In Memoriam: Ante Marković

Ante MarkovićU 87. godini života, u Zagrebu je preminuo Ante Marković, posljednji premijer bivše države, Jugoslavije. Marković je najpoznatiji po programu ekonomskih reformi koji je propao zbog ubrzanog raspada Jugoslavije. Od 1991. je živio na potezu Graz - Zagreb baveći se konzultantskim poslovima za velike tvrtke i vlade. Iz arhive DugiRat.com izvlačimo razgovor Ante Markovića s Milanom Gavrovićem, novinarom tjednika Lider, vođen u svibnju 2009. (...) Mnogi se još uvijek sa sjetom sjećaju kraja osamdesetih godina i doba blagostanja koje je nakon perioda krize omogućio Ante Marković. „Eh, da su mu samo dali da odradi reforme do kraja”, reći će mnogi i dodati: „Ko zna gdje bi danas bili?”. To se nije desilo, a početkom krvavog raspada SFRJ trag se zagubio i našem Anti. O reformi koju je pripremao, Miloševiću, aktualnoj recesiji koja je zahvatila čitav svijet, aktualnom stanju u hrvatskom gospodarstvu, i gospodarastvu u regiji za poslovni tjednik "Lider" opširno je govorio posljednji premijer bivše države, danas gospodarstvenik i vlasnik BiH poduzeća za gradnju elektrana. U nastavku prenosimo razgovor iz svibnja 2009. u cijelosti ...

ANTE MARKOVIĆ, posljednji premijer bivše države u razgovoru za LIDER (svibanj 2009.)

Kako bih ja rješio krizu

Razgovarao: Milan Gavrović / Lider
Izvor: Lider

Prije dvadeset godina Ante Marković je, predstavljajući svoj program izlaska iz krize ondašnjemu jugoslavenskomu političkom vrhu, upotrijebio izraz novi socijalizam. Danas, u 85. godini, kaže da se u ovoj krizi kapitalizam mora promijeniti.

Ante Marković

Znači li to da danas zagovara novi kapitalizam? Ili, još točnije, da se taj novi kapitalizam ne razlikuje bitno od njegova nekadašnjega novog socijalizma?
 
Bilo je to jedno od veselijih pitanja u prijateljskom razgovoru vođenom u subotu prije podne tijekom Markovićeva vikend-boravka u Zagrebu.
 
Posljednji premijer SFRJ, inženjer Ante Marković, bio je dugogodišnji generalni direktor Rade Končara, koji je u njegovo vrijeme narastao s dvije na 25 tisuća zaposlenih, među kojima je bilo 4,5 tisuće inženjera. U doba dužničke krize 1982. postao je predsjednik hrvatske vlade, a 1989, kad je Jugoslavija tonula u najdublju krizu, prihvatio je savezni mandat.
 
Taj čovjek za krizna vremena danas vikendom boravi u Zagrebu, a preko tjedna u Sarajevu, gdje je osnovao poduzeće za gradnju elektrana. Za razliku od ostatka Europe, BiH još ima velike, neiskorištene vodne potencijale, a i goleme zalihe ugljena. Električna energija mogla bi biti najvažniji izvozni proizvod te zemlje, i to upravo u trenutku kad je energija najtraženija roba na svijetu. Ali kako veliki poslovi ne idu lako ni u sređenijim sredinama, Markovićeva je tvrtka dosad završila samo dvije male hidroelektrane (ali ima dovoljno koncesija za daljnju gradnju), a usput gradi i stanove u Sarajevu. Brzo i kvalitetno, kao što je naviknuo sve raditi.
 
Na kraju druženja uz teme o aktualnoj ekonomskoj krizi predlažemo da bi se od razgovora mogao napraviti odličan intervju. Ali ne, on ne daje intervjue, nije se pripremio, to je bio samo nevezan razgovor... Nakon duljeg uvjeravanja ipak je pristao, pa smo na brzinu organizirali snimanje.
 

*** Nedavno ste na pitanje novinara zagrebačkoga Večernjeg lista koji vas je zatekao na gradilištu u Sarajevu odgovorili da vam se u ovo vrijeme nastupajuće krize nitko iz Hrvatske ne obraća za savjet. Kad bi vas se pitalo, što biste rekli?
 
Neće me pitati...
 

