Život na kredit, smrt na kredit, sve na kredit..

ajmePrezaduženost države i građana nekima su alarmantni i prizivaju strašne dijagnoze katastrofičara koji nas plaše argentinskim ili pak grčkim sindromom, dok drugi smatraju da je to normalno i da nema razloga za zabrinutost. Pri tome, naravno, dijagnoze ovise o statusu i interesima onih koji ih donose. A na građanima je da se u svemu snađu. Međutim, gdje je u mjesto istini ili pak gdje je mjesto onima koji blefiranju? Treba imati na umu da su svakodnevni "život na kredit", a i "smrt na kredit", kako ističe francuski književnik Celine, postali uobičajni modusi operandi građana, a pavlovski refleks "peglanja kartica" bez pokrića u potrošačkoj histeriji i dizanja kojekakvih novopečenih kredita, svakodnevna su građanska bijedna sudbina. Financijsku zaduženost pojedinaca i države prethodi i omogućuje mentalna i psihološka zaduženost, odnosno i bolje rečeno rezignirana ovisnost o kreditnom sustavu, od općeprihvaćenoga "jedino valjanog" neoliberalnog lihvarskog sustava ...


JE LI GOTOVO S ŽIVOTOM NA KREDIT?


Banke prodaju nešto što nemaju


Treba imati na umu da su svakodnevni "život na kredit", a i "smrt na kredit", kako ističe francuski književnik Celine, postali uobičajni modusi operandi građana


Piše: Jure Vujić / Vjesnik
Izvor: Vjesnik


Pred takvom građanskom kapitulacijom i općom društvenom anestezijom legitimno je postaviti pitanje geneze i uzroka današnjega "trijumfalnoga globalnog lihvarstva".

Jer, kako objasniti da tvrtke, koje unilateralno dijele bonitete i ocjene rejtinga bez ikakvog nadzora, odlučuju o sudbini tržišta i burze?

Zašto u jeku financijske krize špekulanti, svjetski mešetari, nastavljaju s praksom bogaćenja na leđima milijuna otpuštenih radnika? Gdje je korijen toga "circulusa vitiosusa"?

 

broker

 

Kojekakvi samozvani analitičari i kvazi-stručnjaci često govore o "tržišnim financijama", "financijskom inženjeringu", "strukturalnoj disfunkciji deregulirane financije", o "ulozi monetarne politike", kao da su financijske operacije pokretane s nekom tajnovitom unutarnjom energijom, ili s "nevidljivom rukom", negdje u eteru ili stratosferi daleko od svijeta.
 
Međutim, realnost je drukčija, sve je to "kazalište sjena" žargonskoga, apstraktnog i ezoteričnog vokabulara, koje skriva realne ruke iza kulisa, grabežljive ruke međunarodnih lihvarskih financijaša.

Iza šifri, grafizama i financijskih jednadžbi stoje ljudi od "krvi i mesa", koji oligarhijskim zakonom obogaćuju od generacije do generacije vlastite privatne interese nauštrb interesa nacija i naroda.

Sjetimo se da je ta priča počela s pobjedom, tijekom Deklaracije o američkoj neovisnosti 1776., tzv. baruna kradljivaca (Warburgi i Rotschildi), kao inkarnacija međunarodnih financija i londonskoga financijskog Cityja, kada su uspjeli poraziti političku moć američke države, a kasnije i europskih država.

Od tada su, pa sve do danas, isti lihvarski krugovi nametnuli supremaciju valute zlata i bankarskoga "monetarističkog novca", koje se moglo dobiti samo s kamatom.

Tako je nastala i do danas ostala "valuta-dug", kako je zovu monetaristi. Od tada je započeo sustavni reket i pljačkanje država sa strane međunarodnih banaka.

Također se treba sjetiti povijesne epizode privatizacije "američkih federalnih rezervi" (FED) koja je pala pod nadzor međunarodnoga bankarskog kartela.

Financijski je mehanizam FED-a glede zaduživanja jasan: svaki put kada je država kupovala "dolare", taj dug je kartel u okviru računovodstva vodio kao "rezervu" koja je u realnosti "gomilanja dugovanja" ubirala goleme kamate. Isti je sustav zajmova kod Međunarodnoga monetarnog fonda i Svjetske banke.

