Zanimljivosti..

Božićna priča

MartinMartin Striegl se udubio u brojke. 23-i je već, prosinac je i zadnji radni dan ove godine, već 17:30 popodne, a za pola sata na zadnjem katu poslovnog tornja počinje gala Božićni domjenak tvrtke kojoj je na čelu zadnje dvije godine. Udobno zavaljen u direktorskoj fotelji za stolom od mahagonija s kojeg je pucao pogled na strogi centar Zagreba dovršavao je prezentaciju poslovnih rezultata, ubacivao u laptop na koljenima  najfriškije brojke s zadnjeg financijskog izvješća kojeg mu je desetak minuta prije mejlnila Marija, njegova tajnica i "desna ruka", Katica za sve, prikupivši ih od svih tvrtkinih financijaša iz CEE regije. Prije fešte morao je još baciti oko na posljednje izmjene na govoru kojim će se sutra popodne obratiti glavešinama u Beču, na sjednici odbora direktora… Blagdani su uvijek takvi, uvijek neka ludnica, toliko toga treba pozavršavati prije odlaska… pomisli i pogleda krajičkom oka na sat. 17:35. Stići će...

BOŽIĆNA PRIČA

Who is fuckin' Horvat?

pričaBlagdani su uvijek takvi, uvijek neka ludnica, toliko toga treba pozavršavati prije odlaska, pomisli i pogleda krajičkom oka na sat. 17:35. Stići će...

Piše: Mladen Banović

Kao i mnoge druge tvrtke, austrijski "StillHaus" je godinu, dvije poslije zadnjeg rata otvorio svoju podružnicu u Hrvatskoj. Vrijedne i pametne ljude, spremne raditi hi-tech stvari za trećinu ili četvrtinu austrijske plaće tu nije bilo teško pronaći. Već 1998. otvorili su urede i u Splitu, Osijeku, Rijeci, a zadnji je otvoren prije par godina u Zadru. Posao je krenuo. Ponajveća su softverska kuća u Hrvatskoj. Kakvi Bangalore. Ne šprehaju Indijci Njemački jezik, a nisu više ni toliko jeftini..

hi tech cirkus

Martin, rođeni Bečanin, dobro se snašao u Zagrebu. Od svega najgore mu ide hrvatski jezik. Bio je na pet, šest tečaja, neki su bili doista i dobri, no osim osnovnih fraza, dvjesto, tristo riječi i elementarnih pokušaja slaganja rečenica, na hrvatskom mu ništa nije išlo. U tvrtci s time nije imao problema, svi ionako govore engleski, većina i njemački, a za kuloarske vijesti i tračeve imao je na raspolaganju Mariju, personalnog asistenta i organizatora ili što bi Hrvati rekli - svoju tajnicu!

Marija, Mare, brbljava, pomalo tvrdoglava ali i uvijek vesela Dalmatinka rođena u Berlinu gdje je i živjela do svoje 16-e, danas u srednjim tridesetima, nakon studija je ostala u Zagrebu, udala se za studentsku ljubav s prava, ubrzo dobila dijete, ali se par godina poslije i razvela kad joj je brak postao neizdrživ zbog muževljevog uznapredovalog PTSP-a…

Excellica je bila gotova, friške brojke ubačene, graf automatski razvučen i korigiran u onom dotad praznom dijelu (prosinac). Dobar uzlazni trend. Ide prodaja. Napokon je krenulo u posljednjem kvartalu i pad će biti manji od podnošljivih 7 posto na godišnjem nivou… Mogli su zamisliti još optimističniji poslovni plan, promrmlja sebi u bradu…

Još je trebao baciti samo pogled na skoro već skockani govor kojim se treba obratiti djedicama na Bečkom sastanku u petak, kadli je zazvonio telefon.

Mare... Panika!    - Šefe, evo sad su mi javili iz Promocije, znate onih koji nam organiziraju domjenak.. Zovu da je Cetinski zapeo na auto-putu. Snijeg u Lici. Ovi iz agencije da su tek sad saznali. Da nije bilo signala. Svi su u panici…

- Pa su se tek sad javili? - uzvrati on

business class- Je. Šefe, dolaze nam oni tajnici iz Ministarstva, direktori i zamjenici državnih agencija, možda svrati i Polančec, na sastanku je sa sindikalistima, i Mesića su najavili iz ureda, a glavni zabavljač na fešti će nam kasnit barem nekoliko sati!! Iz Promocije kažu da nam Cubismo može uletiti spasit stvar, ali tek za pola ure, 40 minuta… Što da im kažem? - ne zna što će Mare.

