Sposobni ljudi i ljudi s vizijom nemaju što raditi u današnjem Hajduku

Ivo KarninčićNekadašnji generalni direktor dugoratske "Dalmacije" Ivica Karninčić nedavno je uputio Hajduku pismo u kojem je obrazložio zbog čega odustaje od prijave za natječaj kojim će klub odrediti novu upravu. Pismo smo tada prenijeli u cijelosti, a sada Vam u nastavku članka donosimo i tekst Karninčićeve prijave za javni natječaj za predsjednika Uprave HNK Hajduk, te začetak, odnosno smjernice programa rada. Nažalost, iz razvoja događaja (produženje natječaja), te brojnih "lutanja & nesnalaženja" sadašnje vladajuće garniture (formalne i neformalne), očito je da sposobni ljudi i ljudi s vizijom nemaju danas što raditi u našem Hajduku. No dobro, kad bi barem neke Karninčićeve ideje uskoro zaživjele perspektive našeg slavnog 100-godišnjaka bile bi puno svjetlije. Krizi i stanju u hrvatskom nogometu unatoč ...


PRIJAVA NA NATJEČAJ
 

HNK HAJDUK š.d.d.
VIII. mediteranskih igara 2
21 000 Split
                           

PRIJAVA NA NATJEČAJ
ZA PREDSJEDNIKA UPRAVE HNK-a HAJDUK



Prijavljujem se na javni natječaj športskog dioničkog društva HNK-a Hajduk, objavljenog u Narodnim novinama 5. siječnja 2011. g. jer smatram da ispunjavam sve natječajne i zakonske uvjete, i to za mjesto predsjednika Uprave. U prilogu dostavljam svu potrebnu dokumentaciju i svoje viđenje programa rada. Da je zatražen detaljni poslovni plan, moj bi program tada bio puno konkretniji, s više brojki i dokumenata izrađenih uz konzultacije s različitim stručnjacima za ovu specifičnu djelatnost. Ovako ćemo spomenute konzultante ostaviti za poslije, ako za to dobijem šansu.

Činjenica je da sam navršio 75 godina života i da sam možda prestar za ovako velik posao koji čeka budućega predsjednika Uprave Hajduka. Da sam na to mjesto došao prije 25 godina, moj bi učinak bio 100%-tni, da sam došao prije 10 godina, moj bi učinak bio 70%-tni, a ovako moj učinak može biti samo 60%-tni, ali ja se još uvijek osjećam tako da bi i moj današnji učinak od 60% bio puno veći od učinka velikoga broja Hajdukovih predsjednika Uprave, od Tita Kirigina do današnjih dana.

Iz moga životopisa vidi se da sam završio Ekonomski fakultet, da sam 28 godina radio u poduzeću Dalmacija - Dugi Rat. Od toga sam 18 godina bio generalni direktor tog poduzeća. U početku sam bio u ekipi koja je staru tvornicu karbida i cijanamida rekonstruirala i pretvorila u jednu od najmodernijih tvornica ferolegura na svijetu. Tijekom moga dugogodišnjeg rukovođenja tvornicom, Dalmacija – Dugi Rat postala je jedno od najuspješnijih poduzeća po profitu i izvozu u bivšoj Jugoslaviji te vrlo poznata i cijenjena u cijelom svijetu u svojoj branši.

Cjelokupno poslovanje obavljali smo na svjetskome tržištu jer u Jugoslaviji nije postojalo tržište za naše proizvode. Izvozili smo u prosjeku oko 70 milijuna dolara godišnje, a uvozili 30 milijuna dolara. Sve smo to obavljali samostalno i bez ikakva posrednika pa smo moji suradnici i ja stekli golemo poslovno iskustvo u radu sa svijetom.

Mnogo smo godina prema ukupnim poslovnim rezultatima bili i službeno najbolje poduzeće u Jugslaviji, osobito po izvozu i profitu, a ja jedan od najboljih direktora u tadašnjoj državi koji je vrlo često, i kod kuće i u inozemstvu, bio predstavljan kao dokaz da i u socijalizmu postoje dobra poduzeća ako se stvori dobra rukovodeća ekipa.

