Otto von Europa

Otto von HabsburgVeliki prijatelj Hrvatske, Otto von Habsburg, preminuo je u ponedjeljak u 99. godini. Otto se nije poput većine bivših vladara i njihovih potomaka posvetio biznisu, dokoličarenju ili tugovanju za izgubljenim prijestoljem, nego je gotovo 80 godina bio aktivan u politici boreći se za interese i prava Austrije i svih bivših habsburških zemalja, neumorno promičući ideju ujedinjene Europe utemeljene na kršćanskim vrijednostima. Nesputan vladarskim obvezama i protokolom, jednostavan i srdačan u komunikaciji, postao je cjenjeniji i popularniji nego mnogi njegovi okrunjeni preci. Otto se u svojim istupima uvijek okretao budućnosti, bez suvišne nostalgije, vjerujući u Hrvatsku više od mnogih Hrvata, zalažući se da se Hrvatska, usprkos svim otporima iz Bruxellesa, vrati u okrilje država Europe. Kao neumoran i dosljedan zagovornik europskog ujedinjenja, Otto von Habsburg zavrjeđuje da ga se uvrsti među utemeljitelje Europske unije, a s pravom je zaslužio i ime koje mu je dao bivši francuski predsjednik Valéry Giscard d'Estaing - Otto von Europa ...


SJEĆANJE

POVODOM SMRTI OTTA VON HABSBURGA (1912-2011)

Nesuđeni Franjo Josip II. postao Otto von Europa

Piše: Marijan Lipovac / Vjesnik
Izvor: Vjesnik
 

Smrt i nesreća zadesit će cijelu tvoju obitelj, ali sreću i slavu obitelji vratit će jedan koji će nositi tvoje ime. Takvu je sudbinu potkraj 19. stoljeća austrijskom nadvojvodi Ottu, nećaku cara i kralja Franje Josipa, prorekla jedna gatara gledajući mu u dlan.

Nije prošlo dugo vremena i prvi dio proročanstva se ispunio - austro-ugarska monarhija se nakon poraza u Prvom svjetskom ratu 1918. raspala, Otto je umro mlad 1906., njegov brat prestolonasljednik Franjo Ferdinand ubijen je sa suprugom Sofijom u Sarajevu 1914., a Ottov sin Karlo, koji je Austro-Ugarskom vladao od 1916. do 1918., umro je 1922. u 35. godini u progonstvu na Madeiri.

Nekad najmoćnija europska dinastija Habsburg morala je napustiti Austriju kojom je vladala od 13. stoljeća, ali je i bez formalne političke vlasti zadržala ugled i utjecaj. Baš kao u spomenutom proročanstvu nesretnom nadvojvodi, zasluga je to njegova unuka i imenjaka Otta, koji je preminuo u ponedjeljak u 99. godini.

Otto von Habsburg

Otto von Habsburg, kako glasi njegovo građansko ime, nije se poput većine bivših vladara i njihovih potomaka posvetio biznisu, dokoličarenju ili tugovanju za izgubljenim prijestoljem, nego je gotovo 80 godina bio aktivan u politici boreći se za interese i prava Austrije i svih bivših habsburških zemalja, neumorno promičući ideju ujedinjene Europe utemeljene na kršćanskim vrijednostima.

Kao što su pape, izgubivši svjetovnu vlast, ojačali duhovnu dimenziju svoje službe i stekli popularnost i moralni autoritet na globalnoj razini, tako je i Otto von Habsburg bez carske titule, nesputan vladarskim obvezama i protokolom, jednostavan i srdačan u komunikaciji, postao cjenjeniji i popularniji nego mnogi njegovi okrunjeni preci.

Za Otta su govorili da je jedini »privatni« europski državnik, jer sve dok 1979. nije postao zastupnik Europskog parlamenta, nije imao nikakvu formalnu političku funkciju, što ga nije spriječilo da neprestano bude prisutan u politici u ulozi kakvu ne predviđa nijedan ustav.

Smrću Otta von Habsburga otišao je posljednji živi spomenik turbulentnog 20. stoljeća, osoba rođena u vrijeme kad se politička arhitektura Europe temeljila na odlukama Bečkoga kongresa iz 1815.

