Gdje je nestao čovjek?

MislilacOko nas (dovoljno je obratiti pažnju i osvrnuti se) skapavaju penzioneri kao najveće žrtve tranzicije u neoliberalni kapitalizam, zajedno sa svim onim očajnim nezaposlenima i njihovim familijama. Ista je situacija na ovim prostorima i u Hrvatskoj i Srbiji i u Makedoniji... Iz nekad solidarnog društva prešli smo u društva koja su prihvatila neoliberalni koncept i koja se nemilosrdno iživljavaju nad radnim stanovništvom. Divljačka pljačka stanovništva kojoj svjedočimo je univerzalna nenacionalna kategorija. Što tu znači Srpstvo ili Hrvatstvo ako radnik i tamo i kod nas isto ne može prehraniti svoju familiju? Ako ne može školovati svoju djecu? Ako ne može omogućiti primjereno liječenje svojoj oboljeloj majci? Zbog čega? Da bi "naši" tajkuni mogli živjeti u preuređenim feudima i voziti superluksuzne jahte i privatne avione? Što to nama , narodu znači da te ne pljačka Kurta nego te pljačka Murta? E ali ovi su naši! Ma nisu to naši! Nego smo mi njihovi!...

PETAR HAJDIĆ:

Gdje je nestao čovjek?
(Ljudima ugroženog dostojanstva)

Piše: Petar Hajdić

Amerikanac George Lakey, profesor Swathmore Collegea i dugogodišnji aktivist na nacionalnoj i međunarodnoj razini, autor je mnogih knjiga i novinskih članaka u kojima se bori za pravedniji i humaniji ustroj društvenih zajednica. Evo što on piše o primjeru nordijskih zemalja:

Adalen: Protest u Švedskoj 1931. godine 
Adalen: Protest u Švedskoj 1931. godine

Već postignuto u Švedskoj i Norveškoj me je doslovno zaprepastilo. Kad sam se 1959.godine, kao američki student i aktivist, prvi put susreo sa Norveškom, sjećam se, na primjer, kako sam satima vozio bicikl kroz mali industrijski grad, uzaludno tražeći primjere sirotinjskih naselja. Uspoređujući viđeno sa situacijom u SAD-u shvatio sam da je uzrok tome solidarnost u društvu koju su Norvežani kroz povijest izborili.

I Švedska i Norveška su iskusile povijest užasavajuće gladi, pa su u vrijeme vladavine gornjih 1%, stotine tisuća ljudi emigrirale da bi izbjegle gladovanje do smrti. Ali nakon što su izborili vladavinu radništva, obje su zemlje izgradile stabilne i uspješne ekonomije koje su skoro u potpunosti eliminirale siromaštvo, proširile besplatno univerzitetsko obrazovanje, ukinule gradska sirotinjska naselja, osigurale univerzalnu besplatnu zdravstvenu zaštitu, te uvele sistem pune zaposlenosti.

I Šveđani I Norvežani izgradili su život u svojim zajednicama koji je CIA u svojoj Knjizi CIA World Factbook nazvala "zavidnim životnim standardom". I jedni i drugi su platili cijenu u toj svojoj nenasilnoj borbi za bolji životni standard. Shvativši da je  sa 1% vladajućih, demokracija oblikovana protiv radničkih interesa, krenuli su u nenasilnu direktnu akcija koja će uzrokovati promjene. U obje su zemlje vojne trupe pozvane u obranu vladajućih 1%. Ljudi su ginuli. Godine 1931. u mjestu Adalen izginuli su štrajkaši na koje je pucala vojska pokušavajući spriječiti generalni štrajk.

mislilacNorveška radnička partija pridružila se Lenjinovoj Komunističkoj internacionali, ali ne zadugo. Jedna od nesuglasica između Norvežana i strategije lenjinista bila je uloga nasilja:  Norvežani su htjeli pobjedu svoje revolucije kroz kolektivnu nenasilnu borbu, kroz osnivanje kooperacija, te kroz borbu na izborima. Intenzitet se štrajkova pojačao tokom dvadesetih godina.

