Škole - tvornice ocjena

Brojne reforme školstva koje smo preživjeli pokušavale su poboljšati stanje u školama, ali najčešće su to bili pogoci „u ništa". Brojni nemili događaji tijekom desetljeća jasno nam signaliziraju da su u školama potrebne velike i korjenite promjene, a ne samo poneke palijativne mjere. Ali očito odgovorne osobe, najčešće iskazuju nemoć. I ministar Jovanović je, povodom posljednjih alarmantnih događanja u školama odlučio napad na nastavnika proglasiti napadom na službenu osobu!? I što će se time promijeniti? Bojim se ništa bitno ...

PALIJATIVNE MJERE U OBRAZOVNOM SUSTAVU - RJEŠENJE PROBLEMA ILI SAMO ZAVARAVANJE?!

Škole - tvornice ocjena

Piše: Mirjana Nazor
Izvor: Slobodna Dalmacija


Dobro se podsjetiti da je “palijativna medicina potpuna skrb o bolesnicima oboljelim od neizlječivih bolesti s ciljem postizanja najbolje moguće kvalitete života za bolesnike i njihove obitelji. Ove bolesnike ne možemo izliječiti, ali možemo osigurati kvalitetniji život bez boli i patnje”.

Priznaju li oni koji predlažu u školama isključivo palijativne mjere da škole zapravo boluju od neizlječive bolesti?

Škole su nesumnjivo bolesne i u obrazovnoj, a pogotovo u odgojnoj sferi. Ah iskreno vjerujem da ta bolest ipak nije neizlječiva, važno je samo da “liječnici” ne budu nesposobni.

Svjedoci smo da su već godinama jedino petice kakva-takva garancija za upis u željenu srednju školu. Ali ima i situacija kada niti one ne osiguravaju ostvarenje snova učeniku i njegovim roditeljima. Biti vrlo dobar učenik, a kamoli dobar je izrazito loš startni položaj za upis u srednju školu.

Škole su postale tvornice ocjena, znanje je zanemareno, a o sposobnostima ih motivaciji učenika, njihovim željama doista gotovo nitko ne vodi računa. To su sve indikacije bolesti.

Prije dvadesetak dana nas je šokirala vijest iz osnovne škole u Klisu gdje je izbezumljeni roditelj nasrnuo na nastavnicu, pa i ravnatelja škole, nezadovoljan jednom ocjenom svog djeteta, preniskom naravno.

A onda se dogodio Vrgorac - otac nezadovoljan previsokom ocjenom svoje kćerke napao je nastavnicu i njezino dijete! Ali ovo nažalost nisu usamljeni incidenti, već nimalo nov načina komuniciranja između frustriranih roditelja i učitelja. Svi znamo da su i đaci mnogo puta posezali za nedopuštenim načinima rješavanja teškoća i problema u našim školama: noževi, bejzbol palice, puške...

Ubojstvo nastavnika u Varaždinu koji je stradao od ruke učenika dogodilo se još 2001. godine. Očito je da već jako, jako dugo nasilje sasvim dobro uspijeva u našem odgojno obrazovnom vrtu. A ono je često proizvod bešćutnosti na koju nalazimo i kod odgajanika i kod odgajatelja.

Nije li škola npr. iskazala prvorazrednu bešćutnost u slučaju devetogodišnjaka o kojem smo također prošlih tjedana čitali. Barem koliko se zna, nitko iz škole tijekom dužeg razdoblja nije uočio da dječak nema ni minimalnih uvjeta za normalan život, da je gladan. Kako su prenijeli mediji dječaka nitko iz razreda nije pozivao na rođendane jer je bilo jasno da ne može kupiti nikakav poklon!?

Zanimalo bi me kohko djece iz tog razreda pohađa vjeronauk? Pitamo h se ikada u kakve će osobe izrasti djeca koju potičemo da se bore jedino za svoje ocjene, a ne učimo ih da pomažu drugima, da ne budu ravnodušna prema tuđim nevoljama, ne učimo ih da je pomoć vršnjaku u nevolji mnogo važnija od ocjene. Očito bolest je i tu prisutna. Teška, ali izlječiva.

Ima li nade da konačno shvatimo da školu na prvom mjestu čine ljudi koji omogućavaju ih otežavaju njezino normalno funkcioniranje, a to znači i obrazovno i odgojno djelovanje.

I đaci su imanentni dio škole i onda kada se u njoj dobro osjećaju, kada je vole, kada su pristojni, ali i onda kada žive u strahu, nesretni i ogorčeni. I roditelji su dio škole i potrebno ih je jasno i nedvosmisleno upoznati s pravilima ponašanja u školi kao i posljedicama njihova kršenja.

Primjer iz zadarske osnovne škole Šimuna Kožičića Benje pokazuje koje su mjere doista ozdravljujuće. Naime, u toj školi na početku školske godine svi đacii roditelji bivaju upoznati s pravilima ponašanja koja treba poštivati, kao i s posljedicama kršenja tih pravila. Problemi se detektiraju u začetku i nastoje što prije riješiti.

Imaju li sve škole ta pravila jasno definirana i obznanjena? Ako imaju, pridržavaju h se svi nastavnici, bez izuzetaka tih pravila i kada su u pitanju đaci, njihovi roditelji, ah i oni sami? Jer i to je manifestacija, sviđalo se to nekom ih ne, odgojne uloge škole.

Ostavimo palijativne mjere neizlječivo bolesnima. Škola sigurno toj kategoriji ne pripada. Potrebno je konačno započeti s otkrivanjem i liječenjem pravih uzroka brojnih boleština koje su se nastanile u našim školama.

Povezani članci

Who's Online

We have 190 guests and no members online