Online

We have 264 guests and no members online