Grad je Hammerfest 1921. osnovao komunu pod vodstvom radničkog vijeća, pa je armija intervenirala sa ciljem njenog slamanja, što je zauzvrat izazvalo opći nacionalni štrajk. Poslodavci su uz pomoć države taj štrajk ugušili, ali je radnička pobuna ponovo eruptirala u štrajku metalaca 1923-1924. Kad su poslodavci u Velikoj depresiji 1931.god. tvorničke radnike prisilno držali izvan tvorničkog kruga, ne bi li snizili cijenu rada, radnici su odgovorili masovnim demonstracijama.

Osnovanoj Radnička partiji su se pridružili marksisti iz srednjeg staleža i neki reformisti, pored mnogih radnika na farmama, pa čak i neki od vlasnika malih farmi. Radničko je rukovodstvo shvatilo da se u dugotrajnoj borbi otpor mora neprekidno i temeljito organizirati, uz istovremeno promoviranje nenasilne borbe. Usred ove rastuće polarizacije društva, radnici su Norveške 1928. pokrenuli još jedan val štrajkova i bojkota. Manifestacije nezadovoljstva se šire.

Radnici nisu imali ni za hranu, a kamoli za plaćanje stambenih kredita. Ni farmeri više nisu mogli otplaćivati svoje kredite, pa su u ruralnom području rasli nemiri, narod se okupljao da spriječi izbacivanje obitelji sa njihovih farmi. Agrarna partija, koja je okupljala krupnije zemljoposjednike i do tada surađivala sa vladajućom Konzervativnom partijom, počela se udaljavati od vladajućeg sloja od 1%, jer su njeni članovi posumnjali u sposobnost uske manjine da vlada većinom.

Do 1935, Norveška je bila na rubu raspada. Vlada je pod vodstvom konzervativaca svakim danom gubila svoj legitimitet, a gornjih je 1% postajalo sve beznadežnijim kako je rasla militantnost radnika i farmera. Radnici su vjerovali da je konačno svrgavanje vladajućih pitanje od samo par godina, ali da bi to ubrzali odlučili su se za kompromis i podjelu vlasti sa najbogatijima.

U kompromisu koji je vlasnicima omogućio da zadrže pravo vlasništva i upravljanja njihovim firmama, Radnička partija u koaliciji sa Agrarnom partijom preuzima državnu vlast. Nova je Vlada proširila ekonomiju, započela projekte javnih radova za ostvarenje pune zaposlenosti, što je postalo temeljem ekonomske politike Norveške. Uspjeh radništva i njegova produžena militantnost, otvorili su put smanjenju privilegija 1% bogatih, do točke na kojoj su sve velike firme postale javnim vlasništvom.

Vladajućih je 1% tako izgubilo svoju povijesnu moć za dominiranjem ekonomijom i društvom. Konzervativci su prihvatili nova  pravila igre, uključujući i visok stupanj javnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, sistem progresivnih poreznih stopa, stroge poslovne regulative na opću korist, te konačni nestanak siromaštva.

Na nedavni pokušaj konzervativaca da neoliberalnim konceptom ojačaju svoj utjecaj, odmah je reagirala Radnička partija. Preuzela je tri najveće banke, otpustila njihovo najviše rukovodstvo, vlasnike dionica ostavila bez prebijene pare i odbila spašavati bilo koju od manjih banaka. Zahvaljujući takvim rješenjima Norveška nije bila među ugroženim zemljama u krizi iz 2008.godine.

Sličan koncept borbe za javni interes i za dobro kompletnog stanovništva postoji i u Švedskoj osiguravajući joj naziv zemlje " visokog životnog standarda" kojoj i pripadnici stanovništva bogatog SAD-a izmučeni neoliberalnim kapitalizmom mogu samo zavidjeti.

