Povratak u europsku budućnost

HR u EUEU nije klimava tvorevina koja bi se mogla raspasti lakoćom kojom je i nastala; njeni temelji položeni su još u doba Sokrata, piše Karmen Lončarek na stranicama H-altera. Čitanjem programa nove Vlade za razdoblje 2011. do 2015. godine i ideja koje se u njemu predstavljaju jednako su nam svima poznate kao i sadržaj naših kuhinjskih ormarića: sve već viđeno, već korišteno, i ništa osobito vrijedno. Istina, ako Vlada nije u stanju objaviti tehnički besprijekoran dokument od 60 stranica, to ne mora značiti da nije u stanju sprovesti ga ...

Povratak u europsku budućnost

EU nije klimava tvorevina koja bi se mogla raspasti lakoćom kojom je i nastala; njeni temelji položeni su još u doba Sokrata

Piše: Karmen Lončarek / H-alter
Izvor:
H-alter

Tko god je ikad profesionalno pisao, taj mora osjetiti divljenje prema autoru opisa proizvoda iz Neckermannovih i Ottovih kataloga. Lako je pisati o jahačima zmajeva i čarobnjačkim školama, no samo pravi meštar u stanju je katalog kućanskih sitnica, dakle neku vrstu telefonskog imenika, preoblikovati gotovo u literaturu. Torbicu od lažne kože predstaviti kao modni dodatak izrađen od prave plastike - to naprosto treba moći. Kapa dolje, majstori!


Sadašnjost...

Upravo se asocijacija na napor pisanja Neckermannova kataloga postojano javlja tokom čitanja programa nove Vlade za razdoblje 2011. do 2015. godine . Jer, ideje koje se u tom programu predstavljaju jednako su nam svima poznate kao i sadržaj naših kuhinjskih ormarića: sve već viđeno, već korišteno, i ništa osobito vrijedno.

Po vrstama pogrešaka i po frazariju jasno je da se obilato kopi-pejstalo iz ranijih SDP-ovih dokumenata, no izostalo je posljednje pažljivo čitanje koje bi uklonilo stavke koje se dvaput ponavljaju. Netko će ovu primjedbu nazvati cjepidlačenjem, no u Neckermannovu katalogu takvih pogrešaka naprosto - nema.

Istina, ako Vlada nije u stanju objaviti tehnički besprijekoran dokument od 60 stranica, to ne mora značiti da nije u stanju sprovesti ga. No tu je opet Neckermannov katalog: ne 60, već 500 besprijekorno sastavljenih stranica, bez ijednog krivog kopipejstanja, bez ponavljanja i nedosljednosti - naprosto, 500 vrhunski profesionalnih stranica.    


Činovnička inventivnost

Neckermannov katalog ne pretendira predstaviti se programatskim tekstom neoliberalnog kapitalizma. Nakon pažljivog čitanja Vladinog programa, pak, jasno je da to nije programatski tekst jer mu nedostaje kozistentnosti i naracije. Primjerice, na str. 8 govori se o gradnji novih termoelektrana, a nešto dalje (str. 22) o borbi protiv klimatskih promjena. Molim?!

Neka mjesta doimaju se kao loše prevedeni dijelovi user's manuala, gdje je nerazumijevanje ideje izvornog teksta nespretno prikriveno činovničkom inventivnošću. Tako je izvrsna ideja za koju se i sama zalažem, a to je korištenje besplatnog softvera u državnoj upravi i državnim tvrkama, iskazana na ovaj način: "Cilj je u državnoj upravi uvesti besplatan softver, čime bi se osigurala neovisnost državne uprave o bilo kome, a time i potaknuo razvoj IT sektora koji bi sve to osiguravao i održavao" (str. 59). Molim?!

Pa besplatan softver je besplatan upravo po tome što se ne plaća njegov razvoj i održavanje, već se razvija i održava masovnom suradnjom volontera (commons-based peer production).

