Loša sezona: Šta je ovin turistima?

apartmani- Jel to vi mene pitate kako je? A kako će bit kad san u zadnju subotu sedmoga miseca na cesti. Vidi mi ćelu, nu, crna ka češka guzica - govori naš prvi sugovornik, nazovimo ga Ante, dok zavaljen u fotelju i s nogama na žutoj crti čeka goste. - Di je gužva?! Di?! Prije se u ovo vrime nisi moga obranit od turista, a sad se po cili dan moš igrat brojanja auta i od dosade ćeš crknit. Ko je kriv? Šta ja znan ko je kriv! Šta autoput, šta kriza, šta velike cijene, i eto ti našega turizma.. - Prijatelju moj, slabo je ovo. Prije bi luda kuća počinjala deseti šestoga, a sad se tek od dvadeseti sedmoga počelo ćutit pravo lito - kažu Vladimir i Ivan Stanić ...

LOŠA SEZONA

Magistrala se puni: Šta je ovin turistima, pa nisam ja iza brda da dam postelju za 5 eura?!

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Foto: Duje Klarić / Cropix
Izvor: Slobodna Dalmacija


Posao mu, kaže Ante, nije lagan, ali, fala Bogu, ima i težih. A fotelju je iz kuće donio. Da mu stražnjica, ako već moraju ruke u kojima drži tablu s natpisom ‘apartmani’, na kamenu ne otrne.


Pet puta gore nego lani

- Pet puta je sezona lošija nego lani, pet puta! - viče Ante na zamišljenog neprijatelja i nožnim palcem pokazuje prema cesti.

- Di je gužva?! Di?! Prije se u ovo vrime nisi moga obranit od turista, a sad se po cili dan moš igrat brojanja auta i od dosade ćeš crknit. Ko je kriv? Šta ja znan ko je kriv! Šta autoput, šta kriza, šta velike cijene, i eto ti našega turizma. Od sedan do sedan se ovde pržin, a opet, kud ćeš bolje, u ovoj san fotelji ka kralj - smije se, ‘a neću valjda plakat’, Ante i sve pazi da mu Duje ne uslika glavu.

Radi na crno. I ne samo to. Opslužuje Ante i susjede. Zaustavlja goste, zapravo se gosti sami zaustavljaju, i vodi ih po selu. U ovom slučaju po omiškoj Nemiri. Provizija nije loša, a opet je, kako god okreneš, manja od agencijske.

- Petak nije bija loš, malo više od sto eura san zaradija, a danas je ajme, a triba je ovo bit udarni vikend u godini - grinta Ante i samo šta ne petaj roge turistima. Da mu ne tribaju, najrađe bi ih posla k vragu.

- Svi bi tili besplatno. Nekidan san ih deset odveja do kuće i svi su se vratili, kažu da in je skupo. Ajde ti, lipi moj, doma, pa tamo spavaj za pet eura po glavi - bisni Ante, pa livu nogu, da malo procirkulira krv, pribacuje priko desne.


Prije bi krenilo 10. šestoga

Nekoliko okuka dalje, u Stanićima, u hladovini čuči Bosanac. Neće ni on da kaže ime. Pred njim tabla ‘apartmani’, boja se još s nje cijedi.

- Loše je, loše. Kuća mi je tu dolje, pa na cesti punim rupe. Ono što preko interneta nisam iznajmio. Sve su to Poljaci i Česi, nema na omiškoj rivijeri ništa drugo.

- Je li se cjenkaju?

gošća- Uf, dašta su! Ali ne dam ja svoj apartman ispod 50 eura. Trebao je to biti udarni turistički vikend, prijelomnica nakon koje će ministar Lorencin otvoriti pjenušac i pustiti naciju da uživa u kolektivnom turističkom orgazmu. No, u 9.30 sati, na dionici Jadranske magistrale koja je zadnjih godina bila najbolji indikator uspješnosti sezone, gužva se ni dalekozorom nije mogla pronaći.

Od Splita do Makarske trči, trči, pa auto. A između kamikaze. Zatvore oči, pa trk preko ceste. Desnom rukom guraju kolica s tek rođenim djetetom, lijevom potežu starije dijete, a oko vrata ih guši napuhano kolo.

- Prijatelju moj, slabo je ovo. Prije bi luda kuća počinjala deseti šestoga, a sad se tek od dvadeseti sedmoga počelo ćutit pravo lito - govore, samo šta se ne potuku koji će prije reć, Vladimir i Ivan Stanić. Našli puntiželu, na njoj crnom piturom napisali ‘apartmani’, poduprli je bloketom pa se od žege sklonili u stari mercedes. Rastvorili vrata neće li štogod propuha napraviti.

- Radin ko za sebe. Vatan goste, jerbo je grij da mi u srcu sezone sedan kreveta stoji prazno. Gledaj, eno doli mi je kuća, možeš pljunit u more, i sad bi ja triba, ka šta neki u brdu čine, dat postelju za sedan eura. Ma, neću i gotovo! - junači se Vladimir, pa moli da na piće svratimo. I njemu je, da prostite, dopizdilo. A nije još ni deset uri odzvonilo.


Napokon je počelo

Prema Dubcima, sve je manje cestovnih iznajmljivača. Bit će da i nije toliko loše, tješe se vaši reporteri, kad na autobusnoj stanici u Lokvi Rogoznici sjedi Ivana. I čita. ‘Rođeni šarmer’, Susan Elizabeth Phillips. Nikad čuli, ali odeblja je knjiga. Ima je za mjesec dana čitanja. I čekanja gostiju.

- Čekan autobus, a ne goste - mjerka nas.

- Je, autobus pun turista? - mjerkamo i mi nju.

- Autobus za Pisak - crkla bi kad bi više od dvije riječi izustila. Glumica. Vidi se da laže. Nije valjda tabla ‘apartmani’ sama na stanici nikla.

gošća- Briga me, nije moja - zatvara knjigu, pa gleda na sat. Je, kako da ne, sad će autobus. Nije Ivana - reče mala da se tako zove - bila jedina što je fintu da s apartmanima nema veze učinila. Ali, uzalud im driblinzi. Na povratku smo ih zatekli na istome mjestu. I u istome raspoloženju. Skuhani, ojađeni i mrki. Samo je Ivana prošla još nekoliko poglavlja svog ‘Rođenog šarmera’.

A naš Ante, onaj s ćelom crnjom od češke guzice, maše iz fotelje. A kako i ne bi kad s njegove pozicije puca pogled na Omiš. A ispred njega, je li to dobro vidimo, kolona. Kilometarska! Znojenje, živciranje, trubljenje, psovanje i naguravanje najbolji su znaci da napokon počinje iznajmljivanje.

Povezani članci

Who's Online

We have 208 guests and no members online