*** Ipak, sama je zamisao intrigantna. Za kratko vrijeme koliko ste bili jugoslavenski premijer zaustavljena je hiperinflacija, dinar je prvi put u povijesti postao konvertibilan, inozemni je dug prepolovljen, a devizne rezerve povećane gotovo deset puta. Istodobno su realno rasle i plaće i mirovine. Danas, kad hrvatska ekonomija tone u recesiju, to zvuci kao alkemičarski pothvat. Ne znam hoće li vas netko nešto pitati, ali to ne znači da vaš recept ne zanima svakoga, ne samo gospodarsku nego i najširu javnosti.
 
Ja to razumijem. Erozija društva doista je velika, a mislim da će ova godina za Hrvatsku biti katastrofalna. Bojim se da istječe vrijeme u kojem je trebalo nešto napraviti da bi se stanje barem ublažilo.
 
Nažalost, ne poduzima se ništa. Kao da se čeka Međunarodni monetarni fond, i to ne samo zbog novih kredita, kojima bi se vraćali stari. Kao da se priželjkuje da MMF preuzme i rješavanje krize, da nas on prisili na promjene.
 

*** Je li to loše? Jeste li protiv obnavljanja suradnje s MMF-om, iako će Hrvatska, s dugovima koje ima, teško preživjeti bez njegove pomoći? Ili se i s MMF-om može pregovarati i u znatnoj mjeri zaštititi vlastite interese?
 
MMF traži svoje mjesto u novoj konstelaciji snaga jer politika koju je provodio više ne vrijedi. Ali s njime se i dosad moglo pregovarati, naravno, ako se zna što se hoće.
 
Ja nisam protiv MMF-a, ali samo ako postoji vlastita politika i vlastiti program. Ako toga nema, onda će MMF uvjetovati kredite rješenjima i receptima koji su rijetko prilagođeni potrebama konkretne zemlje.
 
Stoga pregovarač mora imati pravu dijagnozu stanja i znati koja mu rješenja odgovaraju, pa će onda znati i kakvu pomoć tražiti od neke međunarodne financijske ustanove, bilo MMF-a ili Svjetske banke.
 
U suprotnome, ne samo da ne znamo za što nam MMF treba nego, rekao bih, ni za što nam ne treba. Pomoć u otplati dugova ne može biti jedini razlog da se MMF-u kaže ni ‘da’, ali ni ‘ne’.
 
Zapravo, jedini razlog zašto se sada odbija suradnja s MMF-om, bolje reći odgađa koliko god se to može, jest strah od zahtjeva da se smanji potrošnja. A na toj potrošnji sagrađena je cijela aktualna hrvatska politička građevina.
 
 
 
Bolje da budžet smanji Vlada nego stihija
 

*** Svi govore o potrebi da se sredstva drukčije troše – za pomoć gospodarstvu i za investicije koje brzo vraćaju uloženi novac...
 
Dobro, ali to dolazi poslije. Najprije treba smanjiti budžet. Čim se 20 posto – oko 3,5 milijardi eura – oslobodi, smanjuje se i problem servisiranja dugova. Novac se više ne mora uzimati bankama, pa one mogu kreditirati privredu. Ekonomija tada počinje lakše disati. To je preraspodjela u korist gospodarstva.
 
Sada opet buja nelikvidnost. Poduzeća i obrtnici samo državi duguju 18,4 milijarde kuna neplaćenog poreza. To je gotovo 15 posto proračuna. Zato i kažem da će budžet smanjiti stihija. A svako je rješenje bolje od stihije.
 

*** I vi ste svojedobno pregovarali s MMF-om. Govorite li sve to iz vlastita iskustva?
 
Da, kad me tadašnji američki predsjednik George Bush stariji zvao na razgovor, susreo sam se u Washingtonu i s ondašnjim direktorom MMF-a Michaelom Camdessusom. Razgovarali smo sami, samo s prevoditeljem, od deset sati navečer do četiri ujutro. Ja sam tada točno znao što želim.
 
On je s velikim zanimanjem saslušao moj program, prekidajući me brojnim pitanjima i potpitanjima, pri čemu sam mu rekao i što očekujem od MMF-a. Na kraju je zaključio da u svojoj praksi još nije čuo tako konzistentan i hrabar projekt. „Potpisat cu sve što tražite...”, rekao je doslovce. To je bio samo jedan od razgovora s MMF-om, ali svakako najvažniji.
 