Daljnji tijek financijalizacije jest fiducijarizacija, a to jest da bankari posuđuju građanima i državama "fiktivni novac" koji se vodi kao fluidna i računovodstvena kreditna linija.

Banke prodaju nešto što nemaju, bez pokrića, jer realni novac ne postoji, a zarađuje se na kamatama, i to sve s osmijehom i pristojnošću. Kod FED-a, raznih financijskih kriza, "subprimesa" i tzv. hedge-fondova, uvijek su prisutne iste stigme i uzroci lihvarstva.

 

kriza

 

Dakle, treba se suočiti s istinom, cijeli je suvremeni bankarski sustav utemeljen na organiziranom lihvarstvu, koji poput parazita uzdiže cjelokupnu "realnu" ekonomiju i prouzrokuje osiromašenje društva i države.

Širenje tržišne demokracije - "društvo blagostanja", "tranzicija", tržišna liberalizacija, globalizacija - sve su to paradigme "službenih razloga" - ad usum delphini, dok je istiniti razlog prisilnoga nametanja monetarističkog ključa na globalnoj razini koji zadužuje građane i države.

Poznata sintagma "dužničkog ropstva" nije medijska senzacija i izmišljotina, jer je dužnička spirala tek vidljivi i epifenomenalni dio jedne tempirane bombe koja nam sustavno nameće neoliberalizam i monetarističko ropstvo, u kojem stoluje "novac-kralj".

Takvo ropstvo prisiljava države na privatizaciju javnih sektora, pretvarajući građane u robove banaka i multinacionalnih korporacija.

Osiromašujući državno bogatstvo, putem progresivne redukcije financiranja javnih sektora, priprema se teren za privatizaciju države ili, bolje rečeno, za bankrotiranje država, kako bi otplatili dugove s velikim kamatama.

To je bit cijele priče međunarodnoga financijskog "pendrečenja" ili pak "financijske discipline", čiji je najbolji primjer grčki državni bankrot.

Dužnički sustav ponajprije se obnavlja u "glavama i duši", predstavljajući se kao jedini valjani financijski i društveni model bez druge alternative.

U službi obnavljanja i štovanja te društvene dogme, uhljebljuje se legija filozofa, znanstvenika, političara, istraživača, ekonomista unutar "agitpropovskih" ustanova koje propagiraju neoliberalni i tržišni model.

I treba priznati da im to ide za rukom, jer je svaki drugi alternativni monetarni ili društveno-politički model, percipiran kao utopija ili pak demoniziran kao "arhaičan" ili "antidemokratski".

Pjesnik Ezra Pound je bio zagovornik "društvenog kredita", koji je počivao na ideji društvene kooperativne novčane distribucije koja bi parirala bankarskom monopolu nad novcem.

 

banke

 

Kako ne podsjetiti na postojanje i valjanost drugih "heterodoksnih" ekonomskih teza Marcela Maussa, antropologije "darivanja", koji se distancirao od financijske i ekonomske "ortodoksije". Takve teze nisu ništa manje vrijedne od današnje tržišne monetarističke liberalne teze. Međutim, sve je stvar percepcije.

Pa kad smo već kod percepcije, očito je kako cijeli Zapad ustrajava u "mazokističkoj onaniji" potrošačke histerizacije i dužništva, poput "dužničkoga" pasivnog "četveroreda".

Nitko više ni ne razmišlja barem na simboličnoj razini o "aktu darivanja", jer nitko nikome više ne daruje ako nema povratne usluge ili dara. Dužničko je ropstvo već odavno metastaziralo u našim glavama.

Ezra Pound je govorio kako "kada se lihvarstvo instaliralo u društvu treba se osloniti na skalpel kirurga"; pa su ga američke vlasti strpale u psihijatrijski zatvor.

Kirurg ne dolazi, on je taj nepoželjni "Godot", koji se ne najavljuje. Neki su prije njega prošli, i operirali s manje-više uspjeha, ali je tumor ostao.

Povezani članci

Who's Online

We have 188 guests and no members online