Doista, osim njega nije bilo europskog političara koji je tijekom dugog života imao prilike sretati se i družiti s osobama u rasponu od Franje Josipa do Franje Tuđmana i Jadranke Kosor - s Paulom von Hindenburgom, Franciscom Francom, Franklinom Rooseveltom, Winstonom Churchillom, Charlesom de Gaulleom, Konradom Adenauerom, Javaharlalom Nehruom, Chang Kai Shekom, Johnom Kennedyjem, Helmutom Kohlom, carem Hirohitom, šahom Rezom Pahlavijem, papama Pijom XII., Ivanom XXIII, Pavlom VI., Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI...

Zahvaljujući znanju svih glavnih europskih jezika, širokom obrazovanju i kulturi, ali i habsburškim genima, Otto se nigdje u Europi nije osjećao kao stranac, a mnogi su ga s vremenom prihvatili kao svoga.

Otto von HabsburgOsim brojnih Austrijanaca, na čelu države željeli su ga vidjeti Mađari, ali i Španjolci. Von Habsburgu nije bilo suđeno da vlada i postane Oton I. ili možda Franjo Josip II. (puno ime mu je, naime, glasilo Franz Joseph Otto Robert Maria Anton Karl Max Heinrich Sixtus Xavier Felix Renatus Ludwig Gaetan Pius Ignatius), ali bi, prema ocjenama njegovih poznanika i štovatelja, zbog svojih sposobnosti i znanja sigurno bio jedan od najvećih vladara iz habsburške dinastije.

Rođenje malog princa Otta 20. studenog 1912. za starog Franju Josipa bilo je znak nade da će se njegova uzdrmana i po mnogo čemu anakrona monarhija ipak očuvati pa se do smrti 1916. često družio s mališanom i njegovom majkom Zitom, dok je otac, budući car i kralj Karlo, bio na bojišnici.

Nakon dolaska na prijestolje, Karlo je nastojao postići mir, zbog čega je 2004. proglašen blaženim. Međutim, kraj rata značio je i njegov silazak s vlasti. Austrija je proglašena republikom, a ostale zemlje crno-žute monarhije odlučile su se na samostalnost.

»Mama, pogledajte, skinuli su tatino ime«, rekao je mali Otto majci kad je opazio da vojnici u Schönbrunnu trgaju carev monogram sa svojih kapa.

Obitelj je prisiljena potražiti utočište u Švicarskoj, a kad je Karlo 1921. dvaput neuspješno pokušao preuzeti vlast u Mađarskoj, europske sile odlučile su ga internirati na Madeiri, kao Napoleona na Svetoj Heleni stotinjak godina ranije.

Psihički slomljen i zbog loše klime, Karlo se razbolio i umro ostavivši sedmero djece i trudnu suprugu, koji se sele u Španjolsku.

Devetogodišnji Otto postaje pretendent na prijestolje, a prema majčinoj želji, obrazovan je prema austro-ugarskim programima. Veliku ulogu u njegovu odgoju imali su mađarski benediktinci iz samostana Pannonhalme s kojima će Otto ostati trajno povezan, pa će ondje, dan nakon pokopa u Beču, 17. srpnja biti trajno pohranjeno njegovo srce.

Otto je učio ne samo povijest i zemljopis bivših habsburških zemalja nego i jezike njihovih naroda, među kojima i hrvatski. Kasnije je bio zahvalan majci na strogom odgoju jer mu je dao osjećaj potpune pripadnosti.

Na studiju političkih znanosti u Leuvenu u Belgiji Otto je slušao mnogo više predmeta, jer zanimali su ga i pravo, povijest, diplomacija, bankarstvo, poljoprivreda, industrija, financije i socijalna politika.

»Preda mnom je tako velika odgovornost da ja uopće ne mogu previše znati«, govorio je Otto, koji je sa samo 23 godine doktorirao.

Kad je 1930. postao punoljetan, postao je i zakonski podoban za preuzimanje prijestolja, pa se u Europi počelo strepiti od njegovih budućih poteza.

Obnova Austro-Ugarske nije dolazila u obzir, kao ni stupanje na prijestolje u Mađarskoj, koja je službeno ostala kraljevina, ali s regentom Miklosom Horthyjem, no dolazak na vlast u Austriji bio je izgledan.

Nakon raspada monarhije zemlja je bila u krizi identiteta, a strah od nacizma mnoge je Austrijance tjerao da se radi obrane slobode i samostalnosti okrenu mladom careviću pod geslom »Naš je moto - car Otto«. Dolazak u Austriju bio mu je zabranjen, ali u znak lojalnosti čak 1603 općine proglasile su ga počasnim građaninom, a počasnim članom izabralo ga je i 475 udruga.