Osim ferolegura, izgradili smo jednu od najmodernijih tvornica tehničkih plinova u svijetu koju je još prije službene privatizacije u Hrvatskoj kupio veliki njemački proizvođač tehničkih plinova i ona još i danas uspješno radi. Izgradili smo i novu modernu tvornicu elektronike, koja danas, nažalost, služi kao skladište. Zaposlenika je bilo oko 2000, od toga više od 200 ljudi s VSS.

Radnički standrad kroz plaće i ostalo podignuli smo na najviši nivo europskih razvijenih zemalja, a svaki zaposleni s više od 5 godina staža dobio je stan ili kredit za kuću koji nikad nije vratio.

Godine 1991. otišao sam u Italiju i s partnerima osnovao firmu, u kojoj sam bio direktor, ali, nažalost, ne i većinski vlasnik. Firma Siderfin u Milanu vrlo je uspješno trgovala ferolegurama i sirovinama za ferolegure s cijelim svijetom.
   
Poslije 12 godina rada u Italiji vratio sam se u Hrvatsku, a kako nisam naučio živjeti kao klasičan umirovljenik, u Bolu na Braču, na vlastitoj zemlji, izgradio sam 6 velikih i luksuznih stanova u vrijeme konjukture, koje sam u pravo vrijeme i prodao. Već neko vrijeme s jednim partnerom spremam novi veći građevinski projekt u Bolu, ali zbog lošeg tržišta to zasad stoji.

Još iz studentskih dana kolekcionar sam slika i skulptura, a od 1996. godine 10 godina zaredom kod sebe u Bolu ugošćujem i okupljam likovne umjetnike, gdje na licu mjesta nastaju djela moderne hrvatske likovne umjetnosti. U tih deset godina kod mene je bilo oko 140 likovnih i drugih umjetnika, a sve sam to sâm s prijateljima organizirao i financirao, na opće zadovoljstvo svih umjetnika koji su dosad ondje gostovali. Boraveći kod mene i ugodno se družeći, većina njih ostavila mi je i svoja djela. Mislim da danas u mome vrtu u Bolu postoji najveća privatna kolekcija moderne hrvatske skulpture, koja krasi moju kuću i vrt. U poslu sa slikama i skulpturama aktivan sam i danas, a u međuvremenu pripremam veliku monografiju svega onoga što je nastalo tijekom boravka svih umjetnika kod mene u Bolu .

Ovdje sam iznio uglavnom sve ono što sam u životu radio i kako sam radio, a ovo što radim zadnjih desetak godina morao sam navesti da bi ilustrirao koliko sam i u ovim godinama aktivan, i to na raznim poljima. Ako se ne vežem uz Hajduk, sa svime što sam nabrojio mislim se i dalje baviti.

Iako se u natječaju ne traži imovinska kartica, zbog osjetljivosti radnog mjesta za koje se natječem pokazao sam i dio onoga što danas imam i čime se ponosim.

Govorim talijanski i engleski (pasivno), a kad sam se vratio iz Italije, prestao sam se baviti kompjutorima te ga više ne mislim kupovati niti koristiti.

U principu ne mislim putovati s Hajdukom jer će za to biti zadužen netko drugi. Sebe više vidim na nekim drugim poslovima.

Iz natječaja se ne razabire jesu li mjesta u Upravi profesionalna ili volonterska. Posao za koji se prijavljujem mislim raditi samo volonterski i na taj način bar malo pomoći Hajduku.

ajme Dionica Hajduka nemam zato što nisam bio oduševljen pretvorbom kao takvom i danas bih radije bio stečajni upravitelj Hajduka s mogućnošću preustroja u hodu nego predsjednik Uprave trgovačkoga društva, što je na duži rok i u našim uvjetima najskuplji oblik organizacije za neko sportsko društvo. Ipak, moram priznati da je pretvorba Hajduka stvorila solidne uvjete za jedan novi početak, koji nažalost nije iskorišten.

