Ivan Rilov: Ovakav Hajduk je opasan za društvo

HajdukNavijač Hajduka Ivan Rilov napisao je pismo s svojim razmišljanjima o aktualnoj situaciji na Poljudu i najavama prodaje splitskog kluba. Pismo je objavljeni na portalu Dalmacija News, a možete ga pročitati i u nastavku  ...

Ovakav Hajduk je opasan za društvo

Piše: Ivan Rilov

Tamo 60-ih u Barceloni su, baš strastveno se boreć' za svoja građanska, pa i ona katalonska prava, za svoj nogometni klub skovali slogan mes que un club- više od kluba. E sad, dvije stvari tu upadaju u oči odmah: jedna je da se ovaj slogan odnosi na nogometni klub te ga se time svjesno stavlja u kontekst borbe za ljudska prava, borbe za slobodu, pravo izbora, svoj jezik, kulturu, obrazovanje. Pazite- jedan obični nogometni klub, grupu gurača kožne lopte. A druga je baš to da je taj kontekst FC Barcelonu učinio simbolom. Uistinu nečim puno većim od običnog nogometnog kluba, pogotovo gledano kroz prizmu  tadašnjeg, teškog, za Kataloniju ali i ostatak Španjolske, baš olovnog vremena. Tada je taj klub za španjolski, a posebno katalonski narod značio jedan više ili manje suptilni otpor fašizmu, a danas tom svojom patinom služi da se izbjegne zaborav i ostvare društveno korisni ciljevi nekog novog vremena. Nije li zanimljivo povući paralelu s Hajdukom?

Hrvatski građani žive od danas do sutra, shrvani ponajprije moralnom, pa tek onda materijalnom dekadencijom. Pred par mjeseci sam razgovarao s jednim našim ekonomskim stručnjakom koji mi je objasnio kako svjetska financijska kriza nije nastala kada golema većina tvrdi da jest, već mnogo ranije, jerbo je ona u svojoj srži kriza morala. Materijalna komponenta je tek njena još davno prije lako predvidljiva posljedica.

Hajduk Split

A mi smo svakodnevno svjedoci vremena koje nam diktira neke čudne trendove - što si gori to si bolji. Mito i korupcija su tema i u splitskim vrtićima, znam iz prve ruke, vjerujte, i predškolci se njima razbacuju. Na neke teže kriminalne radnje čija su mito i korupcija sredstvo se odlučuju gotovo svi oni koji procjene da su šanse da budu uhvaćeni in flagranti prihvatljivo male. Ili se naprosto pobrinu za to. Kažu da je i to moguće. Svašta kažu, uostalom pitajte kolektivnu dubiozu.

No, nekako iznad, ili ispred svega strši jedna tako prosta karakterna invalidnost od koje zapravo sve i potječe: više nitko, baš nitko ne drži do svoje riječi. Barem takav dojam stječem promatrajući prvake među nama, ljude koji bi trebali biti naši lideri. A lider, kaže Pep Guardiola, još jedan iz one mes que un club Barcelone, nije onaj koji radi za sebe da bi on izgledao bolje, koji iz pozadine viče juriš, već onaj koji druge oko sebe čini boljima, a odgovornost preuzima na sebe. Karakter, integritet, hrabrost, poštenje, pa i prkos moćnome, zaštita slabome (neće se najidit naš dragi profešur Barać, i on nas ovih dana gleda negdi odozgo), a sve to kroz onu omraženu patetičnu strast. Strast kontra koje smo danas, kako mi se čini, svi cijepljeni cinizmom i hladnoćom. Osjećajem nemoći, totalne bespomoći. Brojevima i računicama. Profitom. Bogovima novog doba.

Tolkien je napisao kako čovjeka ne treba biti strah umrijeti, već da će odživjeti svoje bez prilike za junaštvo, za nešto zbog čega živjeti i valja. Koliko se to plaća, gospodo? Ima li cijena za to?

Vrlo malo ljudi zna da je Hajduk trebao biti osnovan 1908. godine. Sve je bilo spremno, i grb i zastava i dres i ime, ali zadarsko carsko namjesništvo je energično odbijalo osnivanje kluba s insignijama koje su jasno oslikavale hrvatski identitet - crven-bijel-plav boje zastave, grb kluba sa šahovnicom, a i ime Hajduk protiv kojih su im se još i tada na početku 20. vijeka žandari gdjegdje borili. U to vrijeme u Zagrebu već postoje, naveliko igraju i uče od najboljih u Europi i HAŠK i Concordia. Tko je branio Fabjanu Kaliterni i njegovim prijateljima da tada kažu - ma pusti priče i ideale i emocije, ne budimo patetični - prilagodimo se vremenu i krenimo dalje. Zagrepčanci već uvelike igraju, možemo i mi.