Tko god je morao dati ili primiti lošu vijest, taj zna kako se to profesionalno i znalački radi: najprije kažeš lošu vijest riječima koje nastoje ne povrijediti, ali ne ostavljaju niti najmanje mjesta nedoumici, a potom navedeš mogućnosti da se posljedice ublaže (tzv. harm reduction). Takvo znalaštvo veoma nedostaje na str. 60 gdje se na pola stranice tumači da će Vlada morati otpuštati zaposlene u državnoj upravi, pa se otpuštanje varira frazama poput "optimiziranja broja zaposlenih u javnoj upravi", i ne nudi se nikakvo rješenje za ublažavanje posljedica otpuštanja (npr. prekvalifikacije, otpremnine, dokup staža).

Ne treba čovjek biti ekonomski genij pa da mu bude jasno kako nam MMF ne gine, kao što je iz iskustva susjednih zemalja jasno da će se otpustiti najmanje četvrtina službenika na državnim jaslama. Radi se o teškom i bolnom rezu u socijalno tkivo ove zemlje. Što se mora - mora se, ali neka to bude brz zahvat laserskim skalpelom u općoj anesteziji. No, opisani fragment Vladinog programa daje nam vjerovati da će umjesto lasera raditi tupa motorka, a umjesto opće anestezije dobit ćemo glasna uvjeravanja: "Ma ne boli! Nije domoljub tko tvrdi suprotno!"


"Klimatsko nasljeđe"

Također: očekuje se pritisak imigranata s obiteljima (str. 44); ne objašnjava se razlog, tj. hoće li se naši ljudi nakon priključenja Europskoj Uniji razbježati, ili će nas spopasti neviđen privredni zamah? Ne kaže se niti otkud se očekuju emigranti. Ako očekujemo, primjerice, navalu liječnika iz Kirgistana, lijepo nam to recite, pa da na vrijeme počnemo učiti pacijente kirgiskome jeziku.

Ima u tom programu još cveba koje za tri koplja nadbijaju Neckermannov katalog, primjerice, kad nam se autoritarno objašnjava važnost interneta (str. 30): zaboga, pa već i bake u Zagori skajpaju sa unučadi u Torontu! Isto vrijedi i za mjeru protiv nezaposlenosti mladih formuliranu kao "informiranje mladih o mogućnostima zapošljavanja" - i to u doba kad već i cicibani fejsbuče...

No apsolutni šampion je izraz "klimatsko nasljeđe" (str. 8). Tu Neckermann mora ili podviti rep, ili najaviti prodaju vatrootpornih šibica.

Ukupno, Vladin program zapravo je katalog natuknica o ciljevima i dobrim namjerama, koji iskazuje veliku nesigurnost u pogledu toga kako ga misle sprovesti. Nedostatak novih ideja vidljiv je već iz izbora glagola: unaprijediti, podupirati, jačati, poticati, snažno afirmirati, povećati učinkovitost... Sve sami izrazi neobuzdane kreativnosti i socijalne imaginacije.

Međutim, stvarni akter neophodnih strukturnih promjena jest Europska Unija; Vladin program na ravno 37 mjesta priziva upomoć Unijine fondove, a znamo što to znači: Unija korištenje svojih fondova uvjetuje apsolutnim poštivanjem njihovih pravila i potpunom transparentnošću trošenja fondovskog novca. S Unijinim novcem, diskretno nam namiguje Vladin program, stići će i toliko potreban red i financijska disciplina.


Prošlost...

Hrvatska javnost je od 2000. naovamo temeljito sazrela, i ne zavarava samu sebe neutemeljenim očekivanjima. Društveni razvoj je evolucijska neminovnost, zato bolje da ga ubuduće usmjeravaju europski birokrati nego domaće lopine kao u proteklih dvadeset godina. Koliko god mi tepali našoj državnosti, sudbina države je jedno, a sudbina društva nešto sasvim drugo: jest da imamo državu, ali naše društvo lebdi kao kakav socijalni plankton nošen strujama globalizacije.

Osvrnimo se unazad i pogledajmo otkud su nas te struje doplahnule.

Iako su osamostaljenje države, rat i privatizacijska pljačka najupečatljiviji događaji posljednja dva desetljeća, paralelno su se u našem društvu dešavale brojne sitne promjene. Primjerice, bake i djedovi radikalno su izgubili svoju nekadašnju funkciju u obiteljskom životu. Postoje samo starije osobe i umirovljnici, a o njima razmišljamo kao o sve brojnijim parazitima koji iscrpljuju sustav socijalne i zdravstvene skrbi.