Kako ne želim rukovoditi Hajdukom pod svaku cijenu, a da bih mogao realizirati svoj program, htio bih:

- da stanje završnoga računa mojim ulaskom bude bar na pozitivnoj nuli;

- da za sve što je sporno danas u Hajduku, u smislu dugovanja prema igračima, trenerima, dobavljačima, državi i ostalima moraju biti izdvojena sredstva u rezervi;

- da bih mogao uspješno nastaviti s radom, potrebna mi je dozvola Nadzornog odbora, prije konačnog prihvaćanja ove funkcije, da s određenom revizorskom kućom koju ću ja platiti pregledam poslovanje Hajduka. Za ovo će mi trebati 30 dana. Rezultati toga pregleda moraju biti objavljeni javno prije moga početka rada. Isto to treba napraviti i na kraju moga mandata i Uprave koja će sa mnom raditi;

- ne želim nikakvo upletanje nijedne politike u rad Uprave sa mnom na čelu;

- moraju se razgraničiti poslovi Nadzornog odbora i Uprave u smislu da se Nadzorni odbor ne miješa u vođenje tekuće politike koju vodi Uprava. Uprava dvaput godišnje mora podnositi izvještaj Nadzornom odboru o svome radu, a Odbor kad god hoće može promijeniti Upravu;

- ova Uprava mora imati ovlasti da ako bude potrebno, promijeni sve rukovodioce i ostale zaposlenike Hajduka;

- imam osjećaj da ova Uprava dolazi u trenutku kad su već sve karte podijeljene, a ja želim dijeliti karte i preuzeti odgovornost. Kada bih kojim slučajem bio kandidat za predsjednika Uprave, molio bih da se bez mene ne biraju ostala dva člana Uprave. Uprava mora biti ekipa koja 100% međusobno surađuje i koja jednako gleda na probleme koji se moraju rješavati. Uz to ona mora biti sastavljena tako da svaki od članova mora biti stručnjak za neko područje, kako bi se mogli međusobno nadopunjavati.


Iako ovo mogu izgledati kao čudni zahtjevi, meni se čini da bi sve ovo morao tražiti i Nadzorni odbor dvaput godišnje kako bi uspješno mogao obavljati svoju funkciju.

Bio sam u velikoj dilemi poslije svega u čemu sam uglavnom uspio u životu, ima li uopće smisla da se sada, na kraju, javljam za nešto u čemu imam male šanse uspjeti, no kako sam oduvijek volio izazove i teške zadatke, a kako hrvatsko gospodarstvo i makroekonomija već godinama nemaju nikakve šanse za oporavak, odlučio sam se za ono gdje ipak postoji šansa da se nešto napravi. Kada tomu dodamo da to što želim učiniti uspješnim i jako volim, i da to vole svi u Splitu, u regiji, a i šire, nestale su sve dileme i učvrstila se vjera da moram pokušati. 

Negdje sam pročitao da je barba Luka Kaliterna rekao: "Tko nije za sve - nije ni za ništa!", misleći pritom na Borisa Dvornika. S ovom mišlju velikoga barba Luke Kaliterne završavam svoju prijavu na natječaj.


P. S.
Siguran sam da danas ima mnogo mlađih i jako vrijednih ljudi, koji su se svojim dosadašnjim uspješnim radom dokazali i iza sebe imaju rezultate. Takve treba izabrati prije mene ako su se javili na ovaj natječaj.
   
                    

               Srdačan pozdrav, Ivo Karninčić


Prijavi prilažem:
- životopis
- "Nešto kao program rada"
- preslik domovnice
- preslik diplome
- preslik radne knjižice
- potvrda o nekažnjavanju
- ovjerena izjava za čl. 239. str. 2

U Splitu, 15. siječnja 2011.


Ivica Karninčić
 




NEŠTO KAO PROGRAM RADA


ZAŠTO?

Navijač sam Hajduka otkad sam kao dijete počeo razumijevati svijet oko sebe. Prvi sam put Hajduka gledao izvan Splita 1954. godine u Beogradu. Igrao je protiv Partizana, pa je nas nekoliko iz srednje škole u Dubrovniku otputovalo na utakmicu koja je bila značajna po tome što su tada za Hajduk igrali Beara i Vukas, a za Partizan Čajkovski i Zebec, koji su doletjeli direktno iz Londona, igrajući tada za reprezentaciju Europe protiv Engleske. Beara i Vukas bili su najbolji igrači u ekipi Europe.