*** To je ipak bilo prije dvadeset godina. Od tada se svijet radikalno promijenio. Može li se nešto od vašeg ondašnjeg programa primijeniti i danas, u doba opće globalizacije?
 
Osnovni sadržaj tog progama vrijedi i danas, barem za prvo razdoblje suočavanja s krizom. Simptomi globalizacije bili su vidljivi već tada i prema mome sudu označili su početak kraja kapitalizma kakav je dosad postojao.

Koji su to simptomi? U svijetu se ubrzano počela povećavati količina novca u optjecaju, pa je njegov ukupni iznos toliko narastao da je do danas tri do četiri puta premašio ukupni svjetski društveni proizvod. Balon je prije ili poslije morao puknuti i sad se to dogodilo. Bivši američki predsjednik George W. Bush samo je ubrzao negativne procese, ali kriza je nezaustavljivo stizala prije njega i bez njega.
 
Kako je i zašto do toga došlo? To moramo znati jer je i to dio dijagnoze stanja u kojem jesmo. Jedan je od ključnih odgovora da u uvjetima globalizacije, koja istodobno znači i stvaranje novih krupnih i moćnih monopola, kapitalizam više ne može kontrolirati financijske tokove.
 
Tako se izgubila jedna od njegovih glavnih funkcija, pa se i reprodukcija preselila u sferu koja nije realna. Kad je tome tako, sve postaje moguće, pa i stvaranje bogatstva ni iz čega.

U realnoj sferi, gdje se stvaraju nove vrijednosti, to, naravno, nije moguće. Zato dolazi do sraza.
 
To što se sada nudi kao rješenje čista je kozmetika. I to ne u Hrvatskoj, nego u cijelom svijetu. Mislim pritom na sve što poduzimaju najsnažnije svjetske ekonomske sile, uključujući i ono što zasad najavljuje Barack Obama.
 
Upumpavanjem novca želi se pokrpati balon koji je puknuo. Zapravo, to su iste metode koje su svijet bacile u krizu i kojima se uvodila globalizacija. Dakle, nastavlja se po starom.
 
Što se događa? Banke nestaju ili se spajaju, što vodi dosad neviđenoj koncentraciji. Karikirat ću i reći da će na kraju ostati samo jedna ili dvije banke, da monopol ne bi bio posve vidljiv.
 
A velike su banke daleko od života. Za njih postoje samo profit i financijske špekulacije. One ne prikupljaju realna sredstva da bi ih oplodile ulažuci u razvoj, u proizvodnju, u radna mjesta...
 
To se mora iz temelja promijeniti. Druga mogućnost ne postoji. Kapitalizam će se morati promijeniti, i to tako da se ponovno osnaži motivacija, a tržište oslobodi monopola. 

svijet

*** Kakve će biti te promjene?
 
Sve će se morati graditi od dna, a ne od vrha prema dolje. Ljudima treba omogućiti da preuzmu odgovornost, ali im za to treba osigurati i prava. Umjesto da se jačaju velike, centralne institucije, ispod kojih ostaje praznina, sustav treba graditi odozdo. Samo se tako može kod ljudi stvoriti motivacija.
 
To znači da dolazi vrijeme regionalizma i neke vrste samouprave. A to je bilo sadržano i u mome nekadašnjem programu. Zna se kakvu sam privatizaciju ja pokrenuo. Manje se, međutim, zna da se cijeli sustav vlasti trebao zasnivati na lokalnim jedinicama samouprave.
 
Vlast se trebala oblikovati tako da se višoj razini prepušta samo ono što se ne može riješiti na nižoj. To je sasvim suprotan put od onog kojim se poslije krenulo, i to ne samo u Hrvatskoj. Sada bi ponovno trebalo građanima prepustiti nadzor.
 

*** A u tvrtkama?
 
Isto se mora dogoditi i u tvrtkama. Kapitalistički sustav mora ojačati nadzor na svim razinama da bi se onemogućilo ovo što se sada dogodilo. Na tome se zasnivala privatizacija kakvu sam ja počeo.
 
