DUGI RAT

Da li ste imali sreće da odrastete u Dugom Ratu kao prava djeca, prije nego što su advokati, države, vlade, mafijaši i dileri počeli odredjivati kako treba živjeti? Niste bili te sreće? Ahh... dobro, dijeci koja su rođena i preživjela 1950-te, 60-te & 70-te, tekst u nastavku mogao bi izmamit i pokoju suzu na oči, no bilo bi dobro da ga pročitaju i današnja dijeca, da saznaju kako su njihovi roditelji sretno odrastali u Dugom Ratu i bez mobitela, Playstationa, uz franje, igre na kukalo, kauboje i indijance i sve ostalo što je dječja mašta (a ne samo multinacionalke) mogla smislit ...

Kako se nekad odrastalo u Dugom Ratu

Za svu djecu koja su rođena i preživjela 1950-te, 60-te & 70-te!
 
Piše: I. M.

Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes.
 
U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu "čuvati daleko od domašaja djece" na bočicama sa lijekovima.

Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampers-e i pišali u krevet.
 
Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili rolamo.
 
Pili smo vodu iz gume za zalivanje vrta a ne iz bočica kupljenih u dućanu. Dijelili smo bočicu Kole sa našim prijateljima i NIKO nije umro zbog toga.
 
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravo maslo, pili kole koje su i tada bile pune šećera ali nismo bili debeli zato što smo smo se STALNO IGRALI VANI 
 
Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svitla na ulici, na kukalo, trlju, na konje, franje, partizana i nijemaca, kauboja i indijanaca, i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti,  nerijetko, niko nije mogao da nas nađe po cijeli dan (šperčeva kućica, uvale, 5-ti pal, kuglana) i nikad nije bilo problema...

Nije se izlazilo u ponoć i dolazilo u 5-6 ujutro, naši roditelji nisu drćali od dilera i raznih usijanih glava, naši roditelji mirno su spavali.
 
Provodili smo cijele dane (naglašavam dane a ne noći) praveći trokolice od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako da riješimo problem. 
 
Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme sa koncentracijom u školi. Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali škole. Nama nisu prodavali drogu ispred škole...

Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva), nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms....... mi smo imali PRIJATELJE i mi smo išli VAN družiti se s njima!

Padali smo sa drveća, znali se porezati na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga.

Igrali smo se sa lukovima i strelama, pucali na garbun za Novu Godinu i sve smo to preživjeli bez posljedica! Išli smo biciklom ili pješke do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!
 
Zadnjih 50 godina su bile najplodnije godine u povijesti čovječanstva. Naše generacije su proizvele najbolje izumitelje i naučnike do danas. Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo da živimo s tim !
 
I ti pripadaš toj generaciji?

Čestitam!

Podijelio sam ovo sa Vama koji ste imali sreće da odrastete kao prava djeca, prije nego što su advokati, države, vlade, mafijaši i dileri počeli odredjivati kako treba živjeti!

Možda bi bilo dobro da i vaša djeca ovo pročitaju, da vide kako su njihovi roditelji odrastali.
 
Pozdrav generaciji.

Živjeli !!!