Ne računajući utakmice u Splitu, otada sam vrlo često putovao za Hajdukom, a zadnja moja utakmica izvan Splita bila je opet u Beogradu, protiv Crvene Zvezde za Kup 1991. godine, na koju sam doputovao iz Milana. Na tako važnoj utakmici obično bi bio pun avion članova Uprave, rukovodioca, uglednih Splićana i novinara, plus nekoliko tisuća torcidaša, ali zbog straha od rata, koji je već bio počeo 'tutnjiti', na utakmici su bila samo dvojica članova Uprave, jedan splitski novinar i dvojica torcidaša.

Atmosfera na stadionu nije bila nogometna, već političko-ratna i bilo je vrlo opasno biti na tom stadionu kao navijač Hajduka. Uz to, Crvena Zvezda je mjesec dana prije toga osvojila europski Kup prvaka u Bariju i imala je tada najjaču momčad u svojoj povijesti. Moram reći da su se moj strah i glasno navijanje isplatili jer je Hajduk na toj utakmici pobijedio s 1:0 i ponio Kup sa sobom u Split. Za mene je to najveći sportsko-politički uspjeh Hajduka u njegovoj stogodišnjoj povijesti.

Putovanje s Hajdukom izvan Splita jedno je posebno navijačko zadovoljstvo i ne može se usporediti s gledanjem i navijanjem u Splitu jer u Splitu svi navijaju za Hajduka i to ne može biti isto kao navijanje u gostima.


VEZA SA SPORTOM I NOGOMETOM

Nikad se nisam aktivno bavio sportom niti sam rukovodio nekom sportskom organizacijom. Dalmacija - Dugi Rat, u kojoj sam bio direktor, mnogo je ulagala u sport, istina - najviše u Dugome Ratu. Izgradili smo sve moderne sportske objekte, u potpunosti ili obilato financirali sve sportske aktivnosti, već u to doba dovodili smo pojedine igrače sa strane. Uz moje odobrenje i stalne konzultacije sa mnom, time su rukovodili moji suradnici.

Otkad je sagrađen novi stadion u Splitu, na Poljudu, Dalmacija Dugi Rat je stalno bila značajan sponzor Hajduka, a ja sam otpočetka novog stadiona do sredine 1990. godine uvijek bio u svečanoj loži. U toj smo loži vrlo često dogovarali dodatno financiranje Hajduka i razgovarali kako financirati dovođenje novih igrača.

Osim toga, svi domaći i inozemni partneri Dalmacije morali su imati reklame na stadionu i za to plaćati određen iznos. Samo inozemnih reklama stranih partnera na stadionu bilo je desetak.

Kako kontinuirano pratim stanje u Hajduku, u hrvatskom i u svjetskome nogometu, (istina iz medija i kavanskih razgovora), jasno mi je da zbog načina rukovođenja u Hajduku i odnosa snaga u hrvatskome nogometu Hajduk nema nikakvih šansi da sljedećih 5, a možda i 10 godina, bude prvak Hrvatske. To je s aspekta pravog navijača Hajduka tragedija i potop, ali za mene i izazov.

Samo dok teče ovaj natječaj, Dinamo je kupio ili rezervirao, jeftino, jer nije bilo konkurencije, sve igrače koji su bili na tržištu regije, a koji nešto obećavaju. Nitko iz Hajduka u ovome razdoblju nije pokazao interes da razgovara o nekim ozbiljnim pojačanjima.

Dogodine Dinamo neće biti jači od Hajduka za jednu klasu, kao u ovome prvenstvu koje je već davno izgubljeno, nego za dvije klase. Umjesto što se bavimo raspravama o golom preživljavanju i kako sva igračka i trenerska mjesta popuniti najjeftinijim kombinacijama, smatram da hitno treba poduzeti nešto značajno da Hajduk ojača u svakome smislu.


HAJDUK

Kako je Hajduk uvijek bio 'najvažnija sporedna stvar' u Splitu, zbog opće depresije u društvu i potpunog uništenja splitskoga gospodarstva, Hajduk danas mora postati 'najvažnijom važnom stvari u Splitu' - da ovaj jadni i napaćeni narod, uglavnom bez posla i perspektive, bar u Hajduku nađe svoje zadovoljstvo.