Hajduk Split


Stvari veće od igre

Ali ne. Ima i većih stvari od igre, pa i od pobjeda i trofeja. Bitnijih stvari. Momci su ustrajali, nisu htjeli izdati podneblje s kojega dolaze, nisu okretali glavu od njega i prodali se "gazdi" da bi što prije zaigrali. Povuci-potegni je trajalo čitave tri godine- toliko su ustrajni bili. I ono najzanimljivije - uspjeli su. Uz tek blage preinake boja klupske zastave(sad je bila crveno plava s velikim bijelim slovima HAJDUK po sredini), s imenom Hajduk i bez grba na prsima su zaigrali. Austrija je inzistirala na promjeni grba, a osnivači se nisu dali, pa je Hajduk igrao bez njega. Iako su svi dobro znali zašto i koji je to Hajdukov grb. I stigle su i pobjede i trofeji i prvi službeni natjecateljski nastup u Europi među svim klubovima ondašnje prijeratne Jugoslavije.

Vrlo zanimljiva stvar dogodila se 1937. godine, užežin Drugoga svjetskog rata. Hajduk je gostovao u Rimu kod Rome. Domaćini su inzistirali da hajdukovci prije utakmice pozdrave gledateljstvo fašističkim pozdravom visoko uzdignutom desnicom. Hajduci ni čut, uz objašnjenje da mi imamo svoj stari hajdučki pozdrav- tri puta zdravo i od njega ne odstupamo. Umiješalo se i veleposlantsvo, pritisak je bio toliki da je postojala realna prijetnja da se dogodi diplomatski incident. Mislite da su popustili? A poslije toga su svejedno nastavili pobjeđivat i osvajat.

Tijekom Drugoga svjetskog rata Hajduk je dobio još jednu nemoralnu ponudu. Talijanski fašisti su obećali sagraditi novi stadion, dati milijun lira, garantirali prijevoz na utakmice i ponudili sigurnost i posao svim igračima kluba da prihvate igranje u prvoj talijanskoj nogometnoj ligi. Pokušajte na trenutak zamisliti stvarnost toga vremena u kojemu se umire svakodnevno, što od metka, što od gladi, što od bolesti, pa onda u odgovarajući kontekst stavite navedenu ponudu.

Hajduk Split

I opet ne. Hajduk se nije "prilagodio" vremenu, ostao je patetičan i ponovo se nije prodao. I to po koju cijenu! I ne samo to, već nakon što je kasnije odbijena i ponuda igranja u ligi NDH-a, Hajduk se aktivno priključuje borbi za slobodu, pod vodstvom doktora Šime Poduje obnavlja svoju aktivnost i kao, na onoj simboličkoj razini, evropski važan projekt čemu svjedoče i predstavnici savezničkih misija prilikom službenog obnavljanja aktivnosti, kreće u novu avanturu koja kulminira veličanstvenom predstavom u Bariju na utakmici kontra reprezentacije britanske armije. Charles de Gaulle glavom i bradom za ponašanje u ratu odlikuje Hajduk poveljom momčadi slobodne Francuske.

Nedugo potom stiže i treća nemoralna ponuda na adresu splitskog kluba - ponuda Josipa Broza Tita da Hajduk preseli u Beograd i postane vojni klub. Vjerujem da ni površnijim pratiteljima nogometa ne treba naglašavati što je u komunističkim zemljama poslije rata značilo biti klubom vojske. A splitski klub se opet, usprkos ljutoj neimaštini neposredno nakon rata samo elegantno zahvalio i ostao svoj, splitski, dalmatinski Hajduk. I nakon toga su došle i pobjede i naslovi i veliki europski uspjesi.

Čast, obraz, ponos, karakter. Strast, ona nepatvorena južnjačka strast. To nema cijenu ni gospodara. To nema "gazdu". Ako je Barcelona više od kluba, onda je Hajduk mnogo više od kluba. Ovdje se ne radi o nogometu, o igri. Veliki Bill Shankly je jednom na novinarsku primjedbu kako se ponaša kao da je nogomet pitanje života ili smrti mrtav hladan odgovorio: "Uvjeravam vas da to uopće nije točno. Nogomet je toliko više od toga". I uistinu jest. Na to kad si rođen i kad ćeš umrijet ne možeš bitno utjecat, to su zadanosti. Ali itekako možeš utjecati na to kako ćeš živjeti. To je, dragi moji, mnogo više, to putovanje između vječnosti. A ako postoji klub koji to svojim životom potvrđuje - to je Hajduk.