- Pa jesu li oni normalni? Dajemo im 300.000 kuna za domjenak, a oni zafrknu već prvu stvar? Može li se ovdje išta održati po planu i bez iznenađenja? Uvijek neka panika u zadnji čas?! Jebena improvizacija! Ma dosta mi je više te vaše hrvatske zajebancije ...

- ... I onda, što ćemo? - ne da se smesti Mare.

- Neka se Cubismo nacrta za po ure ili ništa od ugovora za dogodine! A Cetinski neka uleti kad dođe, ako uopće dođe... Neka pojačaju catering da ne bude grintanja, ubaci još nešto u poklon paket za poslovne partnere i novinare, nemoj zaboravit novinare… ma moram li ja misliti baš o svemu.

- Dobro, razumijem šefe, dobro...

- Ovima iz Promocije slobodno reci da ćemo 2009. umjesto njih angažirati Millenium, pa neka se misle nesposobnjakovići jedni! Jebate, ja na Operabal kao od šale dovedem Mariah Carrey, a oni ne mogu ni Mineu na fuckin' domjenak…

- Tonija Cetinskog…

- Dobro, tog malog Cetinskog…

Ljutito poklopi slušalicu. Uzdahne duboko i pogled mu za trenutak odluta na noćnu panoramu Zagreba. Nevalja se nervirati. Ali kako?!... Moram li baš ja sve obaviti... Počelo je sniježiti, primijeti. I vrati oči na ekran.

Dobro je ovo. Prezentacija je OK. Govor je OK. Jest da će Max imati mali milijun pitanja i da će mi Stefan opet tražiti dlaku u jajetu, ali neka me slobodno smijene, te glavešine jebene, ako misle da je nadrkanko Stefan bolji od mene i da je mogao navuć tih –7 posto na pozitivnu nulu. Ma neka samo probaju...

Ovaj put zazvonio je mobitel.

- Šefe, skoro zaboravih, pitaju iz Splita zašto nismo ništa od donacija dali Horvatu za troškove liječenje? Znate, kolegi koji je teško obolio. Rak. Umire čovjek...  – konkretna kao i uvijek bila je Mare

- Horvat.. Koji Horvat? Ma je li to onaj kome smo već prije davali lovu za lječenje?  - neuvjerljivo se pravio da ne zna o čemu i kome je riječ.

- Jest. Kolega iz splitskog Research & Developmenta. Zagrepčanin s splitskom adresom. Naš zaposlenik skoro od prvih dana u Hrvatskoj... Opet mu se stanje pogoršalo. Kemoterapije, lijekovi, ma strašno šefe…

- Pa što oni Dalmoši hoće? Dali smo mu 50 000 kuna za prošli Božić. Bilo je u svim novinama… Bilo mu je poslije bolje..

- Jest ali mu se vratilo prije pola godine. Horvatu danas treba mjesečno oko 25.000 kuna samo za eksperimentalni lijek. Izgleda da mu još jedino to pomaže. A taj lijek nije na popisu HZZO-a …

- I skup je ko' sam vrag! - nadoda on.

- Dalmoši grintaju po uredu u Splitu da smo donacije dali svima, Dječjem selu, Hrabrom telefonu, HVIDR-i, Udrugama… Svima, samo ništa Horvatu... – upire Mare i dalje po svome. Jutro ju je nazvao Božo i zamolio da pomogne koliko može kod Uprave.

- Tko to priča? – sad je odjedanput zainteresiran..

- Raspitivao se kod HR-ovaca onaj mamlaz Baranović, slaže Mare uvalivši "sindiklaca" Baranovića u priču. Jedinog dalmoša kojeg se purgeri plaše. Član radničkog vijeća. Ne mogu mu ništa.... Kristina mu je priznala da Horvatu nismo ništa dali ove godine… - mulja Mare u svih šesnest.