Svake se godine Hajduk mora boriti do kraja prvenstva za prvo mjesto, a najmanje svake treće godine mora postati prvakom.
Isto tako, svake godine Hajduk mora proći pretkvalifikacije za Europu i nastaviti u grupi. Sve ostalo bio bi velik uspjeh s kojim treba računati, ali ga sebi ne treba postavljati kao imperativ.


KAKO OVO POSTIĆI?

Uspješnim rukovođenjem, angažiranjem velikog broja stučnih suradnika i maksimalnom pomoći lokalne zajednice. Uz ovo se podrazumijeva objektivan i podupirući stav hrvatskih nogometnih organizacija. Ako se to ne postigne, mukotrpan rad u Hajduku bit će ništavan i zato ovaj problem treba rješavati civilizacijski – 'na nož'.

Kako uspješno rukovoditi - ne može se napisati na papiru jer je to uglavnom individualno, samo se mora znati da se s takvim rukovođenjem moraju postići rezultati koje smo sebi zadali kao cilj. A u izboru onoga tko će rukovoditi najbitniji su dosadašnji rezultati koji moraju biti mjerljivi i dokazani, a u ovako delikatnim situacijama ne možemo birati one koji bi se tek htjeli dokazati.


DA BIH IPAK NAVEO NEŠTO KONKRETNO, NABROJIT ĆU NEKE STVARI KOJE BIH JA INICIRAO I S OSTALIMA IZ UPRAVE, NADZORNOG ODBORA I SVIM ZAPOSLENIMA ŽELIO REALIZIRATI…

Najveći, ali ne i jedini Hajdukov problem u budućnosti jest osiguranje potrebnih financijskih sredstava za normalno financiranje onoga što je potrebno za redovito funkcioniranje Hajduka svake godine. Ova potreba je jako rastezljiva i ovisi o tome koliko smo visoko podignuli ljestvicu i gdje ubuduće želimo vidjeti Hajduk.

U Hrvatskoj nisu sada teška vremena za financiranje sporta zbog trenutačne svjetske gospodarske krize. Ona su dugoročno teška zbog toga što je Hrvatska mala, gospodarski nerazvijena i zaostala zemlja, uz to je zadnjih godina potpuno upropastila svoje gospodarstvo. Povrh toga, živimo u gradu koji je gospodarski i financijski u puno goroj situaciji od situacije u kojoj je Zagreb, naš glavni grad, ujedno sjedište našega glavnog nogometnog suparnika. Uz to su se i svjetski trendovi promijenili i kvaliteta cijelog sporta a posebno nogometa, koji ovisi o novcu kojeg mi nažalost ne možemo niti sanjati. Zato kad postavljamo svoje želje u odnosu na hrvatski i europski klupski nogomet, moramo razmišljati gdje smo mi i što u tim uvjetima možemo postići, tj. koliko sredstava možemo osigurati.

Od svega što je u ovome trenutku potrebno Hajduku, ja mogu učiniti najviše na osiguranju financijskih sredstava za noramalan rad, što ne znači da će to biti dovoljno. Ako nova Uprava u tome ne uspije, Hajduk je na putu amaterizma, a to je, nažalost, velikim dijelom sudbina hrvatskoga sporta jer nam budućnost sama po sebi ne donosi ništa dobroga.

Za osiguranje potrebnih financijskih sredstava Hajduku u razdoblju od nekoliko godina treba riješiti vlasničku strukturu. I u sadašnjoj i u drugim kombinacijama to je moguće, ali su modeli različiti. Zato pitanje vlasništva nad Hajdukom treba odmah riješiti jer neizvjesnost ne donosi ništa dobrog i otežava stabilizaciju stanja u Hajduku. Sve što govorim i razmišljam odnosi se na današnji oblik vlasništva jer ako u Hajduk uđe privatni kapital, taj će kapital imati svoju računicu i svoj menadžment.

