DUGI RAT

Smiješna strana povijesti hrvatske cestogradnje se nastavlja. Nakon što je Vinko Vuković na stanicama Slobodne Dalmacija javnosti predstavio tunel koji “iz ničega vodi u ništa”, odnosno 1471 metar dugu crnu rupu u Omiškoj Dinari, danas ćemo vam objasniti na koji način su naši neimari - sve redom učeni ljudi - zamislili da taj tunel ipak bude priveden svrsi ...

OMIŠKI TUNELI

Tunel iz ničega nad Cetinom vodi u tunel s nečim!

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija

Uložili su, treba im odati priznanje, veliki trud da ublaže bruku s tunelom koji će još godinama stajati kao izazov ekshibicionistima i mamac samoubojicama, te su smislili originalan način da isprave (istina, tuđu) grešku. U novom tunelu, onome koji se tek ima probušiti s druge strane Cetine, napravit će, naime, raskrižje! Da, dobro ste pročitali, raskrižje. Križanje, raskršće, kako hoćete.

Ne’š ti kanjona

Ako ste pazili na prošlotjednom satu iz niskogradnje, onda vam, nadamo se, neće biti teško pohvatati konce ove priče. Koja je počela još tamo u studenome 2007. godine, kada su svečano otvoreni radovi na 326 milijuna kuna “teškoj” omiškoj obilaznici.

Nije tada manjkalo obećanja, a ni u svaku kunu se nije gledalo. Imalo se, hvala Bogu, i za autocestu do Dubrovnika, i za most do Pelješca, a gdje neće za pedesetak kilometara brze ceste (“metni četri trake!”, “jeste li rekli četri?”, “četri, nego kako!”) od Trogira prema Kaštelima, Splitu i Dugome Ratu, a sve s velikim finalom iznad Omiša, s grandioznim mostom koji će, kad se to već nitko prije nije sjetio, doslovno zasjeniti kanjon Cetine.

Uostalom, ne’š ti kanjona, priroda ga je probijala tisućljećima, a mi ćemo ga pribacit za nekoliko godina. I sve s takvim i sličnim mislima dali se naši udarnici na posao. Crtaj tunel vamo, vijadukt tamo, pa još jedan tunel gori, a drugi vijadukt doli, pa buši, probijaj, pali i miniraj. Već pet godina se tako čitav Omiš trese od detonacija, a narod trpi, guta prašinu i sve računa da tako mora biti. I da će im ta cesta - eno su tako rekli i na Dnevniku - biti put u bolju budućnost. Bez kilometarskih gužvi na Jadranskoj magistrali.
 

‘Ko je reka četri trake, a?’

I dok je cesta napredovala, dok su se “Viaduktova” svrdla zabijala u omišku tupinu, u Zagrebu se, daleko od milenijskog prometnog čepa, nanovo crtalo. Prvo je Vlada Ive Sanadera učinila financijski prekršaj za koji, očito, nitko nikada neće odgovarati, pa je 60 milijuna eura namjenskoga kredita za gradnju splitske obilaznice preusmjerila na onu riječku, a potom je ista ta Vlada, suočena s općom besparicom, odlučila izmijeniti (“koliko smo ono rekli traka?”, “četri, šefe”, “ko je reka četri, smanjuj to na dvi!”) projekt brze ceste od Trogira do Omiša.

Da bi radovi na njezinoj središnjoj dionici i prije nego su počeli bili zaustavljeni. I zaboravljeni. Baš poput omiške obilaznice za koju je novac otprije bio osiguran i koja je, nečujno poput neželjene djevojčice, izrasla u pravu ljepoticu. S raskošnim zavojima i širokim pristupima. S tri vijadukta i dva tunela, od kojih je za onaj drugi, kad je prošloga tjedna napokon probijen, čulo pola Europe.

On, naime, iz ničega vodi u ništa. Iz ničega jer omiška obilaznica nema smisla bez nastavka brze ceste (četiri trake, a nikako ne dvije!) prema Splitu. U ništa jer je s njegove druge strane tridesetmetarski ambis s Cetinom koja, navečer se najbolje čuje, umire od smijeha.

Privođenje svrsi obilaznice koja će biti gotova za nekoliko mjeseci zamišljeno je uz pomoć 150 metara dugoga mosta i tunela sa zapadne strane rijeke. To je, ustvari, dio starog projekta. A novi, kako je to nekoliko puta, dok još nije bilo kasno za preinake, predlagao inženjer Ivo Vulić, u “Hrvatskim cestama” tvrdoglavo su odbijali.


Za smijat il’ za plakat

Čovjeka sa zavidnim iskustvom u cestogradnji, jednog od najvećih hrvatskih stručnjaka, koji i danas, u 63. godini, nadzire gradilište autoceste u Vrgorcu, maltene su proglasili luđakom. I pametno su gurali po svome. Sve dok se nije dogodio tunel iz rubrike “vjerovali ili ne”. Pa je hitno trebalo naći drugo rješenje. I našli su ga tako što će u novome tunelu, onome koji se tek ima probiti s druge strane kanjona, napraviti križanje.

- Možda vam zvuči nelogično, ali to se i u svijetu radi. Križanje nam je, naime, potrebno kako bismo ispoštovali novu trasu ceste, odnosno skrenuli prema postojećoj cesti koja preko Naklica, Tugara i Srinjina vodi do Splita. Ravni dio tunela iskopat ćemo, pak, za slučaj da se jednoga dana ipak nastavi raditi brza cesta prema Splitu prema projektu iz 2007. godine - kaže nam, inzistirajući na anonimnosti, jedan od inženjera u “Hrvatskim cestama”.

To je, tvrdi, jedini način da se relativno bezbolno prebrodi ova nezgodna situacija. Ideja o raskrižju usred tunela nije dobro primljena u stručnim krugovima. Većina inženjera s kojima smo razgovarali potvrđuje kako u svijetu ima takvih primjera, ali dodaju da su se pokazala kao ne samo loša, nego i opasna rješenja. Ivo Vulić nije mogao vjerovati kada smo mu rekli što njegovi kolege namjeravaju učiniti.

- Hoćete li da se smijem ili da plačem? Pa kome još može pasti na pamet da radi križanje u tunelu! To je suludo! - kratko nam je kazao Vulić.


Koliko će bit dug?  A ne zna se... još!

S obzirom da se omiška obilaznica pretvorila u pravu petlju, nije naodmet pojasniti kakva je uloga tunela iz današnje priče. Na nedavno probijeni tunel, onaj koji s istočne strane Cetine “iz ničega vodi u ništa”, u neko bolje vrijeme nadovezat će se 150 metara dugi most, a s toga mosta direktno će se ulaziti u tunel na drugoj obali rijeke o kojemu vam danas govorimo.

Dužina tog tunela još uvijek nije poznata jer ni projekt nije gotov, no poznato je da bi, ako u Vladi ostanu pri odluci da se do daljnjega ne gradi brza cesta prema Splitu, u njemu jedna cijev išla ravno prema Dugome Ratu (da posluži kad se brza cesta jednoga dana bude radila), a druga skretala prema Naklicama.

PROČITAJ VIŠE:

ČVOR OMIŠ - ZAPAD 2012 - SITUACIJA 8. 2. 2012.

AKO NEĆEMO „NAGLAVU“ U CETINU, OĆEMO „GLAVOM“ KROZ TUNEL