Dodirivanje i fotografiranje tuđe djece prokazano je kao teška nastranost. Od tinejdžera se očekuje da sami zarade dio džeparca. Radnička, a osobito ženska prava, radikalno su smanjena. Sve je manje sretnika koji rade samo 40 sati tjedno a sve više onih kojima su službeni laptop i mobitel uništili granicu između radnog i slobodnog vremena.

Trgovački centri postali su mjesta za obiteljske izlaske, a obiteljski život uvečer obično znači da svak sjedi pred svojim kompjuterom, i da si ukućani e-mailom međusobno šalju forvarduše, iako ih razdvajaju samo jedna vrata.

Privatnicima plaćamo parking na nekad javnim prostorima. Masno plaćamo flaširanu vodu, iako ne znamo zašto. Moramo podešavati satove na zimsko i ljetno vrijeme iako svi znamo da je to besmislica. Uza svu dreku o očuvanju hrvatskog jezika, hrvatski više nije službeni jezik menadžmenta velikih domaćih tvrtki i banaka prodanih strancima.


Budućnost...

A kamo nas struje globalizacije nose, gdje ćemo biti za dvadeset godina?

Silnice koje će oblikovati našu budućnost postoje već sad, a to su naš geografski položaj i oblik, urbanizacija, evropejstvo, ekonomija globalizacije, te informatička povezanost koja svijet pretvara u globalno selo.

Što se pak tiče naših seoskih krajeva, proces odumiranja uzeo je previše maha, tako da na selu nije preostala kritična masa stanovnika koji bi proces mogli obrnuti prema revitalizaciji.

Iako se općenito smatra da je opustjelost sela na Baniji, Lici i još nekim krajevima uzrokovana ratom, rat je samo ogolio postojeće stanje. Naime, i u boljim vremenima ljudi u tim krajevima uglavnom su se bavili nečim drugim, a ratarstvom i stočarstvom samo iz nužde; rat je samo pomeo te poljoprivredne ostatke.

Danas je u našoj zemlji manje od 250 tisuća poljoprivrednog stanovništva (k tome slabo školovanoga), od čega je samo dvije trećine aktivnoga. Poljoprivreda, pak, razvijat će se po američkom obrascu kao industrijska djelatnost gdje poljoprivredni radnik iz svoje kuće u gradu odlazi na farmu onako kao što radnik odlazi u tvornicu.

Seoska područja donekle će se revitalizirati doseljavanjem profesionalaca iz velikih domaćih i evropskih gradova: umjetnika, informatičara, i drugih koji svoj posao mogu raditi iz kuće. Opskrbljivat će se iz pokretnih trgovina i kućnim dostavama, što će skupa s razvojem telemedicine omogućiti i doseljavanje stranih umirovljenika.

Ma koliko mi šutjeli o tome, uz nacionalizam i nogomet nam je kao jak kohezioni faktor preostala još jedino nesređena gruntovnica. Kad se krene u ozbiljno sređivanje vlasništva nad terenima gdje su tri suvlasnika u New Yorku, dva u Čileu, a četiri na Novom Zelandu, neće biti nikakvih zapreka da se naša obala rasproda strancima onako kako je to na Baliju i drugim atraktivnim lokacijama diljem svijeta, i kao što se već dešava tamo gdje nam je gruntovnica sređena: primjerice, u Slavoniji je kompjuterska tvrtka M SAN kupila poljoprivredna poduzeća Valpovo i Orahovicu, ukupno više od 12 tisuća hektara.

Ipak, takva trgovina nikad nije samo jednosmjerna, niti je samo ekonomska kategorija: stranci će nam, uz svjež kapital, donijeti modernije paradigme razmišljanja i modernije vrijednosne sustave.


Ekonomski metabolizam

Vrlo brzo će se pokazati da Hrvatska ni izdaleka nije monolitna kao što nas se uvjeravalo, da ne postoji jedinstveni hrvatski identitet, već da postoje mnogostruke Hrvatske. Za dvadeset godina glavni fokusi formiranja nacionalnog identiteta bit će veliki gradovi, i to dominantno Zagreb i Rijeka zbog svoje snage na području edukacije i privrede, dok će regionalni identiteti poput slavonskoga "kulen & tamburica" i dalmatinskoga "kamen & sol" ostati na razini folklora.