Otto von Habsburg

Bio je bio među prvima koji je shvatio opasnost koja prijeti od Hitlera i njegove ideologije, pa je počeo surađivati s kancelarom Engelbertom Dolfussom, kojeg su 1934. ubili nacisti, a zatim s njegovim nasljednikom Kurtom Schuschniggom.

On je ukinuo protuhabsburške zakone, ali je istodobno činio i ustupke Hitleru. Otto je smatrao da slobodu Austrije može spasiti samo uspostava monarhije i objava da će se neovisnost braniti svim sredstvima, no svjestan realnosti, u veljači 1938. Schuschniggu je predložio da mu preda dužnost kancelara, ali bez obnove monarhije.

»Kao zakonski car Austrije, kao zakonski nasljednik dinastije koja je štitila Austriju 650 godina, kao sin svoga oca koji je žrtvovao život pristavši, za dobrobit svoga naroda, da živi na udaljenom otoku, ja ne želim i ne mogu biti nevjeran zadaći što sam je naslijedio, pa zahtijevam od vas da mi smjesta predate vlast«, napisao je Otto.

Kad je u ožujku Schuschnigg htio organizirati referendum o neovisnosti, Hitler je počeo operaciju kodnog imena »Otto« te njemačka vojska zauzima Austriju koja je pripojena Njemačkoj. Protiv Otta je raspisana tjeralica zbog veleizdaje, a nakon osvajanja Belgije 1940. Hitler daje nalog da ga se strijelja.

Za razliku od mnogih drugih europskih političara, Otto je znao da s Hitlerom ne može biti sporazuma. U ožujku 1940. susreće se s američkim predsjednikom Rooseveltom, koji mu obećava pomoć za obnovu Austrije, a kasnije daje azil cijeloj obitelji Habsburg.

Otto mu je izložio svoju koncepciju stvaranja federacije srednjoeuropskih država kako bi se spriječio ekspanzionizam Njemačke i Rusije. Roosevelt se s tim složio i priznao da je uništenje Austro-Ugarske bila velika pogreška.

U svom govoru u američkom Kongresu Otto je 1942. rekao: »Svaka nacija mora dobiti priliku da otvoreno pokaže što želi. Svaka nacija mora imati pravo da ustroji svoju vlastitu državu. Kad nastupi ta faza dezintegracije, nastupit će faza integracije. Čvrsto vjerujem kako su naše nacije spoznale da je prošlo doba malih, neovisnih država. To ne znači da ne bismo bili za male države, međutim, osjećamo da one moraju dio svog suvereniteta predati jednom većem, zajedničkom nazivniku - saveznoj vlasti

Otto je govorio o kulturnom i gospodarskom jedinstvu podunavskog prostora, a predložio je i donošenje Podunavske povelje o pravima kojom bi se jamčila prava nacionalnih manjina.

Njegov plan podrazumijevao je i stvaranje samostalne Hrvatske koja bi se zatim dobrovoljno udružila u podunavsku federaciju, međutim, Rooseveltova je podrška bila tek načelna i nakon rata ponovo je uspostavljena Jugoslavija, ali je obnovljena i Austrija.

Kraj rata za Otta von Habsburga ipak je značio razočarenje, posebno zbog podjele Europe na dva bloka. Kako je sam govorio, iz Amerike se vratio kao uvjereni europejac, te se okrenuo viziji europskog ujedinjenja.

Uključuje se u rad Međunarodne paneuropske unije kojoj 1957. postaje potpredsjednik, a 1973. predsjednik. U pravom smislu postaje europski političar, pogotovo nakon što se 1961. odrekao vladarskih ambicija i izrazio punu lojalnost austrijskoj republici. No, zbog sumnji u njegovu iskrenost posjet Austriji omogućen mu je tek 1966.

Otto von Habsburg s obitelji

S obitelji - suprugom Reginom, pet kćeri (Andreom, Monikom, Michaelom, Gabrielom i Walburgom) i sinovima Karlom i Georgom - ostaje živjeti u Pőckingu u Bavarskoj, putuje svijetom držeći predavanja, objavljuje knjige, a za brojne europske i američke novine piše kolumne i reportaže s jasnim stavovima i oštroumnim zaključcima, često i protiv mišljenja većine.

Kao europskom zastupniku, Ottu su posebno na srcu zemlje iza »željezne zavjese«, naročito Mađarska. Mađarsku revoluciju 1956. smatrao je ključnim događajem Hladnog rata jer je dokazala da se komunizam može srušiti iznutra, a u kolovozu 1989. kod Soprona je organizirao Paneuropski piknik tijekom kojeg je više stotina ljudi uklanjalo žicu na granici s Austrijom koju je zatim prešlo oko 700 građana DDR-a. Tri mjeseca kasnije pao je Berlinski zid.