Od svih država nastalih raspadom Jugoslavije jedino je Slovenija nastavila tim putem. I u Hrvatskoj su preživjele i uspješno posluju sve tvrtke koje su se uspjele privatizirati prema tzv. Markovićevu zakonu, u kratko vrijeme koliko je bio na snazi. I to u nemogućim uvjetima, u kojima im se nerijetko onemogućavao rad. Ne samo zbog mog imena nego ponajprije zato što se na taj način otežavala pljačka.
 

*** Privatizacija je, nažalost, u velikoj mjeri samo prošlo svršeno vrijeme. Što bi od vaše reforme moglo biti aktualno danas?
 
Za sanaciju stanja potrebna su tri sidra: kontrola monetarne politike, ukupne javne i državne potrošnje i, konačno, plaća. Zahvaljujući guverneru Hrvatske narodne banke Željku Rohatinskom monetarno sidro postoji, ali ono samo ne može izdržati, a drugih sidara nema.
 
Posebni je problem preveliki proračun. Slično je bilo i nekad. Budžet savezne države, kakav sam zatekao, u mom je kratkom mandatu prepolovljen.
 

*** Što je vaša politika financirala iz budžeta?
 
Skresali smo sve što smo mogli, a najviše vojsku, koja je trošila više od 60 posto ukupnih sredstava s kojima je raspolagala savezna država. Za vojsku smo ostavili samo 35 posto novog, prepolovljenog budžeta. To je golema razlika. Zatim, srezali smo izdatke za administraciju, ali povećali smo sredstva za carinu i policiju.
 
Inzistirao sam na znatnom povećanju plaća carinicima iako su svi bili protiv. Što se dogodilo? Do tada se polovina budžeta financirala doprinosima republika i pokrajina, a druga polovina bili su vlastiti prihodi federacije. Pritom mislim na porez na promet, trošarine i na carine.
 
Kad smo povećali plaće carinicima, prihodi od carine toliko su narasli da sam predložio ukidanje doprinosa republika i pokrajina. Dakle, svi su u zemlji bili financijski rasterećeni: i privreda i republike i pokrajine.
 

*** Osim uvoznika, upravo su oni platili račun?
 
Točno, ali platili su samo ono što su prema zakonu bili dužni. Zapravo, carinski je sustav počeo normalno funkcionirati. Zatim, imali smo strašne izdatke za klirinško poslovanje sa Sovjetskim Savezom.
 
Bilo je dovoljno da neko poduzeće pošalje papire da je izvezlo robu u SSSR i da dobije novac. Ja sam to ukinuo. Najprije su iz SSSR-a morali dobiti klirinške dolare (točnije papire, jer to je bio virtualni novac), za koje je Jugoslavija mogla kupovati u SSSR-a, pa su tek onda te dolare smjeli zamijeniti u Narodnoj banci za dinare i tako naplatiti svoj izvoz. Klirinški su se izdaci odmah žestoko smanjili. Milošević me napao da uništavam srpsku privredu iako su veliki klirinški izvoz imale i Slovenija i Hrvatska, pa i ostale republike.
 

*** Jeste li smanjivali socijalne izdatke, na primjer za zdravstvo ili mirovine, koje su tada u odnosu na prosječnu plaću bile mnogo veće nego danas?
 
Ne, to nam nije bilo ni nakraj pameti. Svaku stabilizaciju netko mora platiti, ali mi nismo ispostavljali račun ni zaposlenima, ni umirovljenicima, ni bolesnicima. Sasvim suprotno, životni je standard svima porastao. Osim toga, društvene djelatnosti, kao što smo ih tada nazivali, financirale su republike, i to putem posebnih fondova, koji su se punili doprinosima. Ja ne kažem da i tu nije trebalo racionalnije raditi, posve suprotno, ali ta se racionalizacija nije trebala provoditi smanjivanjem prava na liječenje.
 
Međutim, upravo je MMF uvijek tražio kresanje prava i socijalnih davanja. To je razumljivo. Jednim potezom ostvaruju se velike uštede, a činovnicima MMF-a posve je svejedno što ce biti s našim ljudima. Nama, nasuprot tomu, nije i ne smije biti.
 

*** Može li se na neki sličan način danas smanjivati i hrvatski proračun? Na svaki spomen nečeg takvog ministar financija odgovara pitanjem: ‘A komu da uzmemo?’ Zato je proračun sada tri i pol puta veći nego 1994.
 