Da bi se uspješno nosio s konkurencijom, uz dobro rukovođenje, Hajduk bi za godinu dana morao udvostručiti sredstva s kojima sada godišnje raspolaže, i to samo za redovito poslovanje. Lako je reći - teško ostvariti, ali bez toga ne možemo zadovoljiti svoje ambicije niti ostvariti rezultate zacrtane planovima.


NEKI OD MODELA SU:

Razgovarati sa sadašnjim većinskim vlasnikom i dogovoriti njegov godišnji udio u financiranju Hajduka.

PoljudSa sadašnjim većinskim vlasnikom treba dogovoriti i način nužnog održavanja stadiona.

Razgovarati s velikim dioničarima koji sada moraju postati i velikim sponzorima.

Razmišljati o povećanju temeljnoga kapitala društva i upisu novih dionica.

Razgovarati s dosadašnjim sponzorima u smislu njihova povećanja dosadašnjih davanja i novim metodama suradnje.

Tražiti nove sponzore, što je do sada bilo potpuno zapostavljeno, iako se zna da je sponzorstvo glavni izvor prihoda velikih i malih nogometnih klubova u svijetu.

Razgovarati s bankom koja sada prati Hajduk i sigurno osigurava neku kreditnu liniju za praćenje tekućega poslovanja i pokušaj povećanja toga limita.

Treba naći ovu ili neku novu banku koja će Hajduku otvoriti novu kreditnu liniju od nekoliko milijuna eura, a koja će služiti samo da bismo mogli brzo reagirati prilikom kupnje igrača. Sigurno je da će banke za ovakvu kreditnu liniju tražiti neko sigurno osiguranje, za što se treba pobrinuti, ali rješenje obvezno treba naći.

Marketing je uvijek potencijalni izvor prihoda i on uvijek ovisi o tome koliko se dobro radi, ali i o tome koliko Hajduk dobro stoji u Hrvatskoj i u Europi.

Prodaja igrača je i dosad bila najveći dio prihoda Hajduka, iako je to dvosjekli mač. Zbog potrebe preživljavanja za relativno mali novac prodaju se još neafirmirani igrači i stalno smo na početku. Ako se u budućnosti dobar dio sredstava osigura iz drugih izvora, onda politiku prodaje igrača treba malo promijeniti.

Problem praznoga stadiona treba riješiti tako da za sve škole u Splitu i okolici treba pronaći sponzora koji će cijelu školu za mali novac dovoditi na utakmice.

Možda se može razmišljati, uz dobar marketing i solidnu pripremu, o prikupljanju pomoći među navijačima Hajduka kod kuće i u inozemstvu. Moguće je da ti navijači u dokapitalizaciji kupe po nekoliko dionica, ali ne kao svoje dobro ulaganje, nego kao pomoć Hajduku. Prije jedne ovakve akcije sigurno treba popraviti današnji imidž Hajduka.

Povremeno se može u Splitu za davanje određenih koncesija, većih građevinskih ulaganja ili nabavljanja veće količine opreme, tražiti reklama ili sponzorstvo za Hajduk, umjesto da to uzmu oni koji dogovaraju takve poslove. Sve ovo mora biti transparentno i javno objavljeno.

Hajduk je izgubio "Stari plac" - što se nije smjelo dogoditi, a tomu je kumovala politika koja se stalno zaklinjala u Hajduk i preko njega tražila svoju afirmaciju. Prema ljudskim i Božjim zakonima - ono što je Hajduk posjedovao i koristio 70 godina, mora njemu i ostati.

Nogometaši Splita, košarkaši, vaterpolisti, veslači, jedriličari, ronioci, fliperisti, pikadisti, i ne znam tko sve ne, imaju nekakvu svoju imovinu. Samo Hajduk u 100 godina postojanja nije stekao nikakvu imovinu zbog toga što su svi oni koji su ga vodili preko Hajduka i politike izvlačili svoju korist i stjecali slavu isključivo za sebe. Na kraju su od Hajduka učinili siromaha koji će se teško oporaviti. Treba pokušati s obnovom procesa za "Stari plac" jer su dosad u tom procesu uvijek sudjelovale iste osobe s obje strane spora. Moramo javno pitati politiku što oni hoće i koji su njihovi interesi kad je "Stari plac" u pitanju.