Toliko od našeg prijatelja George Lakeya.

mostovi
 

Godina je 2012

U Europi i u SAD u 21. stoljeću, zbog hladne zime umiru od smrzavanja beskućnici na ulicama i oni koji nemaju za grijanje po kućama. Samo u Europi do 02.02.2012. umrlo je u zadnjih deset dana po službenim izvještajima preko 160 ljudi. Stošestdeset(!) ljudi izgladnjelih, osiromašenih i ostavljenih od svojih bližnjih pretežito kršćanske provenijencije da poput životinja, skončaju užasnom smrću smrzavanja. O gladnima i zbog gladi oboljelima ne treba ni govoriti.

neimaštinaOko nas (dovoljno je obratiti pažnju i osvrnuti se) skapavaju penzioneri kao najveće žrtve tranzicije u neoliberalni kapitalizam, zajedno sa svim onim očajnim nezaposlenima i njihovim familijama. Ista je situacija na ovim prostorima i u Hrvatskoj i Srbiji i u Makedoniji... Iz nekad solidarnog društva prešli smo u društva koja su prihvatila neoliberalni koncept i koja se nemilosrdno iživljavaju nad radnim stanovništvom. Divljačka pljačka stanovništva kojoj svjedočimo je univerzalna nenacionalna kategorija.

Što tu znači Srpstvo ili Hrvatstvo ako radnik i tamo i kod nas isto ne može prehraniti svoju familiju? Ako ne može školovati svoju djecu? Ako ne može omogućiti primjereno liječenje svojoj oboljeloj majci? Zbog čega? Da bi "naši" tajkuni mogli živjeti u preuređenim feudima i voziti superluksuzne jahte i privatne avione? Što to nama , narodu znači da te ne pljačka Kurta nego te pljačka Murta? E ali ovi su naši! Ma nisu to naši! Nego smo mi njihovi! Robovi koji cijeli život trebaju provesti radeći samo za tuđi interes. Jer to je neoliberalni koncept. Teror najokrutnijih i najgramzivijih!

U Hrvatskoj mirovine ubrzano padaju te je udjel prosječne penzije (2.151 kuna) u prosječnoj neto plaći došao na 37,9%.Time je Hrvatska pala na dno europske ljestvice. Siromaštvo hrvatskih umirovljenika postaje zabrinjavajuće i u okvirima EU jer je preko 60% penzionera životno ugroženo siromaštvom. Dobar dio umirovljenika se srami situacije u kojoj su se našli nakon što su pošteno odradili cijeli radni vijek uplaćujući sve doprinose pa, zbog srama nikome se ne žaleći, manje jedu da bi mogli platiti režije. U dilemi režije ili hrana odlučuju se za režije jer ne žele da im isključe struju...

Je li se itko  u vlasti sjetio da hitno treba ozakoniti minimalne mirovine koje ne bi smjele biti manje od granice ljudskog DOSTOJANSTVA? Je li se itko iz vlasti (koja je u neoliberalizmu uvijek u sprezi sa kapitalom) sjetio da se užasan položaj masovno nezaposlenih i osiromašenog radnog stanovništva pokuša riješiti prokušanim receptima Roosveltovog državnog socijalizma uvedenog u Ameriku od 1932. i koji je do 1938. godine izvukao Ameriku iz krize povećavajući, a ne smanjujući radničke nadnice na račun najbogatijih?

umirovljenici

Je li se itko u nastupu iznenadnog napada humanizma sjetio da bi mogli u ove prostore preslikati i način organiziranja nordijskih društava? Ili su onima na vlasti probitci kao posljedica neoliberalne pljačke naroda toliki, da zaboravljaju na svaku ljudskost i prave se da ne znaju prepoznati rješenje? Legitimnost neke vlasti i društva se mjeri količinom brige za najnemoćnije! To u neoliberalnom sistemu koji nam nameće naša vladajuća elita jednostavno ne može proći.

I zato ovaj narod ne treba birati između pripadnika naše političke elite koji ne mijenjaju osnovni uzrok problema (bez obzira iz koje stranke političari dolaze).Već treba birati novi ustroj društva po uzoru na nordijske zemlje. A onda se radno stanovništvo (sindikati gdje ste?) treba organizirati i krenuti kao i Šveđani i Norvežani koji su jedino tako mogli izgraditi život koji ima svrhu i jedino tako sačuvali ljudsko DOSTOJANSTVO.

Pitanje svih pitanja je: A imamo li ga mi?

djeca

Povezani članci

Who's Online

We have 247 guests and no members online