Uvijek se ima komu uzeti. Svaka se politika prepoznaje po tome što i koga financira. A preveliki budžet može značiti i pomanjkanje jasne politike.
 
Da bi se olakšao pritisak krize, hrvatski se proračun sada mora smanjiti barem 20 posto. Ako se to ne napravi, smanjit će ga život. A kad ga život smanjuje, to onda ide stihijski uz brojne potrese i nesagledive posljedice.
 

*** Smanjivanje proračuna pogađa jake interese, najčešće čvrsto povezane s političkim strankama. Zato je diranje u taj osinjak iznimno opasno. U velikoj mjeri vlast se ne dobiva, nego se kupuje, i to novcem iz proračuna. Napokon, moglo bi se zaključiti da su i vas srušili nakon što ste srezali budžet. Mislim ponajprije na ulogu koju je pritom odigrao vojni vrh.
 
U onim uvjetima vojska sama nije bila odlučujuća. Glavni su bili nacionalisti, ali to se lako spojilo. Slažem se da je i taj činitelj mogao imati određenu ulogu. U vrijeme kad smo zaustavili inflaciju i uveli konvertibilnost nitko mi nije mogao ništa.
 
Borislav Jović piše u svojoj knjizi kako su tih dana govorili Miloševiću, koji je bio prekinuo sve odnose sa mnom: ‘Zar ne vidiš da Marković ima u Srbiji veću potporu od tebe?’ Milošević, čelnik Srbije, dakle najveće države u sklopu Jugoslavije, sabotirao je moju reformu od samog početka. Sve je radio da je sruši, ali nije uspijevao sve do kraja godine 1990. Naprotiv, rezultati su bili fascinantni.
 

*** Postoji još jedna sličnost sa sadašnjim stanjem. I onda su se izvoznici bunili zbog tečaja koji je pri uvođenju konvertibilnosti utvrđen na sedam dinara za jednu njemačku marku. I tada se tvrdilo da prejaki dinar uništava izvoz. Znači li to da se danas ponavljaju neke vaše stare pogreške?
 
To je teško uspoređivati. Postojeći model ekonomske politike traje u Hrvatskoj više od 15 godina, a moja je reforma srušena nakon samo godinu i pol dana. Tada nije sve trebalo ovisiti o tečaju, pa je, primjerice, zahvaljujući drugim mjerama brodogradnja samo dobivala. Naravno, dugoročno, ali za imalo dulji rok nismo imali vremena.
 
Mi smo, naime, istodobno osigurali sredstva, namijenjena isključivo financiranju izvoza, a to znači i brodogradnje. Do tada ona je morala dizati vrlo skupe kredite, koji su osim toga bili vezani uz valutu koja je stalno fluktuirala. A sad bi dobivala kredite u dinarima i pod mnogo povoljnijim uvjetima. Sve je to išlo preko Jubmesa, specijalizirane banke za kreditiranje izvoza.
 
Tako je smanjivanje proračuna privredi donosilo dvostruku korist: izravnu, ali i posrednu, preraspodjelom kakva se sada traži i u Hrvatskoj.
 

*Dakle, vaša prva preporuka Vladi jest smanjenje budžeta?
 
Naravno. To je jedino što se sada može poduzeti da bi se dobili brzi rezultati. To bi morali shvatiti svi koalicijski partneri i svi sadašnji korisnici proračuna. Ipak, nemam iluzija u vezi s ljudskom kratkovidnošću i pretpostavljanjem vlastitih, kratkoročnih interesa dugoročnima.
 

*Kako riješiti problem prejake kune? Odnosno, devalvirati ili ne?
 
Taj problem treba rješavati postupno, a ne jednokratnom devalvacijom. Ona ima vrlo nezgodnu osobinu: njezine su koristi dugoročne, a šteta nastupa odmah. Rast izvoza može se očekivati za dvije do tri godine, a inflacija počinje sutra.
 

*** To je točno. Ali s nerealnim tečajem, cijela je ekonomija nerealna, pa onda imamo posljedice s kakvima smo sada suočeni.
 