U natjecateljskom i u poslovnom dijelu bit će strogo zabranjeno služiti se nečasnim i prljavim poslovima. Sve poslovanje mora biti strogo prema zakonu. Prije kršenja zakona ili davanja mita - Uprava se mora povući.

Treba napraviti novu i efikasniju sistematizaciju radnih mjesta, gdje svi sadašnji zaposlenici ne mogu naći svoje mjesto. Sad ih ima mnogo i nedovoljno su kvalificirani za vrijeme koje dolazi i za Hajduk kakvog želimo.

Hajduk mora dijelom financirati sve klupske i privatne omladinske nogometne škole u širem splitskom okružju i imati stalni nadzor nad njima.

Treba jako razviti profesionalnu i volontersku skautsku organizaciju za područje cijele regije.

Uvijek će se morati kupovati igrači sa strane, ali to moraju biti igrači ekstra klase ili mladi koji puno obećavaju. Po ovome se u prošlosti Hajduk nije proslavio. Možda interno treba ograničiti broj stranaca da bi se stvarali domaći igrači koji bi se jednoga dana morali ponuditi tržištu.

Prije pokušaja kupnje nekog igrača sa strane za to će pismeni prijedlog morati dati trener, šef struke i jedan od skauta. U slučaju neslaganja, odlučuje trener. Ova grupa neće biti oni koji će dogovarati kupnju i uvjete kupnje.

Ista grupa će također pismeno davati mišljenje o svakome mladom igraču koji bude dolazio sa strane na probu u Hajduk. Moramo ubuduće znati tko su ti koji nisu prepoznali Skoblara, Zambatu, Modrića, Vrsaljka... kao obećavajuće igrače.

Rukovoditelji omladinske škole moraju na vrijeme pismeno zatražiti s kojim mladim igračem treba potpisati ugovor, a s time se moraju složiti trener i šef struke.

Prodaja igrača mora biti dogovorena između struke i Uprave, a ako bude spora, odlučuje predsjednik Uprave.

Predsjednik Uprave, a ako slučajno to budem ja, neće ubuduće direktno sudjelovati u kupnji i prodaji igrača, ali o svim uvjetima mora biti obaviješten i on daje konačno odobrenje.

O svim kupnjama i prodajama igrača, koliko god je to moguće, treba izbjegavati menadžere. Ako to nije moguće, treba raditi samo s afirmiranim, međunarodno priznatim agencijama. Za ovo se još moram savjetovati s nekim tko ovu materiju poznaje bolje od mene.

U svečanu ložu treba uvesti red. Ona mora biti namijenjena velikim dioničarima, članovima Nadzornog odbora, Upravi, ponajprije sponzorima, političkim rukovodiocima grada i županije, nogometnim gostima... Ta loža mora odavati budući izgled uljuđenog, civiliziranog i umivenog Hajduka. O tome će biti napravljen pravilnik koji nitko neće moći prekršiti.

U službene prostorije Hajduka ne smije ulaziti nitko tko nije ondje zaposlen ili nema dogovoren sastanak.

Obveza kluba bit će dobra suradnja s novinarima bez obzira na to pišu li dobro ili loše o Hajduku. Prije i poslije svakoga važnog događaja ljudi iz struke i pokoji igrač moraju biti novinarima na raspolaganju. Uostalom, to je i zakonska obveza jer oni moraju informirati javnost, a marketinški je jako korisno za klub i za sponzore. Sve ovo ipak znači da će biti određeno vrijeme i mjesto za razgovor s novinarima. Oni nisu potrebni u službenim prostorijama Hajduka prije utakmice, u poluvremenu i poslije utakmice. To je najpovoljnije vrijeme za razgovore rukovodstva Hajduka sa sponzorima i gostima i tada novinari nisu potrebni.