Hajduk Split

Sada, nakon toliko godina, od te Titove ponude da postane vojni klub, Hajduk se ponovo obreo u jednom vrtlogu vremena, društvenih nevera. Dojma sam da velikom broju ljudi izmiče značenje i baš golema društvena važnost ovoga današnjeg Hajduka. Opet se ne radi o golovima, pobjedama, porazima ili titulama, nego o nečem puno, puno važnijem.

Građani ove zemlje su, kako već rekoh, umorni, satrveni dominacijom nasilničkog, prostačkog, manipulatorskog, ma upravo lopovskog modela življenja u kojemu je čast rudimentaran pojam, a obrazi su pravljeni od brodskoga lamarina. A sve to uz nevjerojatno agresivnu medijsku  propagandu o nedostatku alternative. Prilagodi se i ne budi budala. To je tako i drukčije ne može. Zakoni vremena i tržišta. Veliki tlače male. Sami ne možemo ništa, jedino možemo očekivat mrvice s gazdina stola, ma tko taj gazda bio. Izgubili ste posao? A što ćete, to je tako danas. Firmu vam je uništio tajkun koji je danas ugledni građanin ovoga društva? Ne, on je uspješan poduzetnik. Dijete vam mora platiti da položi ispit? Pa eto...  Duguje vam pa je ugasio firmu s dugovima i osnovao novu? Snašao se. Konkurencija ima nelegalni monopol ali se izvlači "institucionalnim lobiranjima"? Pa zaigrajte i vi "igru". Pravdu ne možete dobit na sudu? Nećete je ni dobit, nemojte je ni tražit, izvucite maksimum.

Totalna bespomoćnost. Cinizam i apatija. Pa nije li upravo ovaj današnji Hajduk dokaz da se može? Dokaz da ti ne treba ni politička sinekura ni mafijaški portfolio ni institucionalna naklonost da bi postojao, živio, napredovao? Zašto se ne afirmira ono dobro, pozitivno u društvu? Zašto sve što se izdigne iz sivila učmalog prosjeka odmah svim silama vučemo natrag u blato? Jesu li u pitanju nečiji interesi ili naprosto trajni invaliditet naše kolektivne svijesti? Ovaj današnji Hajduk je naš, to nije nečija privatna igračka, to nije mafijaški klub, to nije politički niti institucionalni miljenik, to nije nečiji privatni biznis- legalan ili nelegalan, on je naš. Moj, tvoj, njen, njegov. On je naš i mi se pitamo kamo će. To nije "klub kojeg vodi ulica". Jeste ikad pročitali da ovu državu, ili bilo koju svjetsku demokraciju kad smo kod toga, vodi ulica? A izbor je još jednu razinu izravniji nego ovaj naš hajdučki? Nekad konkretni rezultati rada izabranih budu dobri, nekad i ne - ali jeste li ikad čuli nekoga da je zbog toga dovodio u pitanje model demokratskih izbora?

Hajduk Split


Prokleti kmetski mentalitet

Želimo li mi uopće da ovaj Hajduk kakav je danas uspije? Želimo li model u kojem će o nama koji smo isključivo emotivno vezani za taj klub ovisiti njegovo sutra? Ili mi, očito nedovoljno poučeni iskustvima mnogobrojnih koji danas trpe strana ulaganja oko sebe, opet gonjeni tim prokletim kmetskim mentalitetom uporno vapimo za tuđom pameću i vodstvom? Zašto, pobogu?

Što to Hajduku financijski može donijeti "gazda"? Strani ili naš vlasnik? Nije li vam malo čudno da nigdje, ponavljam, nigdje u hrvatskim medijima otkad se uopće pojavila priča o mogućoj prodaji kluba niste mogli pročitat nijednu poštenu analizu mogućnosti financiranja kluba nakon što ga se proda nekome?  Ako većina misli da će "gazda" zahvatit rukom u vreću eura i izvaditi koliko treba, grdno se varaju. Postoji nešto što se zove FFP - financijski fair play. Jeste možda od nekoga od hrvatskih novinara mogli pročitat kako to FFP utječe na Hajduk, i to u kontekstu prodaje kluba i slijednog financiranja istog? Koje su uopće mogućnosti, da ne spominjem koji su rizici? Što bi i kako Hajduk financijski uopće mogao dobiti time?

Čitava poanta FFP-a je da klubovi ne smiju trošiti više nego zarade, te da "gazdine" financijske injekcije više nisu dozvoljene. Sponzorski ugovori moraju odgovarat realnim tržišnim vrijednostima, naprosto - klub se mora samoodržavat. Da ne duljim - prodajom kluba Hajduk bi profitirao isključivo kratkoročno riješivši svoje trenutačne financijske probleme, te bi vjerojatno postojalo i određeno ulaganje u infrastrukturu (koju onda kasnije treba i održavat). Na iole duže staze - Hajduk ovime ne dobiva ništa. Drugim riječima, tvoj mecena može bit ne znam koliko bogat, ali tržište na kojem djeluješ on ne može povećat. Na kraju opet se vraćaš sam sebi - koliko ćeš kao klub uspit utržit - toliko ćeš moći i trošiti. A aktualne probleme Hajduk može riješiti i sam uz samo malo pomoći i razumijevanja sa strane, uz samo malo strpljenja.

