Odlazak fabrike

FabrikaPrije samo nešto više od godinu dana budućnost Dugoga Rata i njemu pripadajućih mjesta (Duće, Jesenice) nije izgledala nimalo ružičasto. Tadašnji stečajni upravitelj tvornice ferolegura mr. Vladimir Sprečkić bio je, naime, raspisao natječaj za prodaju tvornice, što je imalo značiti povratak crne metalurgije na "mjesto zločina"...

Odlazak fabrike

Piše: Vinko Vuković /Slobodna Dalmacija

Činilo se tada da će život na tome dijelu hrvatskoga juga ponovno postati život u paklu, i to u njegovu devetome krugu u kojemu je carstvo još davno uspostavilo njezino veličanstvo - ferolegura (feromangan, ferosilicij, ferokrom).

Četiri godine trajala je nada stanovnika općine Dugi Rat da se na izgled upokojeni crni vampir neće dignuti iz svoga lijesa i ponovno im početi sisati krv. Bile su to četiri godine u kojima je tvornica, mnogima poznatija kao “fabrika”, mirovala, a njezina se radna snaga i konačno osula ostavši na samo 400 radnika koji su se i dalje svakoga jutra budili s vjerom kako će još barem jednom ugledati najljepši prizor što su ih njihove oči ikada mogle zamisliti - sukljanje dima iz golemih dimnjaka.

Zvuk sirene treće smjene, kolona pred tvorničkom kapijom i znoj koji probija pored užarenih peći, bili su njihov san i motiv da ustraju u nastojanjima da “fabrika” ponovno proradi.

Fabrika nekadOna nam je sve dala, bez nje ne bi bilo ni Dugoga Rata, ni nas”, kazat će danas, želeći ostati anoniman, jedan radnik, sjetno se prisjećajući vremena kada je “Dalmacija” bila kotač zamašnjak gospodarskog prosperiteta čitavoga kraja, zapošljavajući više od dvije tisuće ljudi te ih prehranjujući još tko zna koliko.

Kao što rekosmo, od dvije tisuće radnika, ostalo ih je samo 400, ostali su digli sidro, uzimajući otpremnine te se uhljebljujući na drugim radnim mjestima. Ostali su čekali...

A onda, početkom 2003., zvona dugoratske crkve zabrecala su po posljednji put. Nova stečajna upraviteljica, Blanka Tuđen-Mazuth, uz punu podršku općinske vlasti predvođene načelnikom Brankom Vojnovićem, donijela je konačnu odluku: “Tvornica mora pasti!”.

Nekoliko mjeseci kasnije, točnije u petak 30. svibnja, udarena je prva “klapa” rušenju tvornice. Mine su učinile svoje, a fotoreporterski blicevi su trenutak kasnije mogli zabilježiti samo hrpu betona i - prašinu.

Obala “Početak rušenja i demontaže tvornice, koje će se nastaviti nakon što prođe turistička sezona te će, nadam se, biti zgotovljeno do konca ove godine, povijesni je trenutak za Dugi Rat i čitavu općinu jer se rješavamo jedne velike kočnice koja nas je sprječavala da se u potpunosti orijentiramo turizmu kao osnovnoj gospodarskoj grani po kojoj bi se ovaj kraj u budućnosti trebao prepoznavati”, kaže Branko Vojnović, inače član HNS-a koji je na izborima osvojio 26,7 posto glasova, posebno ističući kako su u konačnici za rušenje tvornice bili i sindikat te svi općinski vijećnici, bez obzira na političku obojenost.

Ipak, u određenim, a prilično utjecajnim, krugovima još se može čuti informacija kako je uklanjanje tvornice “Dalmacija” mnogo dalje od realizacije nego što se to dugoratskom načelniku čini.
Nema šanse, ne vidim što bi nas i tko bi nas to mogao zaustaviti da okončamo projekt koji jamči ljepšu budućnost nadolazećim naraštajima”, rezolutno će načelnik potkrjepljujući svoje tvrdnje anketom u kojoj se 85 posto stanovništva općine Dugi Rat izjasnilo za uklanjanje “Dalmacije”.

