Dizajniranje kapitalizma

Porast cijena, osnivanje povjerenstva za njihovo praćenje, povećana inflacija, pad standarda, najava masovnih prosvjeda radnika... pokazuje li kapitalizam na hrvatski način iste boljke kao i u zemljama koje nam nipošto ne bi smjele biti uzor? I može li nam u raspravama o tome kakav kapitalizam, zapravo, želimo pomoći povijesno iskustvo? Povijesna je činjenica da je nekoć na prostorima gdje danas živimo, unutar bivše države, postojao socijalizam po mnogo čemu najhumaniji na potezu od Vladivostoka i Pekinga pa sve do Tirane, koji je za stotine milijuna ljudi, stlačenih tim represivnim režimom, bio nedostižan san. U usporedbi sa Staljinom, Hruščovom, Brežnjevom, Mao Ce Tungom, Ceausescuom, Honeckerom, Jaruzelskim i drugim opskurnim likovima komunističkih diktatura, Tito je većem dijelu južnoslavenskih naroda bio sasvim podnošljiv surogat demokracije i zapadnog načina življenja sa socijalističkim obilježjima ...

 

Može li se, uoči najavljenih prosvjeda radnika, na najvišoj državnoj razini potaknuti rasprava o tome kakav kapitalizam, zapravo, želimo?

Piše: Željko Žutelija / Slobodna Dalmacija

Tito se nikad nije odricao kapitalističkih simbola poput Cadillaca, Mercedesa, Chivasa, Chablisa, Cohibe, najskupljih odijela i satova, ugošćavanja svjetskog jet-seta na Brijunima, svjetskih krstarenja “Galebom”, “brodom mira”, usluga vrhunskih maserki i uživanja u hollywoodskim filmovima. Neznatan dio tih kapitalističkih blagodati bio je dostupan i puku kojem je lukavi bonvivan propovijedao ideale komunizma, u kojem, ruku na srce, nije baš sve bilo tako jezivo kako su tvrdili njegovi osporavatelji.

Može li današnja Hrvatska, poučena povijesnim iskustvom bivše države, smatrane oglednim primjerom socijalizma, dizajnirati humani kapitalizam, manje jezovit od onoga kojim je veći dio svijeta doveden na rub katastrofe, ponajviše zbog nepremostiva jaza između gadljivo bogatih i žalosno siromašnih? Može li se u Hrvatskoj, uoči najavljenih masovnih prosvjeda radnika pod vodstvom združenih sindikata, na najvišim državnim razinama povesti rasprava o tome kakav kapitalizam mi zapravo želimo? Onaj južnoameričkog, bliskoistočnog ili istočnoazijskog tipa, u kojem veći dio populacije živi na rubu gladi, a manjina u kraljevskom obilju, ili pak skandinavskog tipa, s bogatim državama koje nacionalno bogatstvo ulažu u vrhunski društveni standard, i ne prebogatim pojedincima, nesklonima bahatoj razmetljivosti tipičnoj za tranzicijske zemlje?

U nepunih dva desetljeća kapitalizam u Hrvatskoj krenuo je stranputicom, društvo se raslojilo na ekstremno bogate i ekstremno siromašne, pretvorba društvenog u privatno vlasništvo bila je jednaki lopovluk kao i svojedobna nacionalizacija, i danas je svima jasno da ta otimačina nikad neće biti sankcionirana (“tko je jamio, jamio je”). Beskrupulozni kapitalizam, usredotočen samo na profit, izvor je političke nestabilnosti u mnogim državama. Nastavimo li zacrtanim putem tajkunizacije zemlje, začete famoznom Tuđmanovom idejom o 200 obitelji koje bi trebale vladati hrvatskim gospodarstvom, dogodit će nam se ono što se već dogodilo mnogim zemljama u svijetu: krupni će se kapital svim sredstvima štititi od sve nezadovoljnijeg siromaštva, a na politički trusnom području cvjetat će kriminal, korupcija i frustracija.

Ako je simbol suvremenog hrvatskog kapitalizma sirota blagajnica u supermarketu koja za mizernu plaću cijeli dan otkucava goleme profite nezasitnom vlasniku koji sebe doživljava kao Božjeg izaslanika nastanjenog na nekom hrvatskom Beverly Hillsu, onda je pitanje trenutka kad će se neki sindikalni vođa proglasiti hrvatskim Chavezom, Moralesom ili nekim drugim operetnim ljevičarom.

A uzori u koje bismo se mogli ugledati nisu daleko: u Blatu na Korčuli, primjerice, od 3000 stanovnika zaposleno ih je čak 1340, od čega polovica radi u dvjema vodećim tvrtkama: Poljoprivredi Blato 1902. i u Radežu, tvornici koja proizvodi metalnu opremu za brodove. Obje tvrtke posluju pozitivno i – što je indikativno i u ovom slučaju najvažnije – u stopostotnom su vlasništvu malih dioničara. U Blato se vratilo osamdesetak fakultetski obrazovanih mladih ljudi, a posljednjih je godina otvoreno dvjestotinjak novih radnih mjesta.

Radnici u Blatu nemaju razloga sudjelovati u najavljenim masovnim prosvjedima, ne generiraju inflaciju i u svom malom mjestu sami su dizajnirali kapitalizam s ljudskim likom. Da nisu prezaposleni, mogli bi postati mentori državi koja se još nije odlučila kakav kapitalizam želi.

Povezani članci

Who's Online

We have 197 guests and no members online