Dolaskom slobode, Otto može nesmetano posjećivati zemlje bivše Austro-Ugarske, među njima i Hrvatsku. Odnosi Hrvata i Habsburgovaca stoljećima su bili vrlo kompleksni. Hrvati su ih 1527. sami izabrali za svoje kraljeve, no u pravilu bi uvijek ostajali izigrani, kao kod Austro-ugarske nagodbe 1867. koja je hrvatske zemlje podijelila između obiju polovica monarhije.

Ottovim roditeljima Hrvati su potkraj Prvog svjetskog rata podrugljivo pjevali »Care Karlo i carice Zita, što ratuješ kada nemaš žita«, a njihov sin odaje im priznanje zbog vjernosti Habsburgovcima i osjeća moralnu dužnost pomoći im u vraćanju europskoga identiteta.

Otto se sa sjetom sjeća svoje mladosti, kad je znao govoriti hrvatski, te ističe da je rođen kao Hrvat, odaje počast Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu koje je 1671. dao pogubiti njegov predak Leopold I. i priznaje da je Nagodba bila pogrešna, jer se trebalo nagoditi i sa slavenskim narodima.

Naposlijetku, 2007. Otto von Habsburg u Zagrebu nazoči i otkrivanju spomenika Stjepanu Radiću, koji se još početkom 20. stoljeća zalagao za preustroj Austro-Ugarske u Podunavsku federaciju, što je kasnije postao Ottov ideal.

Otto von Habsburg

Boreći se za priznanje novih država, svoje govore u Europskom parlamentu 1991. završava u stilu Katona Starijeg, s »Ceterum censeo Croatiam et Sloveniam esse reconoscendam« (»Uostalom, mislim da Hrvatsku i Sloveniju treba priznati«).

Tijekom Domovinskog rata članovi obitelji Habsburg uključuju se i u prikupljanje humanitarne pomoći za Hrvatsku i posjećuju bojišnicu.

Ottov sin Karl u Karlovcu je upoznao svoju suprugu Francescu von Thyssen Bornemisza pa u znak zahvalnosti Hrvatskoj svojoj najstarijoj kćeri Eleonori daju i drugo ime - Jelena. Sin Ferdinand pak dobiva drugo ime - Zvonimir - a 1997. ga je u zagrebačkoj katedrali krstio kardinal Franjo Kuharić.

Otto dobiva hrvatsko državljanstvo i još brojna priznanja te svojom pojavom u Hrvatskoj priziva uspomene na nekadašnja davna vremena.

Njegov otac ipak je bio posljednji vladar s titulom kralja Hrvatske (Karađorđevići nisu imali tu titulu, niti su ih Hrvati ikad zakonito izabrali), a Otto posljednji hrvatski prestolonasljednik.

Kao neumoran i dosljedan zagovornik europskog ujedinjenja, Otto von Habsburg zavrjeđuje da ga se uvrsti među utemeljitelje Europske unije, a s pravom je zaslužio i ime koje mu je dao bivši francuski predsjednik Valéry Giscard d'Estaing - Otto von Europa.


Vjerovao u Hrvatsku više od mnogih Hrvata

Otto se u svojim istupima uvijek okretao budućnosti, bez suvišne nostalgije, vjerujući u Hrvatsku više od mnogih Hrvata.
»Hrvatska po svojoj cijeloj povijesti i tradiciji nije zemlja Balkana nego država srednje Europe. Usprkos svim otporima iz Bruxellesa, vlast u Zagrebu se čvrsto drži orijentacije da uvede Hrvatsku u EU. Tamo je i pravo mjesto te zemlje, kojoj je tijekom stoljeća za mnogo toga Europa morala biti zahvalna.

Europa ne može biti cjelovita bez te vrijedne zemlje, pune tradicije, koja na osebujan i jedinstven način ujedinjuje sredozemnu i srednjoeuropsku kulturu. Hrvatska mora uložiti sve svoje snage da bi opovrgla predrasude, s kojima se još i danas prema njoj odnose, te svladati sve otpore na svome putu u EU«, napisao je Otto von Habsburg 2000. u predgovoru knjige »Paneuropska ideja: vizija postane zbiljom«.

Otto von Habsburg

Povezani članci

Who's Online

We have 151 guests and no members online