DUGI RAT

Dan nakon pada Bastilje, velikog francuskog praznika, Hrvatski su očekivali i "pad" Francuske na terenu velebnog stadiona u Moskvi. No to se sinoć ipak nije dogodilo. Francuska je u finalu Svjetskog prvenstva pobijedila Hrvatsku razultatom 4:2 i osvojila svoj drugi naslov prvaka svijeta u povijesti. Francuzi su poveli hrvatskim poklonom u 18. minuti, autogolom Marija Mandžukića, ali je Ivan Perišić u 28. izjednačio izvrsnim udarcem nakon kornera iz gužve u šesnaestercu Francuza. Ipak, Griezmann je u 38. iz penala (ruka Perišića nakon kornera) zabio za novo vodstvo Francuza, 2:1, nakon kojega se bilo teško opet našima vratiti u utakmicu, a sve je bilo gotovo u 59. kad je Pogba lijepim udarcem povisio na 3:1. Mbappe je šest minuta kasnije zabio i četvrti gol za Francusku, a konačnih 4:2 postavio je Mandžukić u 69. minuti nakon katastrofalne pogreške Llorisa. Hrvatska je u završnici napadala tražeći novi pogodak i zazivajući novo čudo, no naši nogometaši ovaj put nisu uspjeli opet savladati Llorisa i "les Bluesi" su poslje posljednjeg zvižduka argetinskog suca mogli početi slaviti svoj drugi naslov najboljih na svijetu! Hrvatskoj za utjehu ostaje izvrstan dojam u finalu (te fenomenalan niz velikih pobjeda koje su ih dovele do finala SP-a!), pogotovo u prvom poluvremenu u kojem su dominirali, ali bez konkretnije završnice. Francuzi su nam lukavo prepustili vođenje igre te su sporadično opasno prijetili iz prekida i opasnih kontri, svojih najvećih uzdanica.  Bilo je ovo finale s najviše golova od 1966., čak šest, i gledatelji diljem svijeta mogli su uistinu uživati u lijepom, atraktivnom nogometu te rjetko efikasnom finalu nekog natjecanja. Uz ponos i čestitke našim nogometašima i izborniku (i njegovom stožeru) za fenomenalan uspjeh kojeg ćemo svi tek postati potpuno svjesni - ta osvojeno je drugo mjesto na SP-u! - najboljim Hrvatskim nogometašima i njihovim navijačima u domovini i inozemstvu ostaje i veliki žal za propuštenom jedinstvenom prilikom generacije da učine novo sportsko čudo i upišu se u nogometne "besmrtnike". Labuđi je ovo pjev naše velike nogometne ekipe predvođene Lukom Modrićem, osvajačem Zlatne lopte!, Ivanom Rakitićem, Mariom Mandžukićem, Danijelom Subašićem,.. i prava šteta da nisu uspjeli otići do samog kraja, no daleko od toga da hrvatski nogomet nema i mlađih uzdanica za nastavak odličnih rezultata.. Još samo da HDZ odluči "pročistiti" HNS od kriminalaca i vucibatina da se hrvatski čovjek više ne srami kad ugleda tko ga to sve predstavlja u ložama elite, ali kako se tome i nadati od stranke koja i sama ima (ili je imala) sličnu optužnicu?..

SVE SMO IM OMOGUĆILI..

Hrvatska se upisala u nogometnu povijest, u pohodu na svjetski tron sprječili nas zlatni Francuzi

Piše: Mladen Banović

No nešto se ipak u Moskvi pitalo i Francuze, usprkos tome što su Hrvati što u svoju, a što u protivničku mrežu zabili čak četiri gola (računamo li i Perišićev penal), a protivnici samo dva!

Neću sad o taktici, to ostavljam "tati" Ervinu Nazoru (treneru Orkana) iz Sumpetarske kuće trenera i puno vičnijim poznavateljima nogometa, no Francuzi su nam, izgleda tako, svjesno prepustili sredinu terena i vođenje igre, vjerojatno poučeni gorkim iskustvom iz finala EP 2016 gdje ih je Portugal iznenađujuće u produžetku pobjedio dok su oni dominirali i odlično igrali - baš kao Hrvatska danas. Dvije godine poslije, izbornika Deschampsa se "hebe" za umjetnički dojam, a sve je pretpostavljeno njegovom veličanstvu - rezultatu.

Sve smo im "omogućili"! Toliko smo dobri da zabijamo i sebi i njima!, rekli bi sada vicu skloni, no večeras nam i nije baš do šale. Rane poraza u finalu su još friške i bole u svih 16!

Tko će sad čekati novih 20 godina da Šuker, Vrbanović, Horvatinčić i ostala bratija krimosa odu u penziju i da neka nova Hrvatska opet osvane u nekom novom finalu?? Tko će pred penziju nakon ludog polufinala u vruće ljeto Gospodnje 2038. tražiti smještaj i najjeftiniju kartu za Kuala Lumpur ili neki drugi megapolis gdje će se igrati Svjetsko prvenstvo?

Dočim ova tupa i glupa bol prođe, lječit ćemo se ljepim uspomenama na Moskvu i 15.7.2018., na bravure malog, čudesnog Modrića, zlatnog Mamićevog "bankomata", na postavljanja, skokove i blokove neprelaznog "krivokletnika" Lovrena, na pretrčane maratone (Jože?) Broza, na genijalnost divlje Omiške ruže, našeg dičnog Poljičanina Ivana Perišića...

U hladnim zimskim dugoratskim večerima, u poluvremenima novih Liga Prvaka, uzdahe pune tuge lječit ćemo gutljajima imotske kujundžuše, sladeći se jakim Matuškovim dingačem i ubijajući se pritom pivcem na špici i tužnim čevapima... dok ne zaboravimo na zlomisli koje s vremena na vrijeme sjevnu malim mozgom...  i vrate sjećanja na onu sparnu Moskovsku kišu koja je padala kao iz kabla (ili su to bile suze naših igrača?) na sudionike završne ceremonije dodjele medalja, koju je obilježila "mama" Kolinda (Jakove, nesrićo! Triba si ostat doma i sve bi bilo OK..)... zlomisli o o onoj Perišićevoj ruci i penalu, o nepodšišanom "cufu" super Marija koji je skrenuo balun u svoj (a kasnije i protivnički) gol, o nes(p)retnom bloku zlatnog Modrića, o krivoj nozi Dane Subašića,...

Imali smo ih. Imali..

Jebote.. toliko smo dobri da zabijamo i sebi i njima!   (Morao sam...)