Tu ima rješenja, koja bi nam, doduše, mogla privremeno pokvariti odnose s EU. Zašto ne uvesti pristojbe na uvoz, a s tako prikupljenim novcem poticali izvoz? A kako je uvoz dvostruko veći od izvoza, ima dovoljno prostora da se ozbiljno pomogne izvoznim tvrtkama. Vrijeme je da dio goleme zarade uvoznika potakne izvoz, od čega bi imala koristi cijela nacionalna ekonomija.
 

*** Spomenuli ste EU – on to ne dopušta.
 
Pa što onda? Svaka od sadašnjih članica EU sada grčevito traži rješenja koja joj odgovaraju. To ide tako daleko da bi čak moglo ugroziti euro. Opasnost je realna jer svaka zemlja poduzima mjere koje joj odgovaraju, a rabe zajedničku valutu. Nadam se i vjerujem da se to neće dogoditi jer bi to bio strašan udar za cijelu Europu, pa i za svijet. Ali objektivno sve ide u tom smjeru.

EU


 

*** Nešto slično svojedobno je predlagao i pokojni dr. Branko Horvat. Njegova je zamisao bila da se uvoz oporezuje s 10 posto i da se s isto toliko potiče izvoz.
 
To treba dobro analizirati. Pritom namet na uvoz ne treba biti jednak za svu robu. Ono o čemu ovisi osnovni standard ljudi, uopće ne treba oporezivati. Ali to su finese, koje također mogu odigrati važnu ulogu.
 

*** Što još predlažete kao mjeru za prevladavanje krize?
 
Daljnja mjera bilo bi smanjivanje PDV-a. Ja znam da je to najveći izvor proračunskih prihoda, ali njegovo kresanje i porez na uvoz stvorit će i za to dovoljan manevarski prostor. Ostaje još treće sidro, posebno bolno, a to su plaće.
 
Vlada je pokušala zaustaviti njihov rast, ali to nije prošlo. To je i normalno, jer ne može se zamrznuti plaće, a svu ostalu proračunsku potrošnju ostaviti netaknutom. Osim toga, samo zamrzavanje plaća nije ni približno dovoljno.

Tek sve zajedno može dati neki rezultat, dakle smanjivanje proračuna za najmanje 20 posto, uvođenje poreza na uvoz i poticanje izvoza, smanjivanje PDV-a, a naposljetku i zamrzavanje plaća.
 
Ljudi će to prihvatiti kad im se objasni da je riječ o dijelu konkretnog, jasnog, logičnog i pravednog programa za prevladavanje krize.
 
Vjerujem da bi sve to zajedno moglo dati neki rezultat, makar se slažem s onima koji smatraju da je hrvatska Vlada već zakasnila. 

*** Mogu li te mjere obraniti i devizni tečaj, za koji kažete da bi ga bilo opasno mijenjati? Devizne rezerve već su se spustile gotovo do razine ispod koje se ne smije ići. Kako da se onda ubuduće brani tečaj?
 
Tečaj se ne može obraniti samo deviznim rezervama niti ga može obraniti samo NBH. Ali može se braniti svim mjerama o kojima smo govorili. On se može braniti djelovanjem na drugu stranu vage, a to je smanjivanje proračuna i rasterećenje gospodarstva...
 
Osim toga, oporezivanje uvoza i poticanje izvoza, istodobno je i obrana tečaja i ispravljanje dijela nerealnog tečaja. Njega treba braniti i obraniti sada, da nas uz ostale nevolje ne bi pogodila još i hiperinflacija.
 
U ovoj situaciji ne bi bilo mudro ići u devalvaciju, ali u roku od četiri do pet godina to bi se moglo, pa čak i moralo napraviti.
 

*** Ako se istodobno s ponudom smanjuje i potražnja deviza, o tečaju možda i ne treba razgovarati. Ovisit će o uspjehu svih tih mjera ekonomske politike.
 
I to je točno. Bitno je jedino da se ne otvori prostor za inflaciju. 

Ekonomsko vijeće

*** Dobar dio tvrtki posljednjih se mjeseci suočava s velikim teškoćama. Gube tržište, rastu zalihe, nastaju gubici i zatvaraju se radna mjesta. Kako im pomoći? Najveće države u ovoj krizi ulijevaju golem novac u svoju ekonomiju, samo se kod nas ne događa ništa.
 
Da, daju velik novac, ali bankama, a ne proizvodnji. A to je pogrešno. Kod nas država uzima novac od banaka.
 