Slična sudbina folklornog frčifuljka zadesit će regionalne stranke koje ne prepoznaju potrebu transregionalnog povezivanja. Na tom putu je HDSSB ako se ne poveže s mađarskim regijama; IDS, naprotiv, od svog osnutka razumije da biti za regiju nije isto što i biti regionalan.

Ukidanje tvrdih granica prema evropskim susjedima potaknut će policentričan razvoj Hrvatske, i to ne samo zbog geografskog položaja tih novih centara, već i zbog vrijednosnih sustava i svjetonazora u prstenu koji okružuju pojedini centar. Primjerice, iz Zagreba je gotovo jednak put do Münchena kao i do Dubrovnika, i za očekivati je da će socijalni i ekonomski metabolizam živahnije strujati između Zagreba i Münchena kao dva velika srednjoevropska grada s kozmopolitskim štihom.

Split će, usprkos kozmopolitizmu kojega donosi turizam, još dugo nositi teret svjetonazora prstena koji ga okružuje, a seže preko Zagore i Hercegovine sve do Sarajeva. O tom teretu recimo samo ovo: u Rijeci se Kerum i Mucalo naprosto nikad ne bi mogli desiti.


Obiteljska srebrnina

Sigurno će nas ugodno iznenaditi Vinkovci i Varaždin: Vinkovci zbog provincijalizacije Osijeka dobivaju vlastitu razvojnu šansu, a Varaždin, nekadašnja naša prijestolnica, već danas je urbaniji od Zagreba, i možda jedini naš potpuno evropeizirani grad.

Što se tiče zdravstva, ono zbog rastućeg broja starih ljudi neće mahnito ekspandirati u troškovima i zapošljavati sve veći broj zdravstvenih radnika, već će se razumno razvijati u pravcu osnaživanja pacijenata po modelu skrbi za dijabetičare: kao što svaki dijabetičar u svojoj kući ima minijaturni biokemijski laboratorij u vidu urinskih trakica i elektronskog glukometra, tako će i drugi kronični bolesnici uz pomoć elektronskih point of care i telemedicinskih uređaja samostalnije skrbiti za svoje boljetice.

Što se tiče ekonomije, sva naša obiteljska srebrnina, od Riječke banke do Plive, već je rasprodana strancima, a obrtanje tog procesa vjerojatno je koliko i vraćanje istisnute zubne paste natrag u tubu. Radeći za strane tvrtke, mnogi od nas bit će svojevrsni gastarbajteri u vlastitoj zemlji, no, i taj je proces dvosmjeran: sjetimo se koliko su nam zdravog svjetskog propuha gastarbajteri donijeli proteklih decenija.

Kozmopolitizam koji će nas prožeti neminovno će izazvati i nešto nacionalističkih reakcija, pa je moguće zamisliti, primjerice, da za dvadeset godina Hrvatski institut za jezik zatraži od Snježane Kordić da napiše knjigu o tome da je hrvatski jedan jezik, te da slavonski i dalmatinski ne postoje.


...ateriranje u Europu

Ukratko, Hrvatska za dvadeset godina možda neće imati osobito visok be-de-pe, ali bit će pristojna europska zemlja s dobrim zdravstvom i turizmom, te mnogo bilingvalne djece. Ako nova Vlada ostvari samo trećinu od onih 37 neckermannovskih zazivanja europskih fondova koji će nas privesti europejstvu, i ništa drugo osim toga, možemo je smatrati vrhunski uspješnom. Jer, usprkos paničarenju euroskeptika, Europska Unija nije klimava tvorevina koja bi se mogla raspasti lakoćom kojom je i nastala: njeni temelji neusporedivo su čvršći, položeni još u doba Sokrata, kad se zapadna misao otrgla od teologije i nastavila razvijati u sprezi sa znanošću.

Zato, dragi čitaoče, želim ti da u Novoj 2012. godini glasaš za pristupanje Europskoj Uniji. Jedva da ima ljepšega dara.

Povezani članci

Who's Online

We have 231 guests and no members online