DUGI RAT

U mjesecu smo hrvatske knjige, kada se kroz niz akcija nastoji ukazati na važnost čitanja, cjeloživotnog učenja, konstantne edukacije ili pak samo dugotrajnog uživanja u lijepoj pisanoj riječi i posljedično spontanim, spekatakularnim vizualizacijama koje čitajući "besplatno" nastaju u našoj glavi. Nema još tog redatelja, nema tog Nolana ili Scorcesea koji će rečenice omiljenih autora bolje dočarati od kg i kusur, odnosno nekoliko desetaka milijardi, neurona zapletenih u našem mozgu.
Da, valja nam čitati i čitati.  
Danas me oduševila fejs objava naše Narodne Knjižnice Dugi Rat. Knjižničarka Kate je danas, u ovom divnom, suncem okupanom jesenskom danu, u dugoratskom središnjem parku čitala priče djeci jutarnje smjene dugoratskog vrtića.
A djeca, znamo, vole priče, vole slušati kad im se čita, vole i izražavati svoje doživljaje pročitanog, a tek da čujete njihove lucidne komentare i maštovite zaključke o pročitanoj temi, bilo dječjoj priči, slikovnici... Djeca ko' djeca, originalni, iskreni, neprocjenjivi, jedinstveni...
Čitajte i čitajte i djeci. Danas. Sutra. Sada. Već za koju godinu odjedanput će postati prvašići, krenuti k Mileni, Ani, Ivani,... u školu, pa će Vam onda oni doma čitati sva ta "sitna slova" koja više ne vidite bez optike, prevoditi s engleskog, njemačkog, "instalirati" vaše nove mobitele, tablete, računala...
Sve se s čitanjem i razumijevanjem (i s vremenom) mijenja, ali uvijek će se vaši veliki mališi sjećati one stare priče koju ste im pročitali doma (ili parku), onog jesenskog dana...
Ja se i dalje sjećam našeg starog tinela, zidnih tapeta, toplog maminog glasa, kauča i nikad mirnije male sestre... samo mi fali tih par zaboravljenih detalja da u glavi opet posložim veliki mozaik priče koju nam je pričala te večeri...

Foto: Narodna Knjižnica Dugi Rat