DUGI RAT

“Jao pobjednicima!” - mogla bi biti uzrečica ovih izbora. Čak iako su na relativno beznačajnoj lokalnoj razini, ovi izbori nekim našim sugrađanima ipak daju određenu vlast i moć. Uz to, na žalost, ne ide i odgovornost – prečesto smo svjedočili gafovima, promašajima, ponekad i više ili manje otvorenim pronevjerama sustava, a pritom nitko od političara nije odgovarao. Jednostavno, kao da pojam odgovornosti važi za sve kategorije građana, osim za one politički značajne. Hoće li tako ostati? Iako građani biraju načelnika, ne mogu birati i djelatnike u lokalnim upravama. Možda vam nikad ne bi palo na pamet, ali godine negativne selekcije i nepotizma u lokalnim su upravama stvorile prava mala uporišta neradnika, rodbine i prijatelja. Hoće li tako ostati? ... pita se Radoslav Dejanović u svojoj kolumni na Monitoru.hr ...

VAE VICTORIS
 
Jao pobjednicima
 

Iako građani biraju gradonačelnika, ne mogu birati i djelatnike u gradskim upravama. Možda vam nikad ne bi palo na pamet, ali godine negativne selekcije i nepotizma u gradskim su upravama stvorile prava mala uporišta rodbine i prijatelja određenog gradonačelnika (ili njegove stranke), ljude koji lojalnost iskazuju prvenstveno prema onome tko ih je zaposlio, ne prema onome tko je službeno na vlasti.
 

Piše: Radoslav Dejanović / Monitor.hr 
 

“Jao pobjednicima!” - mogla bi biti uzrečica ovih izbora. Čak iako su na relativno beznačajnoj lokalnoj razini, ovi izbori nekim našim sugrađanima ipak daju određenu vlast i moć.
 
Uz to, na žalost, ne ide i odgovornost – prečesto smo svjedočili gafovima, promašajima, ponekad i više ili manje otvorenim pronevjerama sustava, a pritom nitko od političara nije odgovarao.
 
Jednostavno, kao da pojam odgovornosti važi za sve kategorije građana, osim za one politički značajne.
 
Hoće li tako ostati?
 
Odgovor nije jednoznačan. Da kojim slučajem živimo u nekim dobrim prošlim vremenima, kada je dobiti kredit bila stvar jednog potpisa na papiru, rekao bih kako se baš ništa neće promjeniti. No, sadašnjost je manje lijepa.

Pobjednici ovih izbora ne dolaze više u fotelje iznad kojih visi financijsko vime koje je dovoljno malo povući i napiti se slasna i topla mlijeka. Dolazi nova runda političara, ljudi koji uglavnom nemaju više otkud povući jeftine kredite kako bi narodu na brzinu zamazali oči kojim metrom asfalta ili kakvog mosta.
 

Što učiniti sa rodbinom starog gradonačelnika?
 
Ovu kriznu godinu (a i onu slijedeću) mnogi bi političari, iako to nikad ne bi priznali, rado prespavali u brlogu, čekajući financijsko proljeće gospodarstva. Loši() i još lošiji gospodarski pokazatelji govore nam kako će i državne blagajne biti sve praznije i praznije.
 
Kako isplatiti plaće svim zaposlenima a istovremeno održavati infrastrukturu? Kako graditi ceste bez novca? Čime popravljati postojeće ceste što ih je prije par godina izgradio kum bivšeg političara na vlasti, a čiji je rok trajanja od mraza do mraza, lijepo podešen tako da svakog proljeća kum ima još malo prihoda od sanacije? Što učiniti sa rodbinom i tazbinom starog gradonačelnika ili župana, ljudima sposobnima obraditi dva ili čak tri predmeta godišnje?
 
Neobično je kako nedostatak novca može i najveće snove prizemljiti preko noći.
 
Možda sam zloguki prorok, ali ne vidim na licima političara puno osmjeha ove jeseni. Očekujmo nervozu i traženje dežurnog krivca.
 

Vesela kampanja, nitko nije spominjao krizu
 
Predizborna kampanja bila je vesele naravi. Nitko nije spominjao krizu. Posjetio sam par skupova i više ili manje svi se svode na isto:
 
    - mi ćemo pobijediti jer smo najbolji
 
    - uz nas će vam budućnost biti idealna, napravit ćemo baš sve što smo obećali, bit će škola, vrtića, cesta, trgova, infrastrukture, meda i mlijeka...
 
    - oni iz protivničkih stranaka, to su vam sve luzeri
 

Jasno je kako pričati o krizi i, nedajbože, potrebi da svi skupa zasučemo rukave i shvatimo da bez zajedničke akcije nećemo izgurati kola iz blata – nije prikladno na predizbornom političkom skupu.
 
Na takvom skupu sve treba biti lijepo i krasno, a izbor našeg kandidata osigurat će vam svima put u ljepšu budućnost – čemu svjedočimo već skoro dvadeset godina.
 

Velika i opasna zamka
 
Neposredno biranje gradonačelnika novost je u ovom našem demokratskom sustavu – politička elita odlučila je kako su građani konačno dovoljno zreli da mogu sami izabrati osobu koja će biti gradonačelnik, hvala im na ukazanom povjerenju.
 
Do sad su očito smatrali kako narod baš i ne zna koga i zašto bira, potkrijepljeno činjenicom da su upravo njih i izabrali.
 
Iako je ovo izvrstan korak naprijed prema istinskoj demokraciji, u postavci se krije velika i opasna zamka: iako građani biraju gradonačelnika, ne mogu birati i djelatnike u gradskim upravama.
 
Možda vam nikad ne bi palo na pamet, ali godine negativne selekcije i nepotizma u gradskim su upravama stvorile prava mala uporišta rodbine i prijatelja određenog gradonačelnika (ili njegove stranke), ljude koji lojalnost iskazuju prvenstveno prema onome tko ih je zaposlio, ne prema onome tko je službeno na vlasti.
 
Imati u nekom gradu novog gradonačelnika, a pod njim cjelokupnu ekipu koju je tamo smjestio netko drugi, kako to može završiti?
 
Gradonačelnik ne može jednostavno podijeliti otkaze službenicima koji ga ne slušaju, a sa druge strane službenici su što zaštićeni od otkaza, što lukavi pa znaju kako izvesti bijeli štrajk, opstruirati novog gradonačelnika i njegove ljude, otezati, zatezati, izbjegavati i hvatati krivine.
 
U takvom društvu i najiskreniji i najpošteniji gradonačelnik ne može učiniti mnogo jer će najveću količinu vremena i energije provesti boreći se protiv sustava kojeg je naslijedio od starog gradonačelnika.
 

Sigurni iza policijskih kordona
 
Tako će, eto, biti novim gradonačelnicima i novim-starim političarima na vlasti. Novi gradonačelnici mogli bi se naći u velikom otporu unutar vlastite kuće, no to i nije tako strašno – na neefikasnost smo, nažalost, ionako navikli.
 
Daleko je ozbiljnija činjenica da u fotelje vlasti sjedaju ljudi koji se trebaju suočiti s krizom i pod tim teškim uvjetima gospodariti na najpametniji način.
 
Sudeći po dosadašnjim rezultatima, smijemo li se barem nadati da će netko od njih imati smisla za “krizni management”, ili će svi jednostavno svirati dok Titanik tone, sigurni iza policijskih kordona?