Danas Hajduk nema sve potrebne uvjete za jedan moderan i uspješan rad na stadionu, pomoćnim igralištima i zatvorenim pomoćnim prostorima. Zato Hajduk mora negdje u Zagori izgraditi svoj moderni kamp za budućnost i na taj način, industrijskim rječnikom rečeno, odvojiti proizvodnju od vođenja politike kluba i službenih utakmica. U četverogodišnjem mandatu ove Uprave treba naći lokaciju, riješiti pitanje zemlje, urbanizma i projekata, a kad sve bude napravljeno, kamp može biti izgrađen za godinu dana, a može se graditi i u fazama. Za ovaj kamp treba osigurati posebna sredstva, ali on mora biti Hajdukovo vlasništvo. Svi puno pričaju i zaklinju se u Hajduk, a poslije 100 godina postojanja Hajduk nema ništa nego ime.

Torcida je veliki slatki i gorki problem koji je težak za menadžersko rješavanje. Oni su kao ona najbolja krava na svijetu koja svaki dan daje 20 litara mlijeka, a kad je pomuzeš, kopitom udari u kantu i prolije sve mlijeko. Budući da se nitko pametan ne bi riješio najbolje krave na svijetu, treba kultivirati 'njezina kopita'. Nadam se da ovu prispodobu neće nitko pogrešno shvatiti, a ja bih se morao pobrinuti za volonterski tim stručnjaka, pravih navijača Hajduka, da rade s Torcidom.

Kad govorimo o volonterima, računam na velik broj volontera - prijatelja Hajduka za različite vrste poslova koji će, ako Hajduk bude dobar i u njemu se bude dobro i savjesno radilo, to sa zadovoljstvom prihvatiti i savjesno raditi.

Ubuduće se moraju izbjegavati svi sporovi s igračima, trenerima i ostalim zaposlenicima, a sve današnje sporove pod hitno treba riješiti. Nije pošteno biti na sudu s onima koje smo do jučer kovali u zvijezde. Isto tako je nepotrebno biti u dugogodišnjim sporovima s prijateljskim klubovima od kojih smo u prošlosti kupovali igrače, a to ćemo činiti i u budućnosti.

Kada bih bio izabran za predsjednika Uprave Hajduka, osnovao bih neformalan volonterski savjet od uglednih profesionalaca različitih struka, obvezno prijatelja Hajduka. Ovaj savjet bi se povremeno sastajao i pomagao Upravi u uspješnome vođenju Hajduka.

Ako ikada dođe do prodaje ovakvog Hajduka, po meni, sva sredstva koja se dobiju tom prodajom treba uložiti u rekonstrukciju i modernizaciju stadiona na Poljudu. On je danas u derutnom stanju i niti približno ne zadovoljava sve oštrije kriterije za organizaciju međunarodnih utakmica. Stadion na Poljudu je arhitektonska ljepotica i ponos Splita pa ne smijemo dopustiti da i u tome izgubimo primat u Hrvatskoj i Europi. Nositelj te investicije može biti samo Grad Split, čiji je to zadatak, a prodaja Hajduka prilika.

Teško je i u svjetskome sportu, osobito u nogometu, voditi jedan klub koji će stalno biti prvi. U Hrvatskoj je to malo lakše jer je kvaliteta domaćeg nogometa jako loša, a ljudi u Dinamu misle da su oni upravo tu negdje, što - ako ćemo biti iskreni - nije daleko od istine. To nas, navijače Hajduka, čini nesretnima i trebamo učiniti sve da se to promijeni. Mnogi mogu u tome pomoći.

Sve politike su se zadnjih 100 godina miješale u Hajduk, ali sve su one propale ili su se promijenile. To potvrđuje onu "Hajduk živi vječno". Ali moramo znati da je došlo vrijeme globalizacije i velikog utjecaja financijskoga kapitala na svim područjima, a nogomet je u tome vrlo visoko. Protiv toga se ne možemo boriti srcem. Zato nam se može dogoditi da ako to na vrijeme ne shvatimo, a kako smo gospodarski jadno društvo i loše organizirani kao klub, da nam se već u idućih 10 godina svašta ružno dogodi s Hajdukom. To ne smijemo dopustiti! Moramo se na vrijeme, ako već nije kasno, organizirati i ne prepustiti se famoznom 'novom vremenu' da nas pregazi kao što je mnoge pregazilo.


S poštovanjem,
Ivo Karninčić

U Splitu, 15. 1. 2011.

Povezani članci

Who's Online

We have 194 guests and no members online