Našim se poduzećima, međutim, može pomoći jedino ako im se omogući da rade. Sve to o čemu smo govorili dijelom ide u tom smjeru.
 
Na primjer, ako poskupi uvoz, otvorit će se prostor za plasman domaćih proizvoda. Usput, zabrana prodaje nedjeljom odluka je koja se, posebno u ovim okolnostima, ne može razumjeti.

Kao da netko namjerno stavlja klipove u kotače nacionalnoj ekonomiji! Vlada bi u sadašnjem trenutku trebala podržavati svaku aktivnost koja zapošljava ljude i stvara društveni proizvod.
 

*** Tvrdite da je budućnost u decentralizaciji društva koje se treba graditi od temelja prema gore. Kako to ostvariti u Hrvatskoj, u kojoj je lokalna i regionalna struktura vlasti toliko razmrvljena da ima više općina nego što ih je bilo u cijeloj bivšoj Jugoslaviji?
 
Razmrvljenost lokalne samouprave i centralizacija služe istom cilju - koncentraciji vlasti. Zato ne vjerujem da u Hrvatskoj brzo može doći do promjena.
 
Sustav općina toliko je usitnjen da se većinom teško može izdržavati vlastitim prihodima, pa svi ovise o središnjoj vlasti. Tko promijeni taj sustav, izgubit će vlast.
 
Istodobno, u ovoj Vladi ima barem 50 posto činovnika viška. I to često nekvalificiranih. Zato je reorganizacija države pretpostavka svake promjene.
 
Možda bi bilo najjednostavnije vratiti se na onih stotinjak općina. A još bi bolje bilo da se i to prepolovi na 50 općina. Tada županije više uopće ne bi bile potrebne. U tom bi se slučaju najmanje 45 općina moglo samo izdržavati. Ostalima će se morati pomoći.
 
Naravno, unaprijed bi se utvrdila raspodjela prihoda između općina i središnje države, pri čemu sve što se može rješavati u općini najvećim dijelom postaje njena briga: velik dio zdravstva, školstvo, socijalna skrb, mreža lokalnih cesta itd.
 

*** Jeste li u vrijeme kad ste bili na čelu jugoslavenske vlade namjeravali provesti sličnu teritorijalnu reorganizaciju?
 
Apsolutno, to je bio dio mog programa reformi, naravno, u dogovoru s republikama. Jer i Jugoslavija je trebala i mogla funkcionirati samo na taj način. Stabilizacijski program za mene je bio samo prvi korak.
 
Dakle, stvaranje osnove za pravu reformu koja je trebala sadržavati transformaciju državnog kapitala, privatizaciju, promjenu sustava upravljanja, banaka i reorganizaciju države i društva na načelima o kojima smo govorili.
 
*** Da je to bilo ostvareno, mnogo bismo lakše preživjeli krizu i mnogo spremnije ušli u doba novog kapitalizma. Zaista, razlikuje li se novi kapitalizam od vašega nekadašnjega neostvarenoga novog socijalizma?
 
To možete zaključiti sami.

 
Strancima smo prodali i banke i bankare
 
*** Kako početi uvoditi promjene?
 
Kriza je počela u financijskom sektoru, što znači da se tu treba najprije suočiti s njezinim posljedicama. Neka su rješenja u svijetu već primijenjena.
 
Sve to lažno bogatstvo treba odbaciti, a ne čuvati.
 
U vrijeme kad sam bio na čelu jugoslavenske vlade napravio sam snimku stanja u bankarskom sustavu koja je pokazala da postoji golema tzv. kontaminirana, sumnjiva aktiva. Koliko se sjećam, bila je približno 12,5 milijardi dolara. Dakle, upravo onoliko koliki je bio cijeli jugoslavenski inozemni dug u godini 1991. Za taj posao angažirali smo specijaliziranu španjolsku ekipu.
 

*** Što su predložili Španjolci?
 
Jedna od mjera bila je da se sva sumnjiva aktiva zamrzne, a zdrava prenese u životne i privredne tokove. Naš čovjek za suradnju sa Španjolcima bio je zamjenik guvernera Narodne banke Jugoslavije Mitja Gaspari, inače moj favorit za budućeg guvernera.
 
