DUGI RAT

Vjerojatno je većina Vas već pročitala članak "Škola za tuču" Roberta Pauletića objavljen u današnjoj Slobodnoj Dalmaciji, u kojem Robert donosi nažalost za današnjicu nimalo atipičnu priču o "malom" školskom zlostavljaču svojih vršnjaka kojem nitko u odgojnom dijelu našeg odgojno-obrazovnog sustava ne zna ili nema tko pomoći, a bome, i što je još strašnije, ne zna se pomoći ni ugroženoj većini koju neprilagođeni mališan terorizira... Djeca s poremećajem u ponašanju su mala i nesretna skupina kojoj se, sudeći po sadašnjem sustavu, ne piše dobro. U cijeloj Hrvatskoj bi se sa 600 000 djece u školama trebala baviti ukupno 22 dječja psihijatra, i nitko zbog toga ne diže graju, niti izlazi na ulice. A trebalo bi. O ovoj temi možete saznati više u odličnom članku  "Huckleberry Finn u školskom sustavu" Iskre Pejić, kojeg ste možda već i pročitali ovdje ili na stranicama H-Altera gdje je izvorno objavljen. U nastavku teksta pročitajte zanimljivi kraći osvrt na ovu temu iz perspektive jednog učitelja ...

DA, TO JE NAŠA SVAKODNEVNICA

Piše: Učitelj (podaci poznati redakciji)

Da. To je naša razredna svakidašnjica. Ne smijemo niti oštrije pogledat "problematično" dijete, a kamoli podviknut na njega. Ne daj bože da povrijedimo njegovu osobnost, izazovemo traume koje bi ga mogle pogoditi poslije toga. Treba s njim polako: "..pa sine moj, nije ti to lijepo, nemoj to raditi..", a sutra opet ispočetka.

Bravo gospodine Pauletić!

Eto netko se sjetio da se u medijima javi i na ovu temu.

A ja bih volio da se jave i roditelji, kako oni gledaju na sve to? I njihova djeca su tu u razredu, školi, ili su zlostavljana ili, ne daj Bože, zlostavljaju.

Eto ja sam u prosvjeti preko 35 godina. Radio sam i prije devedesetih, radim i danas. Nemojte da ja komentiram... Neću se potpisati imenom i prezimenom jer znam da će se tada javiti i mnogi da me napadnu zbog mojih, nekada, pedagoških postupaka.

Ipak ne mogu a da ne pohvalim  ovaj članak i da zamolim roditelje da kažu neku riječ.

A i vi mlađi i vi ćete jednom biti roditelji i imati dijete u školi.

Usput evo istinite priče jednog starijeg gospodina s Lastova.

Rakija, Rakija...

...U mom selu bio je stariji čovjek koji je volio popit. Često je bio pijan. Teturao bi seoskim puteljcima i ulicama. A mi djeca, desetogodišnjaci, volila smo mu se rugat i vikali bi za njim "Rakija, Rakija" i slično. On bi nas pokušavao uhvatiti ili pogoditi kamenom. No, bili smo brži.

Jednog dana opet ugledasmo tog čovjeka. Opet smo mu se počeli rugati. No, on nije bio pijan. Samo se okrenuo. Ugledao je i mene. Prepoznao me...

Po povratku kući čuo sam da je Rakija već kod mog oca i govori mu što sam učinio.

Znao sam što me čeka. Ušuljao sam se u kuću. Međutim, kaiš koji je otac skinuo s hlača, nisam mogao izbjeći.

Boljelo je ali sam šutio. Poslije tih batina nikada više nisam nikoga uvrijedio ili mu se narugao, pa ni Rakiji. Kada bi ga sreo lijepo bi ga pozdravio, pa makar on i bio pijan.

Da je kojim slučajem moj otac postupio po ovim modernim pedagozima i prišao mi riječima: "Sine moj, nije to lijepo, nevalja se starijoj osobi rugati i smijati mu se. To nije pristojno. Sada podji spavati i pazi što radiš drugi put..." imam osjećaj, ma siguran sam, da bi i dalje trčao za Rakijom i rugao mu se...

***

Ne zagovaram batine, ali neki su roditelji definitivno podbacili u odgoju i brizi za svoju djecu.