- Pa tko je taj Horvat?! Sanader? Netko od "crvenih"? Što oni žele? Da mi Poslovni, Jutarnji ili Večernji napiše da smo lovu od donacija dali nekom Horvatu, koji je, gle slučajnosti, naš zaposlenik…

- Već je više od pola godine na bolovanju…

- Ma briga me! To bi bilo sumnjivo! Kužiš? Ispast će mito, korupcija.. Da djemo lovu našem čovjeku na ruke.. Razumiješ li? Opet će nas razapet u medijima da nešto mutimo... A taj Horvat je dugo radio na Istoku, po Arabiji, nakesao se već on …

Pohlepa

- Ima on neku udrugu iza sebe, novac možemo uplatiti na njihov žiro račun, nema problema… -  ne da se Mare navuć na ješku, i ne pušta...

Mare, znaš li ti koja je to procedura? Što misliš, da meni to već nije palo na pamet? Treba nam pismena suglasnost svih članova Uprave, pa potpisi onih glavonja u Beču, pa onda dopuštenje od Manfreda iz interne inkvizicije i naposljetku mišljenje PR-ovaca o uklapanju u željenu medijsku sliku kompanije …

- Znam šefe, ali …

- Zar 200.000 Dječjem selu, 150 000 Hrabrom telefonu, po 100 regionalnim HVIDR-ama nije dovoljno? A za ove udruge nema takve grozne procedure kod donacija. A što misliš koliko su oni iz McCarr Ericcsona dali u humanitarne svrhe? Niti pola! Niti pola, Mare!

- Mogli smo barem nešto smislit, nešto interno, za Horvata. Umrit će čovik… ne prikupi li za lijek… Evo ovi iz Splita kažu da će organizirati neku humanitarnu prodajnu izložbu nečega što su sami izradili pred Božić i da će novac namijeniti za Horvatov lijek …

- Eto! Vidiš da će čovjek nešto dobiti! Dakle nije istina da mu ništa nismo dali. Da smo socijalno neosjetljivi. "StillHaus" je oduvijek bio društveno odgovorna firma... navio se Martin kao da je pred novinarima.

- Pa zar nam HGK lani nije dala priznanje za to, a Sanader lani uručio i nagradu… A sad lipo zamisli što bi se pisalo u medijima da nismo oprezni i korektni – opet bi nas uhvatili u nečemu ovi burzovni  papaprazi, ovi lešinari,.. Razapeli bi nas po Economistu, Timesu, po Wall Streetu, da smo netransparentni, da opet nešto mračimo, kemijamo… Sasjekli bi nas skroz…

business class

- Ali ovo je humanitarna akcija, za pomoć, kako ne razumijete? Za spašavanje života našeg kolege

- Ma daj… Nemoj me hvatati na te blagdanske fore… Već sam trebao biti gore s Polančecom i pričati s onim državnim tajnicima, a još se gnjavim ovdje s godišnjim izvješćima i kojekakvim tablicama i ti me još zajebaješ… Razapet će mene oni na odboru u Beču… Kako sada stvari stoje možeš slobodno zaboraviti na K-15 i božićnicu dogodine…

- Ali šefe, kriza je svugdje, a nama i nije tako loše. Primaju se ljudi. Plaća ne pada, a McCarr razmišlja i da zatvori ured u Splitu…

- Mare, već je šest sati. Cijeli dan sam u uredu. Nemam sad vremena za ovo…. Je li već počelo s feštom gore? Cubismo? Stiže! Nina je znači već spremna…Super! Sevka? Prisvlači se..  Dobro, eto i mene… Reci da stižem za pet minuta…

Mare,…

- Da šefe?

- Vidimo se gore.


***

Pahulje su padale gušće i gušće nad Zagrebom koji je svjetlio večeras kao da ga upravo sada neki Cropix snima za Božićni kalendar ili barem razglednicu...

Takav mu se činio s petnaestog kata prije nego što je ugasio svjetlo u uredu. Laptop je već bio spremljen u boršu, frizura provjerena i friško zalizana, navukao je svečaniji sako što ga drži u uredskom ormaru baš radi ovakvih prilika. Još malo mirišljvaog Paco Rabana što mu ga je žena kupila u duty-freeju u Singapuru nakon jesenjeg ASIAcona.

Spreman je. Zadnji dan u uredu je iza njega! Još samo treba odraditi taj Domjenak. A sutra ujutro pakiranje, pa povratak kući. Sitna usputna poslovna gnjavaža pred glavešinama u Beču. Večera...  Pa više nego zasluženi odmor.

Bijeli Božić s obitelji. Dva, tri  tjedna Alpi. Zubatog sunca. Skijanja.

Buisness class

Povezani članci

Who's Online

We have 398 guests and no members online