Poslije su taj recept primijenili jedino Slovenci. U trenutku osamostaljenja njihove su banke, u prvom redu Ljubljanska, imale golema potraživanja, koja se nisu mogla naplatiti. Bili su doslovce pred kolapsom. Osnovali su Novu ljubljansku banku u koju su prenijeli kapital i svu zdravu aktivu. Svu kontaminiranu aktivu ostavili su staroj Ljubljanskoj banci. Tako su omogućili da Slovenija ekonomski funkcionira i razvija se.
 
To u Hrvatskoj nitko nije znao napraviti.
 

*** Kod nas se vjeruje da su Slovenci osnovali novu banku da bi prevarili štediše Ljubljanske banke u Hrvatskoj i u BiH?
 
Ma ne! To je samo bila sekundarna posljedica. Oni su sebe spašavali.
 

*** Hrvatska je, nasuprot tomu, prodala sve banke.
 
A što pak o tome reći? Posljednje što bih ja prodao bile bi banke. To ne znači da neke banke ne treba prodati, ali to se smjelo učiniti tek na kraju procesa privatizacije. Tek kad sami dovoljno ojačamo. Francuzi su čak zakonom onemogućili prodaju banaka.
 

*** Što biste vi sada napravili, kad je mlijeko već proliveno?
 
Isto me pitao i Mato Crkvenac kad je bio ministar financija. On se jedini iz Račanove vlade tada usudio komunicirati sa mnom. Odgovorio sam mu da treba zadržati pod vlastitom kontrolom barem jednu banku. Potom je treba osnažiti tako da se preko nje potiče izvoz, da se preko nje vodi dio budžetskih transakcija itd. Tada je donesena odluka da se ne prodaje HPB.
 

*** Postojala je ideja i da se Fina pretvori u banku. Ona ima sve te velebne zgrade...
 
Bolje je osloniti se na banku koja već funkcionira. Mogu se i sva proračunska sredstva obrtati preko jedne banke. Tako bismo se izložili kritici da narušavamo slobodnu tržišnu utakmicu, ali na to se, s obzirom na uvjete i odnose kakvi sada vladaju u svijetu, ne treba obazirati, pogotovo kad je riječ o zemlji koja je prodala više od 90 posto svog bankarstva.

Vratimo se vašem pitanju u vezi s Finom. Zgrade ne znače apsolutno ništa, problem su ljudi. A najbolje ljude u svojem bankarstvu prodali smo strancima. Što sad treba napraviti? Ja ne bih tražio ni novac ni zgrade, nego bih zamolio naše vodeće bankare da mi daju desetak najboljih mladih ljudi. Njih bih prebacio u svoju banku i dobro ih poticao.
 
 
Put u novi kapitalizam
 
*** Što je dugoročno rješenje?
 
Ono što sam rekao na početku. Kapitalizam više ne može ostati isti. Treba sačuvati motivaciju, dakle tržište. Gotovo sve drugo treba mijenjati. U prvom redu vlasničku strukturu, koja je sasvim otuđena od čovjeka.
 
Globalizacija se pretvorila u strašnu centralizaciju. Doduše, kapitalizam je morao ući u globalizaciju da bi olakšao unutarnje suprotnosti. A to znači da se zaputio prema svome kraju. Tako je odgodio krizu.
 
Kako to riješiti? Ja polažem određene nade u BarackaBarack Obama Obamu iako nam njegove namjere nisu do kraja poznate. Smatram posebno vrijednim što je on motivirao ljude i ponovno im ulio nadu. A to je strašno važno. Unatoč tomu, da budem iskren, moje nade nisu prevelike.
 
Otpor će mu pružiti iznimno jake strukture nastale na interesima novca i moći. One će kapitulirati tek u slučaju dubokih, tektonskih poremećaja u društvu. Tek ako budu morale.
 

*** Govorite li vi o nekom obliku revolucije?
 
Dobro znate da sam ja uvijek bio za evoluciju, a ne za revoluciju. Što će se dogoditi, ovisit će o sposobnosti i mudrosti političke elite. Ona mora provoditi, a ne kočiti neizbježne promjene. U suprotnome, svašta je moguće. Konačno i revolucije u prošlosti, od Francuske do Ruske, rezultat su nesposobnih političara koji su pod svaku cijenu pokušavali održati prevladano i neodrživo stanje.

 

Povezani članci

Who's Online

We have 171 guests and one member online

  • admin