Turizam i tvornica ??Stvarno, kome bi bilo stalo da tvornica ponovno proradi? Radnicima? Teško. Oni su, naime, prije nešto manje od mjesec dana od Hrvatskog fonda za privatizaciju dobili 15 milijuna i 800 tisuća kuna od ukupno 50 milijuna koliko su “teška” njihova potraživanja. Ostalim vjerovnicima? Još teže, jer njima je jedino bitno da se naplate, a to će se dogoditi kada tvornička imovina, zajedno sa zemljištem koje obuhvaća gotovo nevjerojatnih 180 tisuća kvadrata, bude prodana novim investitorima. Nekomu trećem? Moguće, jer mediji su nerijetko javljali kako u samoj Vladi RH postoji jaki lobi koji bi vrlo rado uništenu (ali još uvijek vrijednu) tvornicu prodao inozemnim “partnerima” koji bi pak ponovno pokrenuli proizvodnju.

Županijski urbanistički plan je već usvojen i u njemu lijepo stoji kako na području sadašnje tvornice ne može biti ništa drugo nego turistički sadržaji”, ističe načelnik Vojnović napominjući kako će uskoro biti donesen i općinski urbanistički plan koji će staviti ’točku na i’ čitavoga problema te zacementirati dugoratsku turističku budućnost.

Što će se, dakle, na tome golemome prostoru graditi? Prema planu od kojega općina ne namjerava odstupiti, osnovni kompleks odnosio bi se na visokokategorizirani hotel s turističkim naseljem (52 tisuće kvadrata) uz kojega bi išao i manji motel (2700 kvadrata) te marina (100 tisuća kvadrata) s istezalištem za servis brodova, ali i pristaništem koje bi, uz tek neznatne preinake, bez problema moglo primati i vodeće svjetske cruisere.

Uz to, sagradio bi se i stambeno poslovni objekt (27 tisuća kvadrata) u koji bi, među ostalim, bili smješteni i oni koji zbog rušenja tvornice i njoj pripadajućih zgrada ostanu bez krova nad glavom.

Da sve to nije samo puka želja, potvrđuje i pismo namjere kanadske tvrtke “Adria Development corp.” o kupnji tvorničkoga zemljišta, koje se već neko vrijeme nalazi u općinskim ladicama.

Načelnik VojnovićTo samo dokazuje koliko je zemljište na kojemu se sada nalazi tvornica atraktivno potencijalnim ulagačima te da su naše namjere bile postavljene na čvrste temelje”, zaključuje Branko Vojnović, želeći na kraju zahvaliti svima koji su pomogli da se misija uklanjanja tvornice ferolegura uspješno privede kraju, posebice članovima Općinskoga poglavarstva i Vijeća, donačelniku Bernardinu Petriću, saborskim zastupnicama Vesni Pusić i Vesni Podlipec, predsjedniku Odbora vjerovnika Juri Bajiću, članici Odbora vjerovnika Ivni Šegon te ministru obnove i graditeljstva Radimiru Čačiću i potpredsjedniku Vlade Slavku Liniću.

Lokalno stanovništvo, dakle, likuje. Napokon se bez straha od crne metalurške svakodnevice mogu posvetiti razvoju turizma koji su i do sada krasile kilometarske pješčane plaže Duća i jedinstveni jedrenjaci Jesenica. Sve što im je nedostajalo bio je ekskluzivni hotel koji bi ih i konačno uvrstio na turističku kartu ne samo Hrvatske, nego i Europe. Nestankom “fabrike” i to će se ostvariti.

Dobro je rekao pjesnik iz lokalnih novina “Kronika Duća”: “Ništa vam ja o toj tvornici ne znam, ništa. Samo znam, srušit će je, kad-tad. Veliku, crnu tvornicu.

Piše: Vinko Vuković, Slobodna Dalmacija, travanj 2003.

Povezani članci

Who's Online

We have 193 guests and no members online