Hajduk Split

Pitanje koje se u ovakvoj situaciji onda neizostavno postavlja jest - pa u čemu je Hajdukov problem? Što je to dovelo klub do ruba provalije? Vlasništvo ili upravljanje? Marin Brbić sa svojim ljudima je dao najbolji odgovor na to pitanje kroz proteklih godinu dana rada u klubu. Gospodo, samo promatrajte funkcioniranje kluba u zadnjih godinu dana, nemojte ga opterećivat utezima koje su mu ostavile bivše uprave i vrlo lako ćete doći do odgovora. Dapače, usporedite ga s radom bivših uprava, usporedite ga s radom drugih gradskih poduzeća. Obratite malo pozornost na trend Hajdukova poslovanja kroz zadnjih godinu dana. Nalazite li u drugim sferama našeg društva transparentnost, odgovornost, stručnost?

Dotaknuo bih se još samo jedne teze koja poprilično iritira, a to je ona općeraširena kako je "gazdi" da bi profitirao neophodno da klub ima dobre rezultate. Ja ću odgovoriti samo - Arsenal. Uostalom, zar doista ima netko tko prati zbivanja u hrvatskom nogometu da misli da klub koji "ne surađuje" može postati prvakom ove sramotne lige? Ili biste možda vi da i mi "surađujemo"? A kad se jednom krene putem prodaje, imajte na umu - nema natrag.

Ovaj Hajduk danas je zalog vjere u ovo društvo. Da može uspjeti usprkos svim divljacima, nasilnicima, prostacima, lupežima i zato je opasan. Opasan je za one koji ovako gube svoj objekt parazitiranja, a još opasniji za one kojima može naštetit postane li uspješan model hrvatske, splitske pameti. Pa se počnu postavljati nezgodna pitanja koja bi u pitanje dovela pomno razrađivanu mantru kako "nema alternative". I da budem posve jasan - ne mislim samo na hrvatski nogomet.

Ovaj Hajduk je dokaz da se onom spominjanom strašću i s pregršt patetike ipak može. Ako se ne odustane i ne prihvati apatija kao stanje uma, a cinizam kao njezin reprezentant. U ovom sivilu našeg društva ovakav Hajduk je jedna mala svijetla točka. Dajmo mu ruku, pomognimo mu, učinimo da digne glavu, kontra mraku i kontra sili, i da postane sunce.

Hajduk dugi Rat


Upravo igramo povijesnu utakmicu

Jer Hajduk nisu ni golovi ni pobjede ni trofeji. Hajduk smo mi, i upravo igramo jednu povijesnu utakmicu. Nemojmo dat da izgubi, jer ako izgubi, poraženi smo mi. A ono svijetlo koje se nikad ne gasi, moglo bi se ipak ugasit.

Završio bih pismom velikog poete Miroslava Antića legendarnom Doturu Luiđu - Karlu Buliću, a zapravo bardu splitskog novinarstva Miljenku Smoji:

"Doture, pogledajte kako sve oko nas izgleda. Svijet prepun tuga, radosti i nevolja. Ratovi. Smrti. Javna ubijanja. Laži. Pa pustite nas da vjerujemo bar u to nešto dobrote što preostaje s vama u tim našim malim mistima. Doture, džaba vam Dante, džaba vam diploma, dođavola svi pacijenti koje ste izliječili, ako ovoga puta Bepina umre.

Nemojte mi, molim vas, reći da je to život. Nije. Nije život ni ona gadost sa Servantesom u plamenu. Pisat ću otvorena pisma direktoru Zagrebačke televizije, Splićanima, dru Mitji Ribičiču... Morate nastaviti "Naše malo misto", jer ono traje u nama. Ljepota, dragi moj Buliću, ne umire. Ni humanost. Bilo je dana kada smo umjesto kruha jeli san. Vi ste nam načinili jednu novu svjetlost. I sad nam to gasite jednim običnim zavrtanjem prekidača.

Sunce. Nema sunca. Nećemo tako, šjor Luiđi. (...) Može me onaj Smoje tužiti, ali ja ću ga tući, doture, ako me ovako uči životu. Bacit ću ga u more, oštija! Hoću drugi kraj!"


IVAN RILOV

Hajduk Split

Povezani članci

Who's Online

We have 100 guests and no members online