Tajkuniziranje političkog života

Gdje nema moralnih potreba, nema ni moralnih obzira. Stid i bestidnost se referiraju na stil ne na krepost

Piše: Danko Plevnik / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija

U Hrvatskoj je najlakše biti političar uz takve birače jer dobar dio njih uopće ne zna što znače proljetni povijesni izbori. Nemaju pojma da su izravni i dalje ih smatraju stranačkima, što, naravno, strankama odgovara.

Ideju je još za Račana mazio HNS, ali ju je pri hvatio i ostvario Sanader. Oni bi napokon trebali onemogućiti otmicu narodne volje, tj, prodaju mandata izabranih vijećnika, koja se događala nakon svakog izbora.

To ne znači da će i neposredno biranje gradonačelnika biti lišeno nepravdi, već da će se trgovina ovoga puta morati platiti prije izbora. Što će reći da će novac igrati veću ulogu od demokracije, koju se ionako doživljava kao nužno zlo političkih ambicija. Da bi se došlo do vlasti nad trošenjem, treba se sudjelovati u komediji zabune i glumiti naklonost prema problemima birača.

Nova lica

Izbori u rukama birača bili bi važna poluga redemokratizacije da birači nisu u rukama partiokracije. Ali pitanje je jesu li u njihovim rukama samo birači ili i "nezavisni'* kandidati, koji bi svojim autonomnim položajem trebali pridobiti neovisne birače te vlast približiti građanima.

Do sada su neovisni kandidati na lokalnim izborima bili u funkciji rasipavanja i odvlačenja glasova protivničke liste, mogu li odsada igrati za svoj račun? Kako povjerovati u nove deus ex machina kandidate?

Željko Kerum u Splitu najavljuje svoju kandidaturu, a u Rijeci se spekulira imenom Roberta Ježića. Je li došlo vrijeme da tajkuni, umjesto da plaćaju predizborni reket strankama, sami idu u utrku za mjesto gospodara lokalnog investicijskog teritorija?

Ako je tome tako, onda svjedočimo pojavi lokalnog berlusconizma, kojim se posjedovanje kapitala i medija želi zaokružiti i političkom vlašću. Radi se o prirodnom razvoju kapitala, a ne potrebama rahitične demokracije.

Tajkunizacija politike

Tajkunizacija politike neće donijeti procvat demokracije, ali će biti manje licemjerna od politokratiziranja demokracije, budući da su nas stranke, koje su od Sabora plaćene da vode računa o demosu kojeg predstavljaju, moralno ubile svojim korupcionaskim nepotizmima i klijentelizmima.

Je li onda začuđujuće što je jedan neimenovani Splićanin kazao za HTV da od novih kandidata za lokalne izbore traži "samo da ne kradu". Kako vjerovati da i nova lica neće krasti po zakonu. Malo je onih koji ne kradu iz principa, a mnogo više onih koji kradu iz prilike.

Hoće li lokalni izbori 2009. biti sraz onih koji su se znali obogatiti na veliko - tajkuna, i onih koji su se obogatili na malo manje - političara?

Naravno, postoji i treća opcija koju zagovaraju pošteni građani - da politička vlast prestane biti prisvajanje proračuna i manipulacija prostornim planovima,

Birači radije služe tuđim negoli svojim interesima

No i 19 godina nakon uvođenja demokratskog odlučivanja, većina birača na biračkim mjestima radije služi tuđim negoli svojim interesima.

Ovoga puta bi GONG trebao mnogo ranije zazvoniti o naravi izravnih lokalnih izbora jer to strankama nije ni na kraj pameti. Tko je uspio u partiokraciji, ne želi mijenjati način razmišljanja o građanima i demokraciji.

Nije stranka sredstvo za biračke ciljeve, birači su sredstvo za stranačke ciljeve. I takva politika medu hrvatskim gradinu ma izvrsno kotira i prolazi.

Tko bi to htio promijeniti, redovito doživljava izborni fijasko, što odgovornost za neuspjeh demokratskog eksperimenta u Hrvatskoj prebacuje i na svete biračke krave.

Moralni karakter

Ima tu još nečega. Ako se ovoga puta gradonačelnik bira neposredno, ne bi li onda trebalo izabrati časnu osobu?

Što je u Hrvatskoj časna osoba, kada s na svakom koraku - od vrhova vlasti preko sveučilišnih profesora do lidera civilnog društva - relativizira pojam i sadržaj časnosti?

Gdje nema moralnih potreba, nema ni moralnih obzir. Stid i bestidnost se referiraju na stil, a ne na krepost. Čast se tumači kao srednjovjekovna donkihotska ludorija kojoj nema mjesta u postmodernističkom rašomonu.

Nekada se dugom časti smatrao kartaški dug - kao daje kockanje nešto časno, tako je današnjoj javnosti najveća čast obrana nečasnih radnji njenih favorita. Rijetko se u kojoj zemlji kao javne ličnosti promoviraju javni kriminalci do te mjere da se čast ironizira kao nešto neprirodno, čega nema u prirodi, poglavito ljudskoj.

U razdobljima društvenog razvoja osnovicom časti se držalo uvjerenje da je moralni karakter nezamjenjiv, a sada se moralni karakter uzima kao nešt neprofitabilno.

Sabornici ignoriraju pozive na moralnost don Ivana Grubišića i prozivaju Tončija Tadića jer nije poput drugih svojoj računovodstvenoj saborskoj laži htio staviti formalističko ruho.

Međutim, ne postoji samo manipulirana službena čast, već i slobodarska građanska čast koja ne bi smjela dozvoliti da novi lokalni izbori ponovno budu eho praznih glava.

I građani su odgovorni za takvu raspojasanost diletantskih i kriminalnih interesa, za monopol grupaškog zla na račun općeg dobra.

Uz sav uzlet crkava, humanitarnih udruga i usta punih duha i milosrđa, u Hrvatskoj još ne postoji kritična masa poštenih ljudi

Dokaz za takve tvrdnje? Stvarnost! Za osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca bi i danas prosvjedovale tisuće ljudi, a za Ivanu Hodak, žrtvu zločina u Splitu se jedva našla šačica ljudi.

Može li se uz takve građane očekivati izborni preokret?