DUGI RAT

U situaciji kad sportske udruge jedva preživljavaju i kad im jedini prihod stiže od članarina, razumljivo je da sve više pohode vrtiće, a uskoro vjerojatno i rodilišta, u nastojanju da što prije pokupe djecu u "svoj sport". Pri tome nitko ne brine jesu li ti sportovi primjereni toj dobi i pojedinom djetetu, i što će s takvom djecom biti sljedećih godina, do dobi kada bi ustvari tek trebali započeti trenirati taj sport. Rana specijalizacija i rano započinjanje treniranja donosi samo kratkoročni i prividni uspjeh u vidu eventualnog postizanja rezultata u mlađim kategorijama, koji je u konačnici trivijalan.., piše Nenad Rogulj u zanimljivom članku objavljenom na stranicama Slobodne Dalmacije ...

UZ UČESTALO PRERANO UKLJUČIVANJE DJECE U SPORT

Univerzalne sportske škole trebaju biti državni interes

Piše: Nenad Rogulj
Izvor: Tribina SD

Ono što rano treniranje sigurno donosi je mnogo neizvjesnosti, frustracija, odustajanja i nemogućnosti ostvarivanja rezultata u seniorskom uzrastu, kada je sportski rezultat jedino i važan.

Ovakvim trendom djeca mijenjaju sportove kao čarape sistemom pokušaja i pogreške, ni u jednom se ne mogu naći ni duže zadržati, a nakon što ih promijene nekoliko, najčešće odustaju u dobi 10-12 godina, kada bi ustvari tek trebali započeti s treniranjem većine sportova.

Takve je djece puno, pa npr. u "najsportskijem" gradu imamo paradoksalnu situaciju da se samo 3 posto studentica i 5 posto studenata uopće bave sportom.

Dobro je poznato i znanstveno dokazano koja je dob primjerena za početak treniranja pojedinog sporta.

Nema opravdanog medicinskog, psihološkog ili sociološkog razloga (osim nažalost komercijalnog), da se npr. gimnastika ili plivanje trenira prije šeste, sportske igre poput nogometa, košarke ili rukometa prije devete ili desete, veslanje jedanaeste godine itd.

Stoga treba onemogućiti prijevremeni upis djece u sportove, jer to najčešće vodi odustajanju i animozitetu prema sportskim aktivnostima, a u konačnici i odustajanju od svakog oblika kretanja i vježbanja, tj. pribjegavanju nezdravom načinu života.

Bavljenje sportom u predškolskoj i ranoj školskoj dobi treba organizirati kroz univerzalne sportske škole. One najbolje zadovoljavaju biotičku potrebu djece za kretanjem, potiču biološki rast i razvoj te višestrano unaprjeđuju motoričke, funkcionalne, psihološke i ostale sastavnice antropološkoga sustava.

Prije svega su zasnovane na prirodnim oblicima kretanja, bazičnim sportovima poput atletike, gimnastike i plivanja, širokom spektru motoričkih znanja i vještina, te programima za ciljano unaprjeđenje specifičnih motoričkih sposobnosti poput koordinacije, ravnoteže ili preciznosti.

Univerzalne škole ne bi trebale biti samo predmet privatnoga interesa, već javnoga i državnoga. Sustav univerzalnih škola u RH bi trebalo uspostaviti Ministarstvo angažiranjem stručnih kadrova (diplomirani kineziolozi), i osiguravanjem uvjeta za provedbu programa u školama, te lokalna samouprava i sportske udruge koje bi osigurali uvjete za provedbu programa u postojećim sportskim objektima.

Univerzalnu kineziološku edukaciju trebalo bi omogućiti svoj djeci, već u predškolskoj dobi (5-6) godina, te naročito tijekom prva dva razreda osnovne škole (djeca 7-8 godina). Također, program bi se provodio i u uzrastu 9-10 godina, naravno za djecu koja upisuju sportove s kojima treba započeti kasnije.

Jedna od važnih zadaća univerzalne sportske škole je praćenje razvoja antropoloških značajki polaznika škole, kako bi se nakon završetka programa djetetu, odnosno roditelju mogla dati pouzdana prognoza o izboru sporta koji je najprimjereniji njegovim specifičnostima i u kojem može očekivati najveću uspješnost

Ovakvim pristupom izbjegli bi se negativni aspekti rane specijalizacije kao što su frustracije ozljede, sukobi u obitelji, narušeno djetinjstvo, zapostavljene školske obveze te omogućila svestrana motorička naobrazba, minimizirala mogućnost izbora "krivoga" sporta, produžila sportska karijera (imamo slučaj da u nekim sportovima gotovo i nemamo seniorskih sportaša) i omogućilo postizanje sportskog rezultata kada je to najpotrebnije.